Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Bo­je Me­di­te­ra­na i za­vičaj­ne rav­ni­ce

Ivan Balažević, po rođenju Tavankućanin, po profesiji i vokaciji slikar, svojim radom na polju slikarstva, dizajna, scenografije, (i relativno kratko radom u prosvjeti), definirao je sebe kao značajnog likovnog umjetnika ovoga podneblja. Ivan Balažević već gotovo tri desetljeća živi u Novom Vinodolskom, a razgovor za »Hrvatsku riječ« o njegovom životu, radu i uopće stanju u umjetnosti vodili smo tijekom njegovog boravka u Subotici, kada je dogovorena i njegova nova izložba u našem gradu, planirana za sljedeće proljeće.
HR: Nakon dvanaest godina ponovno ste u Subotici, makar na kratko. Osim čežnje za zavičajem postoji li još neki razlog Vašeg dolaska?
    Povod je dogovor oko izložbe a razloga je više. Moji prijatelji iz Subotice me već godinama nagovaraju na dolazak, jer zadnje moje likovno predstavljanje u Subotici bilo je daleke 1989. u Likovnom susretu. Tom sam prigodom izlagao slike i crteže. Moj dobar prijatelj slikar Szájko Istvan prenio mi je prijedlog gospodina Franzera i nagovorio me na izložbu. Prvotni je termin bio kraj 2003. godine, ali smo zajedno zaključili da će se izložba zbiti u svibnju 2004. godine.
HR: Izložbu planirate u maloj, komornoj galeriji, tako da retrospektivan pristupan Vašem slikarskom radu ovoga puta nije moguć. Kako će biti koncipirana Vaša izložba?
    Nakon toliko vremena izbivanja s likovne scene u Subotici rado bih se predstavio na najbolji mogući način. Galerija »Franzer« je nevelika, ali ima mnoge druge prednosti. Prilagođavajući se prostoru predstavit ću se sa 15-16 slika iz nekoliko ciklusa. Zadnjih 15 godina izlažem skoro isključivo samostalno. U svakom se izložbenom nastupu nastojim predstaviti zaokruženom cjelinom do tada neizlaganih slika. U Galeriji »Franzer« predstavit ću se s tri manje cjeline-ciklusa, a po svemu sudeći naći će se na izložbi i nekoliko aktova. Već dugo izbjegavam izlaganje na skupnim izložbama jer mi to više nije neophodno potrebno. Pojavljujem se samo na onim skupnim izložbama čiji koncept se uklapa u moju likovnu filozofiju i na izložbama koje moram odraditi kao slobodni umjetnik zbog obveza prema ZUH-u i Ministarstvu kulture RH.
HR: Koje cikluse želite predstaviti publici?
    Prije svih to je djelić ciklusa »Bunjevačkih slika« koje sam počeo raditi krajem osamdesetih prošlog stoljeća. Te slike isijavaju moja trajna sjećanja, nostalgiju pa i duboku ukorijenjenost u bunjevačko etničko i kulturno biće iz kog sam potekao. Unutar moje slikarske poetike, izbjegavajući jeftino ilustriranje, nastojim likovno zapisati osobitosti postojanja Bunjevaca. To je moja osobna i intimna potreba, a i neka vrst obveze. Tim slikama nastojim sve ono što je specifično vezano za etničku skupinu nas bačkih Hrvata-Bunjevaca izdići i na univerzalnu ravan, što bi trebalo bez problema korespondirati s recentnom vizualnom i drugom osjećajnošću.
HR: Vizualna se osjećajnost i sposobnost opažanja vrlo brzo mijenja u zadnjih dvadesetak godina, jer smo svi zapljusnuti ogromnom količinom digitalnih vizualnih informacija. S kojim još ciklusima mislite da možete uputiti poziv gledateljima na dijalog?
