Arhiv tekstova

Stvaranje hrvatske države

Teško je precizno pratiti stvaranje hrvatskog kraljevstva, odnosno države. Poteškoće su veće što smo više u prošlosti. Prva poteškoća je u tome što o Hrvatima isprva pišu stranci, najčešće bizantski i rimski povjesničari i političari. Svatko od njih ima svoj kut promatranja i zapažanja, ali i svoje interese. To se jasno razabire iz uvoda Porfiretovog djela De administrando imperio, gdje on objašnjava svome sinu zašto piše to povijesno djelo. U prologu on piše: »Najprije ću ti pripovijedati čime može koji narod Rimljanima koristiti, a čime škoditi; isto tako u kakvom se odnošaju nalaze neki narodi među sobom i od kojeg naroda mogu biti u ratu napadnuti i podjarmljeni; zatim o njihovoj nezasitnoj lakomosti i o njihovim nezakonitim prohtjevima. Iza toga o razlikama među drugim narodima, o njihovom podrijetlu, načinu života, o položaju i prilikama zemlje gdje stanuju, te o njezinoj veličini i površini, kao i o vezama što su ih, u koje doba, imali različiti narodi s Rimljanima«.
    U početku se Hrvati organiziraju po načelima koja su donijeli iz pradomovine. Ta načela se ne razlikuju od načina organiziranja ostalih slavenskih naroda. U pradomovini nisu imali veće zajedničke države, nego su živjeli u plemenima. Sa susjedima su imali dobre ili loše odnose, već prema veličini i ponašanju pojedinih plemena. Sami su, na demokratski način, birali svoje vođe i poglavare. Još nisu zasnivali dinastije. Stupali su često u labavi savez s ostalim slavenskim plemenima. Imali su zajednički jezik s kojim su se lako sporazumijevali međusobno, ako ne sa svim Slavenima, ali svakako sa susjednim plemenima. Bila im je i zajednička religija i kultura svakodnevnog života. Neki rimski pisci hvale njihovu gostoljubivost, ali se čude njihovoj »demokraciji«.
    JAČANJE UTJECAJA RIMA: Došavši u novu domovinu u Ilirik, u Dalmaciju, našli su se u sasvim novim okolnostima. Ušli su u područje Rima i Carigrada. Tu su zatekli novi način organiziranja života, društva i države. Susreli su se i s novom religijom – kršćanstvom, koje je već tada imalo dva jaka centra: Rim i Carigrad. U to vrijeme još nema crkvenog raskola, ali su napetosti već postojale i stalno se produbljivale. U Rimu je glavnu riječ imao papa, a u Carigradu car. Oba ova centra su bila zainteresirana za nove pridošlice, za Hrvate, a nešto kasnije i za Srbe. Hrvati su još neko vrijeme živjeli po svojim običajima, po svom načinu organiziranja, i po svojoj poganskoj religiji. No, polako i neprimjetno su počeli poprimati običaje velikih i moćnih susjeda. Ubrzo su shvatili da ne mogu duže opstati, ako se ne prilagode jednom ili drugom carstvu. Hrvati su se počeli prilagođavati zapadnom načinu života. Iz Rima primaju vjerovjesnike i polako se pokrštavaju. Po uzoru Zapada počinju organizirati i svoju državu, crkveni, kulturni i svakodnevni život.
CRKVA I JEZIK: Priklonivši se zapadnom načinu organiziranja Hrvati nisu riješili sve svoje probleme. Glavni problem je bio isprepletenost državne i crkvene jurisdikcije. Po dolasku u novu domovinu Hrvati nisu nastanili dalmatinske gradove, nego su živjeli u njihovom zaleđu. Nad tim gradovima i pripadnim otocima državnu jurisdikciju je imao Carigrad, a crkvenu Rim. Proći će još dosta vremena dok Hrvati ne prodru u romanske gradove i asimiliraju Rimljane. I onda će još neki hrvatski vladari biti vazalno vezani za Carigrad. Doduše, to će često biti samo simbolično, već prema moći i diplomatskom umijeću pojedinih hrvatskih vladara. Carigrad se nije lako odricao svojih posjeda na istočnoj obali Jadrana, a imao je vlast i na nekim područjima Italije, pa i u samoj Veneciji. No, ubrzo će se i Venecija pojaviti kao ozbiljan konkurent i tražiti i postići vlast nad dalmatinskim gradovima i otocima. To će još više zakomplicirati život hrvatskim vladarima.
    Drugi veliki problem za Hrvate je bio kako sačuvati narodni, hrvatski jezik u bogoslužju i društvenom životu. Hrvati su imali svoje pismo – glagoljicu – i svoj starohrvatski jezik, a našli su se u okruženju romanskih gradova i njihovog življa, koji su rabili samo latinski jezik. Našli su se i na području crkvene jurisdikcije Rima, koji je priznavao samo latinski jezik, a u liturgiji isključivo. Hrvati će voditi upornu borbu za svoga hrvatskog biskupa (episcopus Chroatorum) i za upotrebu svog hrvatskog jezika u liturgiji. Hrvatskog biskupa će dobiti i imati samo kratko vrijeme, ali će svoje hrvatsko pismo i jezik uspjeti sačuvati sve do naših dana.
    HRVATI I DALMACIJA: Na području koje su Hrvati naselili ispočetka su bila dva državno-politička subjekta: Hrvatska i bizantski temat Dalmacija. Pojam Dalmacije se odnosio na gradove: Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor i na otočke gradove Krk, Rab i Osor, te još neke manje značajne. Na kopnu u njihovom zaleđu nalazila se Hrvatska, koja se protezala do rijeke Cetine na jugu, na istoku je ulazila u Bosnu, a na sjeveru joj je pripadala Lika i Krbava, pa dalje sve do istarskog temata. U gradovima su stanovali Rimljani, koji su bili drugog etničkog podrijetla i služili su se latinskim jezikom. Potpadali su pod državnu vlast Bizanta. Crkvenu upravu je nad njima imao Rim (pape), premda su se neki povremeno odvajali od Rima i priznavali carigradskog patrijarha. Da nevolja bude još veća, za te gradove i područja na istočnoj obali Jadrana, zbog velikog značaja tih područja, otimale su se sve velike sile toga doba. Tim područjima vladao je Bizant, ali su se za njih borili i: Franci, Arapi, Mađari, Normani i Venecija. Zbog svoga značenja u zaleđu tih gradova Hrvatska je imala povoljan položaj, ali i velike poteškoće, stoga će joj trebati puno vremena i umijeća da ih pripoji sebi.