Arhiv tekstova

Kompromis se mora postići

STIPAN STIPIĆ – rođen je 1960. godine u Subotici. Završio je gimnaziju, matematički smjer. Živi u Subotici sa suprugom i sinom. Bavi se poljodjelstvom. Bio je član tamburaškog orkestra Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo« od 1970. do 1980. Član je Lige socijaldemokrata Vojvodine od 1990. godine, i od tada do 1999. bio je predsjednik Općinskog odbora LSV-a. Na izborima 2000. godine izabran je za zastupnika u vojvođanskom parlamentu. Godine 1994. je bio član inicijativnog odbora za formiranje HNV-a.
    »Interes za formiranje Hrvatskog nacionalnog vijeća počinje onda kada smo se okupili oko Ivice Poljakovića koji je u to vrijeme imao viziju institucionalnog a ne stranačkog organiziranja hrvatske zajednice. Za hrvatsku zajednicu je to bilo važno, kako bi svoje nacionalne, kulturne i ekonomske interese mogla artikulirati i ostvariti svoja legitimna prava u institucijama sustava. I pokraj toga što to tada niti republičkim, niti saveznim zakonima nije bilo predviđeno, smatrao sam da je važna artikulacija interesa naše, hrvatske, zajednice. Kad je saveznim zakonom omogućeno konstituiranje HNV-a, izabran sam za vijećnika kao pokrajinski zastupnik hrvatske nacionalnosti. Kao član LSV-a podržao sam koncept konstituiranja HNV-a bez obzira na stranačku pripadnost. I dalje sam optimist i pored teškoća u konstituiranju HNV-a, do kojih dolazi zbog neuvažavanja različitih stavova, ali i sujete i malodušnosti. Ipak, smatram da je neminovno doći do kompromisnog rješenja. Svjedok sam toga da se u politici ne može doći, posvađati se i uvrijeđeno otići, već treba ostati i tražiti kompromisno rješenje zbog interesa pripadnika hrvatske zajednice, i tvrdim da i sam predsjednik Josip Ivanović inzistira na traženju rješenja između liste A i B. Očevidniji pomaci mogu se očekivati ukoliko se infrastrukturno i materijalno ova institucija pomogne od strane osnivača, to jest domicilne države, razmjerno broju Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori, koji izdvajaju svoja sredstva u budžet, te se iz njega trebaju izdvajati i sredstva za funkcioniranje Vijeća. Prema Zakonu ove države, barem deklarativno, svi građani su ravnopravni u pogledu ubiranja poreza za proračunska sredstva, pa prema tome od tih sredstava, u dijelu koji je Zakonom predviđen, očekujemo i materijalnu potporu za zadovoljavanje potreba hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji i Crnoj Gori – u domeni obrazovanja, kulture, informiranja i specifičnih grana gospodarstva.
STIPAN STANTIĆ – rođen je 1962. godine u Đurđinu, gdje i danas živi. Završio je Prirodoslovno-matematički fakultet, odsjek zemljopis u Zagrebu. Profesor je zemljopisa u Osnovnoj školi »Ivan Milutinović«. Član je DSHV-a od osnutka i prvi predsjednik Mladeži DSHV-a. Trenutno je predsjednik Mjesne organizacije DSHV-a u Đurđinu i član Predsjedništva stranke. Član je Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«, Upravnog odbora Matice hrvatske podružnica Subotica, te Upravnog odbora Fonda za pomoć učenicima »Bela Gabrić«. Tajnik je Pastoralnog vijeća u Župi sv. Josipa Radnika u Đurđinu i član UO HKPD Đurđin.
    »Uopće ne vidim da HNV radi i moja očekivanja su bila daleko veća. Očekivao sam da će čelnici HNV-a biti tolerantniji i prije svega svjesni situacije hrvatskog naroda na ovim prostorima. Sada je najvažnije pokušati premostiti podjele i raditi na osnovnim stvarima koje bi trebale biti zajednički cilj, kao što su prosvjeta, kultura, mediji, bez obzira koja je struja u pitanju. Do sada su krenuli razgovori između dvije stranke DSHV-a i HNS-a, ali ne i razgovori unutar samog HNV-a, između dvije liste. Kao i u svakom parlamentu, i u HNV-u, koji jest neka vrsta parlamenta hrvatske zajednice, postoje liste, klubovi, pa je to neminovnost i u HNV-u, odnosno takva je realnost, i konačno zašto bi svi morali o svemu isto misliti. Podjela na listu A i B bi nestala, ako bi se radilo na nacionalnim ciljevima, jer je zbog toga Vijeće i osnovano. Pri tome, nije glavni problem preglasavanje, jer bi glasovanje bilo nebitno, ukoliko bi u svim fazama rada bio osiguran prostor da se izraze stavovi svih vijećnika, ili lista ako tako hoćete. Jer, na kraju krajeva, vijećnici zastupaju određeni broj ljudi a ne same sebe u HNV-u. Da bi se radilo, potrebno je osim toga uključiti i druge, mlađe kadrove, osim onih koji su sada uključeni u rad HNV-a, jer nije istina da u hrvatskoj zajednici nema mladih, naobraženih i sposobnih ljudi voljnih za rad. Početkom i sredinom devedesetih godina bila je druga situacija i većina ljudi je bila u strahu. Sada je druga situacija i bilo bi za očekivati više aktivnosti u hrvatskoj zajednici, ali se čini da postoji neka vrsta blokade unutar same zajednice. Ta blokada bi se mogla razriješiti ako bi se unutar same zajednice osiguralo vrijeme i mjesto gdje bi se o svim otvorenim problemima moglo razgovarati. Dakako, za to je potrebna dobra volja vijećnika.«