    Tema klavira provlači se mojim slikarstvom od početka devedesetih prošlog stoljeća. Osobita plemenitost te velike i lijepe čarobne glazbene kutije za mene je spoj iznimnih vizualnih ali i glazbenih značenja. O porukama i simbolici da i ne govorimo. Skoro anakronizam u vrijeme digitalne glazbe koja može sve, ali-što s »ONIM NEČIM«. Klavir će još dugo ostati jedan od najljepših prizora na današnjoj likovnoj pozornici zatrpanoj svim i svačim i s posvemašnjim odsustvom kriterija.
HR: Vaše slikarstvo karakterizira blagost iznikla iz boja, zvuka, ritma i melodike panonskog podneblja, čemu je kontrast Mediteran na kojem živite. Hoće li na Vašoj izložbi biti slika koje izražavaju motivski i tematski prostor Mediterana?
    U Galeriji »Franzer« predstavit ću i djelić ciklusa »Mediteranske slike«. Kažem djelić jer će to biti samo nekoliko slika i to manjeg formata, a ja baš ovaj ciklus, kao i prethodni, često radim i u velikim formatima. Boje i forme pod intenzivnim mediteranskim suncem često postižu neku vrst »usijanja«. Bitno je to drugačije od prigušenih boja ravnice koje se skladno slažu u međutonove. Bunjevci su se u sedamnaestom stoljeću selili iz podneblja u samom mediteranskom susjedstvu koje je katkad i bilo Mediteran. Mojih trideset godina života u Hrvatskom primorju i rođenje u Tavankutu čine luk koji za mene ima snagu i intenzitete slikarske i životne naravi. Secesijska i raskošna Subotica sa svojom osobitom kulturnom klimom koju pamtim iz života ovdje i kasnijih mnogih dolazaka ostavila je trajan pečat u mojim slikama i taj me trag razveseli svaki put kad ga otkrijem u svojoj slici, a nastao je i bez moje svjesne namjere.
HR: U Vašem radu, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća sve do danas, niste se povinovali trendovima novonastalih slikarskih pravaca, kao ni čistoj apstrakciji koja je bila dominantan izraz težnji moderne. Gradeći svoju likovnu praksu, uspjeli ste ostvariti spoj apstraktnih dijelova slike unutar figurativnog izraza, stvarajući autentičan slikarski izraz duhovnog ugođaja koje sadrže Vaši radovi. Kakvo mišljenje imate o ne tako davnim i o suvremenim tendencijama na likovnoj sceni?
    Tvrdoglavo sam ostajao svoj. To mi se u sredini u kojoj živim priznaje na mnogim mjestima. Nisam mario za recepte uvezene s više-manje umorne europske scene ili iz domaćih kuhinja. Uvijek me je sve zanimalo, ništa nisam zanemarivao kao moguć poticaj za sliku. Iznimna osoba, predmet, sjena, treptaj zraka, zvuk koji se tek nasluti, sve pojavno oko nas utječe i potiče. Apstrakcijom sam se bavio i više nego se o tome zna. Često samo za sebe. Čistota i profiliranost likovnog govorenja meni su bili i ostali primarni. Suprotstavljajući krajnosti, tražeći sraz prividno nespojivog postižem prepoznatljivost i energiju likovnog izraza koji ne ostavlja ravnodušnim. Apstrakcija i figuracija tu se samo uzajamno obogaćuju, mada mi je taj termin »figuracija« i danas komičan i suvišan. Odlazeći na likovne manifestacije u zemlji i inozemstvu, čitajući i gledajući, obavještavao sam se o svemu što se događa u »novoj likovnoj praksi«. Sve što nađem dobrim pamtim i usvajam (ne radi podražavanja). Ostalo zaboravljam. Ja osobno se izražavam klasičnim likovnim sredstvima koja koristim na osobit, svoj način ostajući suvremen svojim poimanjem likovnosti. Ogromna je ljepota slikarskog života.
HR: Kako funkcioniraju galerije i likovno tržište u Hrvatskoj?
