Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Da­ni hr­vat­ske knji­ge i ri­ječi

U Subotici su 27. i 28. studenog održani drugi po redu »Dani Balinta Vujkova«, u organizaciji Hrvatske čitaonice. Program ove kulturne manifestacije, kojom se poklanja dužna pažnja najvećem hrvatskom sakupljaču narodnog usmenog blaga, objedinjavao je moto »Dani hrvatske knjige i riječi«.
    Brojna publika imala je priliku pronaći svoje zadovoljstvo u bogatom programu koji je, uz izlaganja učesnika skupa o pisanim i elektroničkim knjigama, sadržavao muzičke, recitativne, filmske i izložbene točke, a u okviru manifestacije održan je i znanstveni skup s temom »Mjesto dijalekta u suvremenom jeziku i književnosti«.
OTVARANJE MANIFESTACIJE: Drugi »Dani Balinta Vujkova« otvoreni su u Velikoj vijećnici Gradske kuće. Nakon što je Subotički tamburaški orkestar pod vodstvom Stipana Jaramazovića izveo splet melodija iz glazbenog folklora bunjevačkih Hrvata, ravnateljica Hrvatske čitaonice i članica Organizacijskog odbora Katarina Čeliković pozdravila je publiku i sudionike. Kao gosti na skupu su bili prisutni Árpád Papp, predsjednik Izvršnog odbora Skupštine općine Subotica, dr. Jasmina Kovačević, generalna konzulica, kao i Vlada Badanjek iz Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici, Josip Ivanović, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća, Lazo Vojnić Hajduk, predsjednik Izvršnog odbora HNV, Dujo Runje, predsjednik Hrvatskog akademskog društva i Bela Ivković, predsjedniku HKC »Bunjevačko kolo«. Potporu održavanju manifestacije pored SO Subotica, pružili su i Pokrajinsko tajništvo za kulturu i obrazovanje, te za upravu, propise i nacionalne manjine, kao i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
    U daljem tijeku programa otkrivena je bista Balinta Vujkova (Subotica, 1912. -1987.), rad subotičkog skulptora Save Halugina. Franjo Vujkov, sin Balinta Vujkova, zahvalivši se autoru, najavio je da će se bista naći u Osnovnoj školi »Ivan Milutinović« ispred njihove školske knjižnice. Nakon otkrivanja biste, Árpád Papp istakao je značaj djela Balinta Vujkova koje, osim čuvanja i afirmiranja izvornog ikavskog govora, karakterizira i bogatstvo narodnog znanja. Ocjenjujući djelo Balinta Vujkova, dr. Jasmina Kovačević je istakla da ono, pokraj toga što je nepresušno vrelo jezika, govori o dubokim povijesnim korijenima bunjevačkih Hrvata. Mr. Josip Ivanović izrazio je zadovoljstvo što manifestacija poprima međunarodnu dimenziju, a istakao je i značaj što je djelo Balinta Vujkova inkorporirano u korpus hrvatske kulture.
    Nakon što je član Organizacionog odbora Zlatko Romić uručio darovane knjige i audio vizualne kompakt diskove uvaženim gostima, predsjednik Organizacionog odbora Lazar Merković govorio je o urađenom za proteklih godinu dana, naglasivši pozitivan odjek manifestacije u javnosti i kod stručnjaka raznih jezičnih disciplina. Književnik Milovan Miković je nakon toga dao »Prikaz hrvatskog izdavaštva u 2003. godini«.
HRVATSKO IZDAVAŠTVO: Izlaganjem Milovana Mikovića obuhvaćena su ona djela koja su objavljena u tisku, a u pregled su uvrštene i dvije knjige koje ne spadaju u subotički književni krug: monografija o Titu Strozziju, koju je napisala autorica rođena u Subotici i zbirka pjesama Stjepana Blažetina koja je uvrštena po višestruko indiciranoj srodnosti. Prikaz izdavaštva je ispred Velike vijećnice pratila prodajna izložba knjiga.
    Pregled izdavaštva započet je riječima o drugom izdanju katoličkog molitvenika i pjesmarice msgr. Stjepana Beretića »Slava Božja«, čije drugo izdanje nedvojbeno potvrđuje da se molitvenici sve više traže.