ĐORĐE ČOVIĆ – rođen je 1964. godine u Maglaju, podrijetlom mu je obitelj iz Subotice, i od svoje sedme godine živi u Subotici gdje je završio srednju saobraćajnu, a zatim Višu pedagošku školu. Diplomirao je na Učiteljskom fakultetu u Somboru. Trenutno se nalazi na postdiplomskim studijama na Ekonomskom fakultetu u Subotici, smjer Informacijski sustavi u menadžmentu. Zaposlen je na Višoj školi za izobrazbu odgojitelja u Subotici. Član je DSHV-a od 1997. godine, obnaša funkciju dopredsjednika i uređuje Internet stranice stranke. Angažirao se u DSHV-u jer smatra da Hrvati trebaju biti zastupljeni i aktivno sudjelovati u društvenom i političkom životu na lokalnoj, pokrajinskoj i republičkoj razini.
    »Glede HNV-a vidi se jedan razdor između dvije političke struje, koje bi se u budućnosti morale nekako pomiriti u cilju ostvarivanja zajedničkih planova na formiranju hrvatskih institucija i organizacija na polju kulture, obrazovanja, informiranja, gdje je uloga HNV-a da koordinira i usklađuje ciljeve koji se zacrtaju, preko svojih tijela i izvršnih funkcija. I jedna i druga strana svoje ciljeve trebaju uskladiti na jednoj široj raspravi gdje bi sve ideje i planovi bili usmjereni k jednom cilju, a to je konačno djelovanje Hrvatskog nacionalnog vijeća u punom sastavu. To znači da bude zastupljena i druga strana koja je prikupila oko 8.000 potpisa, koji su sadašnjom situacijom isključeni. Očekujemo sazivanje te sjednice koja nije sazivana već devet mjeseci, na kojoj bi se usuglasile dvije sada neusuglašene strane, gdje bi se iznijeli stavovi i došlo do zajedničkog rješenja. Nadam se da će u toj većinskoj opciji prevladati razum, kako bi se stvorili bolji uvjeti za Hrvate na ovim prostorima.«

MARKO BERBEROVIĆ – rođen je 1953. godine u Tavankutu. Završio je srednju strojarsku školu, smjer automehaničar. Vlasnik je samostalne zanatske radnje automehaničarskih usluga. Oženjen je i ima dvoje djece. Član je i osnivač DSHV-a, predsjednik Mjesne organizacije DSHV-a Tavankut i član Vijeća DSHV-a. Trenutno obnaša funkciju dopredsjednika Savjeta MZ Tavankut. Član je Predsjedništva HKPD »Matija Gubec«.
    »Trebalo bi oživjeti i aktivirati rad HNV-a. To je važno jer je hrvatska zajednica u sadašnjem trenutku neorganizirana od strane te najviše instance. DSHV je svojevremeno organizirao slanje studenata u Zagreb i tada je bila daleko veća skrb o studentima nego sada. Neoprostivo je da se dogodilo ove godine da 50 studenata u Zagrebu i sedam studenata u Osijeku nemaju riješen smještaj u domovima, a taj posao je na sebe preuzeo HNV. Matična država isto nedovoljno skrbi o studentima iz dijaspore, no, na pomolu je ipak neko ujedinjenje dviju strana i sadašnji izbori će pokazati mogu li obje stranačke opcije hrvatskog korpusa raditi skupa. U Statutu HNV-a je definirano što se treba raditi, ali tome se treba aktivnije posvetiti. Zbog razjedinjenosti hrvatskog korpusa dogovori između matične države i sadašnjeg čelništva HNV-a ostaju u sferi obećanja, ali se praktično malo uradi. Potrebno je suradnju s matičnom zemljom unaprijediti i ugledati se na druge nacionalne manjine koje su bolje organizirane. Ta suradnja mora biti sustavna a ne ad-hoc pomoć u pojedinim situacijama. Dokaz tome je da školovanje na hrvatskom jeziku nije zaživjelo u pravom obliku već se radilo stihijski. Smatram da bi se ljudi iz prosvjetne struke trebali ozbiljnije pozabaviti tim problemom. HNV bi morao u suradnji s Ministarstvom prosvjete domicilne države osigurati adekvatno iskorištavanje prava na naobrazbu na materinjem jeziku koje nam je osigurano Ustavom.«          
g