Arhiv tekstova

Naprijed ili nazad s HDZ-om?

Nakon parlamentarnih izbora 22. i 23. studenoga jasno je, da su hrvatski građani odlučili povjeriti posao upravljanja državom Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ). Također je jasno da će HDZ morati koalirati s nekoliko manje ili više programski sličnih partija, kako bi formirao vladu. No, bez obzira na raspored buduće koalicije, ostaje pitanje u kom pravcu će se razvijati odnosi između Hrvatske i međunarodne zajednice za vrijeme mandata koalicije desnoga centra.
    Analiziranjem predizbornih kampanja najvećih stranaka uočavaju se dva politička svjetonazora. Tradicionalno uporište HDZ-a se nalazi kod onih Hrvata, koji bi radije vidjeli konzervativne, nacionalno orijentirane političke snage za kormilom države. Pa ipak, HDZ-ov slogan »Pokrenimo Hrvatsku« ukazuje na pokušaj apeliranja na sve one građane nezadovoljne vidljivim postignutim rezultatima u oblasti ekonomije. Većina analitičara smatra da je uspjeh HDZ-a više odraz nezadovoljstva prosječnog građanina reformama nego rastućeg nacionalizma u Hrvatskoj. Predsjednik HDZ-a Ivo Sanader optuživao je Vladu Ivice Račana za nestručnost i neodgovornost, nastojeći prikazati kako se Hrvatska nalazi u gospodarskoj krizi. S druge strane, Račanova Socijaldemokratska partija (SDP) je domišljato uzvraćala, kako se kriza ne nalazi u Hrvatskoj, već u »njihovim glavama«, te da bi pobjeda HDZ-a na izborima značila korak unazad za Hrvatsku. Po njemu, izbor nije bio »lijevo ili desno«, već »naprijed ili nazad«.

ODGOVORNOST UMJESTO POPULIZMA: Istina se, kao i gotovo uvijek, nalazi negdje između ova dva retorička ekstrema – niti je Hrvatska u krizi, niti pobjeda HDZ-a predstavlja korak nazad u neslavnu autoritarnu prošlost. Hrvatska je za ove četiri godine prešla dobar dio puta tranzicije u tržišnu ekonomiju i u Europsku uniju; stoga niti jedna politička snaga neće moći ozbiljnije narušiti započete reforme. Također je neprijeporna činjenica da je HDZ znatno baždario, kako svoju retoriku, tako i program stranke. Smrt autoritarnog predsjednika Franje Tuđmana ostavila je neizbrisiv trag na karakter stranke, nakon što su građani Hrvatske 3. siječnja 2000. godine HDZ-u poslali nedvosmislen znak da ne žele populističku vlast, već odgovorno vodstvo, kojemu će ponajprije ekonomski boljitak biti u vrhu liste prioriteta.
    Četverogodišnje iskustvo u oporbi primoralo je lidere HDZ-a na preinake, ne bi li učinili svoju stranku prihvatljivijom za domaću i stranu javnost. Domaća je javnost rekla svoje na izborima. Što se tiče strane javnosti, ubrzo nakon proglašenja rezultata izbora oglasili su se i međunarodni dužnosnici. Europska komisija, inače zadužena za potpisivanje sporazuma o pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji iduće godine, naznačila je da se raduje suradnji s novim vlastima na putu reformi. Glasnogovornica u uredu šefa za vanjsku politiku EU Javiera Solane istakla je važnost održavanja kontinuiteta reformi i suradnje s međunarodnim čimbenicima. Prema tome, međunarodna zajednica prihvaća odabir građana Hrvatske, ali pod uvjetom da HDZ ne koalira s ekstremno nacionalističkom Hrvatskom strankom prava (HSP) Ante Đapića, što će Sanader, po svemu sudeći, i uvažiti. Naime, koalicija s HSP-om bi gotovo sigurno značila korak unazad. No, pored međunarodne zajednice, čini se da i zastupnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj prihvaćaju novu vladu, što bi trebao biti dobar pokazatelj kvalitativnog pomaka unutar HDZ-a, budući da su manjine po pravilu najosjetljivije na desničarske stranke.

NUŽNOST KOMPROMISA: Kada je riječ o političkim razlikama između Račanove bivše i Sanaderove buduće vlade, postoje dvije glavne točke razmimoilaženja – pitanje suda u Den Haagu, te pitanje regionalnih integracija. Ova dva pitanja predstavljaju izazov za Sanaderovu Vladu budući da stvaraju tenziju unutar temeljnih programskih načela stranke. Nacionalistički nastrojeni dio elektorata HDZ-a na Haaški sud i regionalne integracije gleda kao na veliku prijetnju očuvanju suverenosti Republike Hrvatske i dostojanstva Domovinskoga rata. S druge strane, međunarodna zajednica postavila je nužne elemente nastavka reformi u Hrvatskoj: ispunjavanje međunarodnih obveza i regionalne integracije kao sastavni dio cjelokupnog priključenja EU. Poučeni iskustvom, HDZ-ovci znaju da politika isključivosti vodi u izolaciju i, prema tome, propast kako stranke tako i države. Pošto je izgledno da će HDZ morati surađivati sa strankama centra, kao što je Hrvatska seljačka stranka (HSS) Zlatka Tomčića, jer međunarodna zajednica ne želi vidjeti HSP u budućoj vladi, može se očekivati da HDZ neće imati naročito udobnu većinu u Saboru. S druge strane, odbijanje HSS-a da uđe u koaliciju s HDZ-om, znači da bi se Sanader morao okrenuti HSP-u, ili pak mnoštvu manjih stranaka kako bi formirao vladu. Bez obzira na (ne)učinkovitost takove jedne vlade, izgledno je da će Sanaderovi umjereniji koali-cijski partneri izvršiti pritisak na njegovu vladu da ne pruža otpor volji međunarodne zajednice koji bi ugrozio opće opredjeljenje Hrvatske za transatlantske i europske integracije.
    Opstanak takove Vlade biti će jamačno doveden u pitanje bude li HDZ otuđio koalicijske partnere i/li međunarodnu zajednicu. Zato je veća vjerojatnost da će Sanaderova Vlada provoditi više umjerenu nego isključivu politiku. Pošto buduća vlada neće imati mnogo prostora za manevre, moguće je djelomično otuđenje nacionalističkoga dijela biračkoga tijela, na izravnu korist stranaka poput HSP-a. Na Sanaderu ostaje da se pokaže kao sposoban strateg, koji će vrsno obnašati ulogu istinskog političara kojemu je temeljni zadatak moderirati različite i često sukobljene interese na opću korist toga društva. Jedino, ukoliko to ne uspije, hrvatski će se građani, vjerojatno, suočiti s prijevremenim izborima, te manjim zastojem u provođenju ključnih reformi na putu Hrvatske k EU.
Autor je diplomirani politolog
iz Subotice