    Prvom samostalnom zbirkom pjesama »Porcija besmisla zb(i)rka« Stjepan Blažetin se predstavio stihovima suvremene poetike, dok knjiga »Lira naiva« u izboru Katarine Čeliković sadrži stihove pjesnika koji su se okupili na prvom istoimenom susretu. O knjizi »Krhka ljepota trajna vrijednost«, koju čine tekstovi autora: Bele Durancija, mr. Andrije Kopilovića, Olge Kovačev Ninkov, Stipana Šabića, Olge Šram i Tomislava Žigmanova, u svom kratkom osvrtu Milovan Miković je rekao: »Spomenuta grupa autora uistinu je kanila prirediti omaž Stipanu Šabiću, promatrajući njegov prinos likovnoj baštini ovog podneblja iz prostora slamarstva što ju je godinama promicao. Umjetnosti koju njeguju svi ratarski narodi na svijetu, a koja bi, kako to navodi mr. Andrija Kopilović, bez duhovnosti prestala biti umjetnost«.
    Monografiju o hrvatskom redatelju, glumcu i dramaturgu Titu Strozziju napisala je Ana Lederer. Tito Strozzi (Zagreb, 1892. -1970.) predstavljen je na gotovo 650 stranica knjige pregledom njegova kazališnog opusa, dok je djelo mr. Lazara Ivana Krmpotića »Život i djelo Tone Kujundžić, uzorne knjižarice iz Bačke« životopis o knjižarici koja je svojim radom pridonosila kulturi Hrvata u Bačkoj, a knjiga je upotpunjena njenim pjesmama. Uslijedilo je izlaganje o knjizi Jasne Melvinger »Ta renesansa ne još kao posljednja šansa« koja je uistinu potraga za renesansom u sebi i pokušaj je njenog aktualiziranja u suvremenu zbilju. Knjiga iste autorice »Moderna i njena mimikrija u postmoderni« prinos je lingvistički egzaktnome istraživanju, uglavnom fonoloških, kako fonemskih, tako i prozodijskih svojstava stiha i pjesme. O knjizi Lazara Novakovića »Pismo (a) Isusu«, Milovan Miković je rekao kako iz tekstova »zaključujemo da autor spada među ljude koji se raduju životu«, a potom je u svome izlaganju predstavio knjigu Zvonka Sarića »Hvatač duše«.
    U daljem tijeku prikaza izdavaštva predstavljena je knjiga Petka Vojnića Purčara »Putovanje prema Crnom moru«. Miković je rekao kako nas »ta zbirka vodi putovima autorovog ludističko jezikoslovnog propitivanja svijeta«. Predstavljena je i knjiga istog autora »Put u Egipat«, a zbirka »Bunjevački blues« Tomislava Žigmanova okarakterizirana je kao uspješan pokušaj stiliziranja i estetiziranja govornog idioma bačke bunjevačke ikavice, dok je o knjizi Roberta Tillyja rečeno kako je u pitanju zbirka stihova koja pruža uvid u potpuni rasap i ispražnjenost suvremenog čovjeka. Ovome pregledu hrvatskog izdavaštva treba pridodati i knjigu Milovana Mikovića »Iznad žita nebo«, koja sadrži dvadeset i dva ogleda o književnosti podunavskih Hrvata.
    Zvučnu književnu ediciju predstavio je Zlatko Romić, koji je prvo govorio o kompakt-disku »Pripovidamo bajke i pripovitke Balinta Vujkova«. Disk sadrži snimku s takmičenja koje je održano 14. lipnja 2003. u Gradskoj knjižnici u organizaciji Hrvatske čitaonice. Potom je predstavljena zvučna edicija bez riječi »Bunjevački blues«. U pitanju je glazba koju je napisao i aranžirao Hrvoje Tikvicki na temelju poezije Tomislava Žigmanova. Kompakt-disk »Vašange« sadrži radio-dramu Matije Poljakovića u režiji Petra Šarčevića. »Vašange« su snimljene u Subotici 1969., a snimak je obrađen u Radio Zagrebu i emitiran 1970. godine. Tekst govore glumci subotičkog Narodnog kazališta uz glazbu tamburaškog orkestra KUD-a »Mladost« pod ravnanjem Laze Malagurskog. Također je predstavljen CD »Ždribac zlatne grive«. Ta bajka je bila prva hrvatska predstava u subotičkom Dječjem kazalištu, a nalazi se u zbirci »Jabuka s dukatima« Balinta Vujkova. Zlatko Romić je predstavio i elektroničku knjigu Milovana Mikovića »Avaške godine«, koja se može čitati i na Internetu.
    Na koncu programa Milovan Miković je govorio o književnom radu Jasne Melvinger i Petka Vojnića Purčara. Stihove je recitirao Tomislav Žigmanov, dok je dijelove iz svoje proze čitao sam Purčar, koji je bio gost manifestacije.
ZNANSTVENI ASPEKTI: Stručni dio Drugih »Dana Balinta Vujkova« počeo je drugog dana manifestacije, znanstvenim skupom u Plavoj dvorani Gradske kuće. Zajednička tema znanstvenog skupa bila je »Mjesto dijalekta u suvremenom jeziku i književnosti«. Mr. Sanja Vulić, sudionik skupa iz Zagreba, naslovila je svoje izlaganje »Dijalektalne i nedijalektalne značajke hrvatske književnosti u dijaspori na panonskom prostoru«. Mr. Vulić se na početku svoga izlaganja osvrnula na same početke i razvoj hrvatske književnosti. U tom smislu izdvojila je hrvatsko srednjovjekovlje od kraja XI. pa do XV. stoljeća, u kojem se razdoblju postupno razvija pismenost na narodnom jeziku uz usporedno napuštanje hrvatske redakcije starocrkvenoslavenskoga jezika. Već početkom XVI. stoljeća postoji razvijen jezik na kojem se pišu književna djela, ali tek od 1836. godine gotovo svi Hrvati počinju prihvaćati književni jezik temeljen na novoštokavštini kao svoj književni jezik. »Tek su ustanovljavanjem zajedničkoga standardnoga jezika za sve Hrvate, stvoreni uvjeti za razvoj dijalektalne književnosti. Prije toga razdoblja možemo govoriti o čakavskoj, kajkavskoj i o hrvatskoj štokavskoj književnosti, bez dijalektalnoga, odnosno nedijalektalnoga predznaka«, rekla je mr. Vulić, istaknuvši potom kako je utemeljeno mišljenje, da nova prekretnica počinje 1900. godine, objavljivanjem Matoševe pjesme »Hrastovački nokturno«, odnosno 1907., kada Vladimir Nazor objavljuje svoju čakavsku »Galiotovu pjesan«. Smatra se to početkom dijalektalne književnosti u Hrvata, a razvoj takve književnosti počinje 1936., kada Krleža objavljuje svoje »Balade Petrice Kerempuha«.
    »Danas je, naravno, neupitno da hrvatska dijalektalna književnost u cjelini nije samo kajkavska i čakavska, nego i štokavska. Pritom za određenje pojedinoga književnog djela kao dijalektalnoga manje je bitna utemeljenost na nekom konkretnom mjesnom govoru, pa čak i čvrsta povezanost samo s jednim dijalektom pojedinog narječja, a puno je značajniji svjestan otklon od standardnoga jezika i približavanje pojedinom dijalektu«, rekla je mr. Vulić, ilustrirajući tematiku svoga izlaganja jezičnom orijentacijom Vojislava Sekelja, koji je za svoj poetski izričaj izabrao svoj zavičajni novoštokavski ikavski idiom bunjevačkih Hrvata. Njegova pjesnička zbirka »Rič fali« nedvojbeno pripada hrvatskoj štokavskoj dijalektalnoj književnosti, kao i poema Milovana Mikovića »Avaške godine«, a sa zbirkom »Bunjevački blues« Tomislav Žigmanov je također već zauzeo zapaženo mjesto u novijoj hrvatskoj štokavskoj dijalektalnoj književnosti.