    Slobodan sam likovni umjetnik pa je za mene tržište iznimno važno. Organizirano tržište u Hrvatskoj ne postoji. Također ne postoji ni menadžerska komponenta moguće organizacije izložbi izvan institucija, galerija i muzeja. Po tom pitanju sam kao i većina kolega »sam svoj majstor«. Tijekom godina stvorio se krug ljudi iz zemlje i inozemstva koji prate moj rad pa i kupuju slike. To mi, uz sporadične kupovine drugih, omogućuje slikarski život. Ne treba zanemariti niti one koji kupuju slike zbog »imena« i prestiža. Utemeljio sam prije deset godina Gradsku galeriju »Turnac« u Novom Vinodolskom koju i danas vodim. U toj su galeriji do sada izlagali mnogi vrhunski slikari iz Hrvatske i inozemstva. Od subotičkih slikara tamo je izlagao Szajko István, a predstavili smo u jednoj prigodi i slamarke iz Tavankuta.
HR: Pokraj slikanja, uspješno se bavite i grafičkim dizajnom. Na tržištu postoji enormna količina različitih proizvoda koji se dizajnom nastoje što bolje plasirati. Postoji li kič u suvremenom dizajnu?
    Grafički dizajn moja je velika ljubav. Radim opremu knjiga, turističke promidžbene materijale, logotipe, total dizajn pojedinih tvrtki, ilustracije… Kompjutor je umnogome olakšao rad u dizajnu i donio mnoge nove mogućnosti. Problem nastaje kad ljudi činjenicom kupovine kompjutora i programa vide sebe kao dizajnere. Dizajn je puno više od slaganja sličica i raznih iživljavanja sa slovima i efektima iz programa. Kompjutorski kič nas je preplavio i ne vidim tome lijeka.
HR: Javili ste se i kao izdavač nekoliko knjiga. Kako je došlo do realizacije tih izdavačkih poduhvata?
    Sudjelovao sam kao suizdavač u nekoliko književnih projekata. Nakon čitanja nekoliko tada novih pjesama subotičkog književnika Voje Sekelja na bunjevačkoj ikavici predložio sam mu da to proširi u zbirku, pa smo to izdali u Rijeci 1991. godine. Tu se pridružio i Milovan Miković, subotički književnik, pa smo skupa izdali »Avaške godine«. Na sličan smo način, ali s prijateljima iz Rijeke, objavili knjigu poezije istaknutog hrvatskog književnika Luke Paljetka »Anđelovanje«. Gospodinu Anti Sekuliću, koga iznimno štujem zbog velikog rada i objelodanjivanja mnogih knjiga o životu Bunjevaca, objavio sam knjigu »Poputbina« u Rijeci 1994. godine.
HR: Koliko je za Vas važna poputbina nakon trideset godina života na Mediteranu?
    Mislim da poputbina, koju sam sobom donio u Novi Vinodolski i Hrvatsko primorje, nije beznačajna. Došao sam iz sredine koja zna cijeniti vrijednosti multietičnosti i koja je uvijek dobro funkcionirala na razmjeni različitosti. U Rijeci i Novom trebalo je proteći određeno vrijeme da se uzajamno »prepoznamo«. Primorski je mentalitet zatvoreniji i duže te »važe« prije nego te prihvati. Mi smo pak otvoreniji, neposredniji, ali sve se dalo pomiriti, pa sam danas, a i mnogo godina unatrag, tamo u Primorju kod kuće, a u Suboticu i Tavankut sam uvijek dolazio, a tako mislim i dalje. Pred prvi dolazak u rodni kraj nakon 12 godina bio sam podosta skeptičan. Nije bilo realno očekivati da će se sve nastaviti na isti način gdje je stalo prije 12 godina. Puno se toga dogodilo u međuvremenu, a da ne bi došlo do promjena. Primjećujem promjene, ali stari prijatelji i nova poznanstva učinili su da sve bude bolje. Na proljeće ću doći s kćerkom Ivanom da i ona vidi tu Suboticu i Tavankut o kojima je toliko slušala od tate.
g

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika