Arhiv tekstova
Pjesnik klasicističkih tendencija
Ante Tresić Pavičić rodio se 1867. godine na otoku Hvaru, u Vrbanju. Klasičnu gimnaziju pohađa u Splitu i Kotoru. Tresić upisuje filozofiju, povijest i zemljopis na filozofskom fakultetu u Beču, gdje doktorira filozofiju. Već kao mladić, od 1888. godine surađuje u književnim i drugim listovima, a prvu knjigu »Glasovi s mora Jadranskoga« objavljuje 1891. godine. Na koncu svoga prvenca Tresić prilaže »Tumačenje mjerila«, neku vrstu svoga metričko-klasicističkog manifesta, u kojem među ostalim piše da poezija »koja se temelji na naglasku i sroku nije tako zgodna da izrazi duboke misli i nema toliko blagozvučja i raznozvučja kano stara klasična mjerila koja se osnivaju na ritmu«. Tresić je mislio da je oživljavanjem klasične prozodije našao najbolji put hrvatskom pjesničkom izrazu, jer i u slijedećoj novoj knjizi, u »Novim pjesmama«, objavljene 1894. godine, a tako i u knjizi pjesama »Valovi misli i čuvstva«, objavljene 1903. godine, nastavlja sadržajno i formalno pisati u smislu svojeg manifesta i poezije iz prve knjige.
Usporedo s klasicističkim formama u poeziji Tresića stao se javljati i utjecaj narodne pjesme, tako da se u knjizi »Đuli i sumbuli«, objavljene 1900. godine, koristi deseteračkom folklornom metrikom. Kako i sam piše, htio je razbiti »dosadnu jednozvučnost hrvatskog osmerca i deseterca«, i s ponosom ističe da je »prvi uveo u umjetničku poeziju narodnu bugaršticu«. Tresićeva knjiga »Sutonski soneti« objavljena je 1904. godine prije Nazorovih i Matoševih soneta i modernih zatvorenih strofa. Iako se Tresićeva poezija javljala usporedo s Kranjčevićevom, a najbolji dio u vrijeme moderne, kada su zablistale lirske zvijezde Vidrića i Begovića, a nazreo se i Nazor, Tresić je ipak ostao vidljiv i utjecajan pjesnik. Njegov klasicizam i naturistički osjećaj prirode, njegove lokalne, primorske teme, a zatim i elegične i zvučne sonetne forme, plima misli i refleksija, sve te i druge odlike Tresićeve poezije živa su pojava u nastanku naše suvremene poezije.
Ante Tresić Pavičić proputovao je mnoge europske zemlje i napisao je obilat ciklus putopisa: »Groblje Pere Lachaise u Parizu«, 1894., »Po Lici i Krbavi«, 1897., »Po Bosni i Hercegovini«, 1897., »Po moru«, 1897., »Poleti okolo Biokova«, 1902., »Po Ravnim kotarima«, 1902., i konačno, poslije puta po Americi, izlazi Tresićeva putopisna knjiga »Preko Atlantika do Pacifika«, 1907. godine. O ciklusu Tresićevih putopisa, književnik Šime Vučetić bilježi: »Napisavši prvi putopis, Tresić uviđa da je našao pogodnu formu kojom može izraziti i svoje lirske ushite, i svoje filozofske refleksije, i svoja svjedočanstva o ljudima i našim krajevima, pa i svoj patos, dramu snažne i dramatične egzistencije, svoje mnogostrane interese. Usporedo s pjesničkim, putopisno-proznim, publicističkim i filozofskim radom, Tresić je pisao i drame, uvjerivši se da je teatar pogodna govornica za političke i etičke ideje. Svoju dramaturgiju zasniva na klasičnoj, renesansnoj i klasicističkoj tragediji. Najpoznatija je Tresićeva drama iz nacionalne povijesti »Katarina Zrinjska«, tragedija koja je srodna sa završnicom Kumičićeve »Urote«.
Početkom 1898. godine Tresić u Splitu pokreće i uređuje svoj »Novi vijek«. Taj časopis bio je izraz težnje za određenijim političkim aktivizmom. Tresić časopis izdaje do konca 1899., a političko-kulturni i tjednik »Jadran« pokreće 1903. godine. U usporedbi s dotadanjim Tresićevim djelovanjem, »Jadran« je dokaz Tresićeva daljeg zaoštravanja antiaustrijskog stava. Na početku Prvog svjetskog rata Tresić je interniran, a iz zatvora u Grazu pušten je 1917. godine. Vrativši se u domovinu, Tresić je od vlasti bio iz Zagreba protjeran, pa se preselio na Rijeku gdje je nastavio s radom na obaranju Austro-Ugarske. Pri slomu monarhije Tresić je 31. listopada 1918., osvanuo na bojnom brodu »Viribus unitis« u Puli i od pobunjenih mornara primio u ruke brodovlje ratne mornarice. I u novostvorenoj državi Tresić se stao oporbenjački ispoljavati, ali uviđajući da nešto u novoj državi nije u redu, a i ne snalazeći se najbolje u novonastaloj bujici, Tresić se stao povlačiti iz političkog života.
»Politika, rat i austrijski zatvori uništili su moju književnu aktivnost«, napisao je Tresić 1937. godine. Umro je u Splitu 26. travnja 1949. godine. U Tresićevoj poeziji, u njegovim putopisima, u dramskom ciklusu, a tako i u publicističko-esejističkom djelu žive poticajne pobude i zanimljiva ljudska svjedočanstva na koja se ima smisla vraćati. Nesporna je književna pojava Ante Tresića Pavičića u našoj književnosti prve polovine 20. stoljeća, a osobito u razdoblju između 1895., i 1914. godine.
Na obali beskraja
Kad svježa nojca s kosam punim rose
I s uzdasima od lahora krene,
Raspustiv s gora morem vrane kose,
Sanjarit sjednem vrh oborene stijene,
I motrim eter: Kano dijete što se
Kraj morske jada šumovite pjene,
Što ić mu priječi kud ga želje nose:
Na rubu tako sjedim vaseljene.
I ko što dijete prisluškiva šapat
Sedefli-školjke čudni, tako i ja
Šum mora, noći i životni hlapat
Svemira i svoda beskrajne praznine,
I glas elipsa što kroz njih zavija:
I tako snatrim sjetan kraj pučine…
Priredio: Z. Sarić