POTEŠKOĆE PREVOĐENJA: Dr. Janja Prodan, sudionik skupa iz Pečuha, imala je za temu svog izlaganja »Stilotvornost dijalektizma u originalu i prijevodu«. Kao što to znamo, tek prevedeno djelo postaje pristupačno i narodima drugih jezika, a prema riječima dr. Prodan, činjenica je da su mogućnosti prevođenja dijalektalne književnosti ograničene, zbog čega mnoga djela, između ostalog i književnost bačkih Bunjevaca, ostaju ili neprevedena ili u prijevodu izgube toliko od svoje specifičnosti da od originala ostane samo blijeda slika. »Izbor jezičnih sredstava, kojima će se prevoditelj poslužiti pri prevođenju dijalektalnih tekstova, ovisi o samom prevoditelju na čijem raspolaganju, teoretski uzevši, stoje tri mogućnosti: potpuno neutralni, tj. čisti standardni izraz, zatim stilizirani standardni jezik (arhaizacija, unošenje lokalnog kolorita, provincijalizama, folklornih i rustikalnih jezičnih elemenata) i najzad kao treća mogućnost odabiranje nekog dijalekta koji bi mogao proizvesti odgovarajući dojam«, rekla je dr. Prodan. U daljem tijeku svoga izlaganja govorila je o mogućnostima prijevoda djela koja su pisana na živim lokalnim govorima i prijevodima teksta, kada se umjetno oživljuje književna forma starih dijalekata, a također se u svome radu osvrnula i na slučaj s dijalekatskim interpolacijama unutar književnog teksta na standardnom jeziku. »Te interpolacije, bez obzira radi li se samo o pojedinačnim riječima, ili pojedinim pasusima, ili pak o dijalozima određenih likova, imaju unutar jednoga književnog teksta strogu stilističku funkciju, bilo da služe samo stilskoj iznijansiranosti izraza ili karakterizaciji likova, ili se njima postiže lokalni kolorit. U načelu, prevoditelj ne bi smio imati slobodu izbora, ukoliko želi ostati vjeran originalu, jer su sve dijalektalne interpolacije integralan dio stilske strukture originalnoga teksta. Prilikom rješavanja takvih problema mađarski prevoditelji hrvatske književnosti opredjeljivali su se obično za arhaizaciju i ubacivanje provincijalizama«, rekla je dr. Prodan i zaključila da, u odnosu na original, prevedeno djelo mora imati nedostataka, ali prijevod je jedini način da ono postane pristupačno i narodima drugih jezika.
KNJIŽEVNOST ZA DJECU: Dr Ernest Barić, sudionik skupa također iz Pečuha, na početku svog izlaganja »O jeziku hrvatskih književnika za djecu u Mađarskoj« istakao je izuzetno složen problem očuvanja i njegovanja materinskog jezika u sredinama gdje se on nalazi u statusu nacionalne manjine, gdje je njegova uporaba, kao na primjer u Mađarskoj, svedena tek na vrlo ograničene sfere života, a u kontekstu naznačene teme dr. Barić se osvrnuo i na pitanje odnosa prema, uvjetno rečeno, konkretnom rodnom jeziku, to jest prema njegovom dijalektalnom pojavnom obliku. »Smatram da su za raščlambu jezika literarnoga učinka naših književnika u Mađarskoj, posebno djela namijenjenih djeci, ključne dvije pojmovne odrednice: pitanje jezičnoga prestiža i u sklopu toga poimanje i odnos prema hrvatskome standardnome jeziku i pitanje kako tretirati dijalekte, odnosno lokalne jezične idiome, što u slučaju jedne manjine kao što je hrvatska u Mađarskoj, koja je s najmanje osamdeset posto svoje populacije zastupljena seoskim življem, ne može biti nerelevantna okolnost. Posebno valja tu okolnost istaći, ako se pitanje jezika sagledava u svjetlu činjenice da Mađari nemaju niti dijalektalnu poeziju niti dijalektalnu prozu«, rekao je dr. Barić, a potom je za predmet jezične analize odabrao literarne tekstove pisane za djecu sljedećih književnika: Đuse Šimara Pužarova, Marka Dekića i Stipana Blažetina. »Pjesme hrvatskih književnika za djecu u Mađarskoj, kao i stihovi namijenjeni odrasloj publici pisani su hrvatskim standardnim jezikom, no – kao što smo na primjeru trojice pjesnika pokazali, ima i otklona od standardnog jezika. Unošenje dijalektalnih i drugih nestandardnih jezičnih elemenata u pjesme valja shvatiti kao funkcionalni, svjesni postupak, pomoću kojeg autori smišljeno vode računa o recepcijskim posebnostima čitateljske publike u Mađarskoj«, zaključio je dr. Barić.
DIJALEKTI U HRVATSKOM: Mr. Stjepan Blažetin, gost skupa iz Pečuha, izložio je svoju temu »Hrvatska dijalektalna poezija u Mađarskoj od 1945. do danas«. Govoreći o poeziji koja nastaje na hrvatskim dijalektima, dakle na kajkavskom, čakavskom, ali i na štokavskom dijalektu, a ne na standardnom hrvatskom jeziku, mr. Blažetin je rekao kako su danas u Mađarskoj prisutna sva tri hrvatska narječja, ali »Hrvati u Mađarskoj sve donedavno nisu imali svoju nakladničku kuću, a ni svoj književni časopis, te praktički nisu imali gdje objaviti svoja književna ostvarenja. Od kraja osamdesetih godina većina književnika piše hrvatskim jezičnim standardom, ali i na narječjima. Suvremena dijalektalna poezija u Mađarskoj vezuje se prije svega za dvije etničke skupine: za gradišćanske, te za pomurske Hrvate«, rekao je među ostalim tijekom svog izlaganja mr. Blažetin.
    Petko Vojnić Purčar izložio je svoj rad »Postojeće knjige i znanstvena praznina o njima«, a potom je književnik Milivoje Prćić govorio o knjizi Balinta Vujkova »Prašina po dugama« koja sadrži pripovijetke koje je autor napisao na standardnom književnom jeziku s dodacima ikavice, gdje je to u tekstu bilo nužno. Milivoj Prćić je ovu knjigu pripovijedaka okarakterizirao kao naturalizam, što je ekstrem realizma, a u pripovijetkama je uočljivo beznađe svih likova koji čine ovu crnu kroniku siromašnih bunjevačkih obitelji.
    Nakon kraće pauze, uslijedila je poslijepodnevna sesija, tijekom koje su na temu znanstvenog skupa još govorili: Tomislav Žigmanov, Zvonko Sarić, Milovan Miković, Matija Molcer i Judita Rafai, a potom je Stjepan Sučić, dopredsjednik Matice hrvatske iz Zagreba, pozdravio sudionike skupa i uručio knjige na uzdarje Hrvatskoj čitaonici.

MULTIMEDIJALNA VEČER: Pred brojnom publikom završni program drugih »Dana Balinta Vujkova« započeo je pjesmama Ženske vokalne grupe iz Bačkog Monoštora i stihovima Antuna Kovača »Šokački divani« koje je recitirala Marija Šeremešić, dok je izvornu, narodnu pjesmu »Šokac grdi svojga konja« recitirala Marija Turkalj. Poslije kratkog osvrta Tomislava Žigmanova na ovogodišnju zvučnu književnu ediciju objavljenju na kompakt-diskovima i uz zaključak kako je »ikavica prisutna u svakom elementu pulsiranja književnosti vojvođanskih Hrvata, te stoga ne čudi ni njeno prisustvo u zvučnoj književnoj ediciji«, Nevena Mlinko je recitirala pjesmu Milovana Mikovića iz poeme »Avaške godine«, a Marija Jaramazović pjesmu iz »Bunjevačkog bluesa« Tomislava Žigmanova. Uglednim gostima i sudionicima skupa podijeljene su knjige i kompakt-diskovi na dar, kao i učiteljicama i učenicima hrvatskih odjeljenja, a potom su prisutne pozdravili Stjepan Sučić i Stipe Medo – treći tajnik u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu. Nastupila je pjevačka grupa HKC »Bunjevačko kolo«, a nakon što je mr. Sanja Vulić govorila o odnosu dijalekta, narječja, govora i standardnog jezika, Franjo Vujkov je najavio dokumentarni film Rajka Ljubiča »Pripovitka o dijalektu«. Film dokumentarno bilježi kazivanja žitelja otoka Brača koji govore ikavicom, kao i bunjevački Hrvati u Bačkoj. Bogat večernji program završen je pjesmom Ženske vokalne grupe iz Bačkog Monoštora, koja je, uz užitak pjesme, prisutnima pružila nesvakidašnje vizualno zadovoljstvo svojim atraktivnim šokačkim narodnim nošnjama. Time su završeni drugi »Dani Balinta Vujkova«, na kojima se afirmirao hrvatski ikavski izričaj spojen s bogatstvom duhovne dimenzije bunjevačkih Hrvata baš onako, kako bi to i Balint Vujkov želio.
g

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika