Arhiv tekstova

Glazba je obistinila moje snove

Miroslav Škoro ušao je na velika vrata glazbene scene danas već antologijskom pjesmom »Ne dirajte mi ravnicu«, i od tada suvereno zavladao tamburaškim svijetom u Hrvatskoj. Brojni hitovi, koji su nastali u »inspiraciji« ovog slavonskog kantautora, ostavili su u proteklom desetljeću duboki trag na modernoj hrvatskoj etnosceni, rezultirajući iznimnom popularnošću nekadašnjeg konzula RH u Pečuhu (Mađarska).
4Gospodine Škoro, tamburaška glazba u nas je vrlo popularna, ali se poglavito vezuje uz starije izvođače, dok je kod mlađih, posve normalno, popularnija zabavna glazba. Kako ste Vi započeli svoje prve glazbene korake?
Još od najranijih dana svog djetinjstva imao sam želju, da se jednog dana ozbiljnije bavim glazbom, shodno tomu sam se, već zarana, penjao na »hoklicu« i roditeljima na imaginarnom instrumentu izvodio tadašnje najpopularnije hitove. Kako smo živjeli u Višnjevcu koji se nalazi u predgrađu Osijeka, a do tramvajskog okretišta je trebalo dosta hodati, nisam imao mogućnosti pohađati glazbenu školu, ali je ljubav prema glazbi godinama tinjala u meni. No, kada sam već malo poodrastao, sa sedamnaest godina uspio sam skupiti potreban novac, zarađen od višegodišnjeg »ministriranja« po kućama, za kupovinu svoje prve gitare. Točnije, skupio sam ondašnje dvije »crvene«, a mama je dodala još jednu. Ali ubrzo sam shvatio da neću postati nikakav vrhunski gitarist i okrenuo sam se, naučivši nekoliko harmi, pisanju pjesama.
4Na samim počecima buduće profesionalne glazbene karijere radili ste kao spiker na Radio Osijeku, što je iznimno važna spona Vaše današnje karijere i cijelog života uopće.
Na određeni način moja radijska karijera je kriva za moj ulazak u svijet tamburaške glazbe, jer sam do tada uglavnom neuspješno započinjao nekoliko pop – rock sastava s klincima iz kraja. Naime na Radio Osijeku je, kao glazbeni urednik tamburaške glazbe, radio Antun Tuca Nikolić veliki tamburaš i primaš, i on me jednom upitao da li bih ja htio ići s njima, kao voditelj i konferansije, na zabave i svirke. Odveli su me na turneju po Americi, tamo sam malo vodio njihove nastupe, malo i pjevao, ali samo rock and roll i country. No, ono što je mnogo važnije, upoznao sam svoju buduću suprugu Kim, oženio se i ostao…
4Uz privatni sudbinski susret u Americi se dogodio i profesionalni sudbinski susret s velikanom iseljeničke tamburaške scene Jerryem Grchevichem.
Kako sam već rekao, još kao klinac počeo sam pisati pjesme i pokazavši ih Jerryju, on ih je stalno »vrtio« na svojoj tamburici, u međuvremenu sam napisao još desetak novih i tu je nastao jedan problem. Nije ih imao tko pjevati, jer Grchevich »šuška« i ne govori posve dobro hrvatski, iako iskreno mnogo bolje pjeva od mene, pa sam ih, na koncu, otpjevao ja. Poslije je sve to snimljeno u Croatia Records-u, i dogodilo se to što se dogodilo s pjesmom »Ne dirajte mi ravnicu«. Postao sam tamburaš iako tamburicu ne znam svirati. Znam gitaru i nešto malo klavijature, ali tamburicu nikako. I tako su uslijedila tri albuma tamburaške glazbe »Ne dirajte mi ravnicu«, »Miroslav Škoro i Ravnica« i »Sitan vez«.
4U Americi ste se susreli i sa Zvonkom Bogdanom, velikanom tamburaške glazbe vojvođanskih Hrvata Bunjevaca.
Kada smo napravili taj probni materijal, otputovali smo u Chicago, u kojem se tada nalazio Zvonko Bogdan i zamolili ga za »stručni« savjet. Čika Zvonko, danas smo već na per tu, kazao mi je tada da slobodno otpjevam svoje pjesme i istrajem u tomu. A naš narod, kada se to bude dovoljno ponavljalo i ostane mu u ušima, prihvatit će i zavoljeti moju glazbu.
4Otkrijte nam kako je nastala legendarna »Ne dirajte mi ravnicu«?
Bilo je to negdje 1989. godine u vrijeme tog našeg »traženja« pjesama za tamburicu, kada su nastajale »Šumi, šumi javore«, »Moja Juliška« i pjesme s prvog albuma. Jedno jutro sam se probudio sjetan i silno tužan što mi je mama daleko, i napisao cijelu pjesmu u jednom dahu. Osnovna poruka, koju sam želio iskazati kroz nju, bila je:… »Ja ću se vratiti!«
4Stigla je ratna 1991. godina i proročanstvo iz pjesme obistinilo se istinom Vašeg povratka u Hrvatsku.
Kada je započeo rat u Hrvatskoj, odlučio sam se vratiti kući u Višnjevac, skupa sa svojom suprugom Kim, i biti uz svoju obitelj i narod u tim teškim vremenima.
4Povratkom u matičnu državu započinje glazbena karijera koju ste »kratkih hlača« sanjali još u svom Višnjevcu.
Poslije »Ravnice« sve je bilo mnogo lakše, ali ja bih želio istaknuti jednu specifičnost moga tamburaškoga glazbenoga puta. Naime, on je bio obrnut. Ja sam se za tamburašku glazbu, za nekakav tradicijski izričaj hrvatskog naroda, pa i šire, zainteresirao tek nakon što se sve dogodilo poslije mog ulaska u taj svijet. Hoću reći da je sve što sam dosad uradio bilo čista srca, moje pjesme su iskrene i takve su kakve jesu, jer one ne nalikuju ni na kakve druge. Jer ja tu vrstu glazbe prije nisam nikada slušao. Tek poslije sam počeo slušati i Kiću, i Veru, i, naravno, Zvonka Bogdana, Janiku Balaža, Peru Tumbasa Haju…
4Danas, kad bismo podvukli crtu ispod Vašeg dosadašnjeg stvaralaštva, i ime Miroslava Škore bi se neizbježno nalazilo među spomenutim velikanima tamburaške glazbe.
S navršenom 41-om godinom jako sam ponosan na činjenicu da sam dio svega toga i da je naša tradicija taj folklorni bazen koji mi predstavljamo, a kada kažem – mi, mislim na Hrvate iz ravnice i na sve druge narode koji žive u njoj, jer mislim da je sve to tako lijepo, da kada hoću slušati nešto za svoju dušu, onda je to ta vrsta glazbe.
4Mnogima su Vaše pjesme omiljene, a koja je Vaša omiljena pjesma?
Oni, koji me dobro poznaju, vrlo dobro znaju, da kada me žele oraspoložiti moraju mi otpjevati moju omiljenu pjesmu »Ej, kad ja stanem pod pendžer na gredu, ej, oči moje čak u Sentu gledu«.
4Niz Vaših pjesama, zahvaljujući našim ljudima kojih ima svuda, obišao je cijeli svijet. Gdje ste sve nastupali svih ovih godina?
Gdje sam sve bio? Lakše će mi biti nabrojiti gdje nisam bio. Nisam nikada pjevao u Africi i Aziji, Južnoj Americi, a sve drugo sam uglavnom obišao. I to sve zahvaljujući činjenici da sam naučio »udariti« C-dur na gitari.
4Kakav je, nakon proživljenih dječjih snova, ovaj Miroslav Škoro?
Iako se formalno mijenjam s godinama, u sadržajnom smislu se nikada neću promijeniti. Iako sam rođenjem podrijetlom Dalmatinac, ja sam dijete ravnice i to uvijek s ponosom ističem. Primjera radi moje su životne asocijacije tipično slavonske, meni je draže pojest kruva i masti s paprikom crvenom i solju, a ne nešto drugo. Kad pomislim na ribu, onda je to šaran…
4Slavonski temat je prepoznatljiv kolorit vaših pjesama.
Jest. Atmosferski gledano za mene je magla, ona slavonska gusta, čista asocijacija za ravnicu. Bio je to i dubok snijeg, ali ga sada nema više toliko. Kada se spomene voda, onda je to za mene, u prvom redu, Drava. Drvo na koje prvo pomislim je hrast ili javor. Kroz moje pjesme nastojim i poneke neautohtone stvari pretočiti u izvorni aranžman. Primjer pjesme »Šumi, šumi javore«, iako slavonskog štiha, ona potječe iz Kostrene kraj Rijeke, a priču za ovu pjesmu mi je ispričala moja punica, a ja sam je opet smjestio u Slavoniju.
4Upravo zbog svojih originalnih kvaliteta pjesme Miroslava Škore sve više postaju nalik izvornom narodnom melosu.
Po mom mišljenju to je nešto najljepše, što se može dogoditi suvremenim pjesmama koje su nastale gotovo jučer. Davno sam još pročitao, kako je veliki pjesnik Antun Branko Šimić rekao: »Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda«. Ta rečenica mi je uvijek prolazila kroz glavu i danas, kada analitički sagledam svoju dosadašnju karijeru, mislim da ni ja nisam išao malen ispod zvijezda. Da sam kao autor ispunio to načelo koje je pjesnik zadao u svojoj pjesmi. Možda jednog dana nitko neće ni znati tko je napisao sve te pjesme, ali one će ostati…
4Ali albumi, koji su uslijedili poslije tri navedena tamburaška, znakovito su se počeli razlikovati od početnog etno kursa, izazivajući iznenađenje kod mnogih slušatelja.
Nažalost, naši ljudi pate od stereotipa, ja to volim kazati kako vole »ladičariti« tj. vole znati gdje što stoji. Ima jedna ladica koja je svaštara, u nju ljudi stavljaju vadičep, igle, škare, kolutove s koncem i u nju ne vole posebno dirati. Ali zato vrlo dobro znaju gdje stoje žlice, vilice i noževi. Tako je i s glazbom. Ljudi u jednu ladicu pospremaju ove koji izvode ovu glazbu, druge u drugu ladicu, treće u treću itd. Tako postoji i jedna ladica na kojoj piše »tamburaši« i u njoj se podrazumijeva Škoro. Posebno to vole glazbeni radio-urednici, koji kada imaju emisiju o npr. umjetnoj oplodnji krava, onda samo otvore ladicu i izvuku željenu podlogu. Ali kada ja poželim malo obogatiti svoj glazbeni izraz drugačijim nastupom, onda to izaziva određeno iznenađenje kod moje publike. Ne bih želio da sam konstantno »ograničen« samo jednim instrumentom, poput slikara koji bi cijeli život morao slikati samo jednom bojom. I zato sam sebi dao slobode da malo promijenim, i kroz tu promjenu obogatim, svoj glazbeni izraz.
4Najnoviji album »Milo moje« najbolja je potvrda vaših navoda.
Moj posljednji album, iako se pojavio na tržištu tek u srpnju, do sada je prodan već u 30.000 primjeraka, urađen je u jednoj pop-etno maniri, na njemu ima i cimbala i violina, a opet ima i magle i drveća… Upravo dobrom »prolaznošću« najnovijeg uratka dokazujem se kao umjetnik koji ne robuje stereotipima.
4Na koncu, kada bi smo Vas, na radost brojnih poklonika Vaše glazbe, mogli  vidjeti u vojvođanskoj ravnici?
Dobra volja s moje strane uvijek postoji, ukoliko se pronađe zgodan termin i adekvatan povod koji ne mora nužno biti povezan isključivo s glazbom. Nažalost, trenutačno imam tri koncerta tjedno, vikendima sam angažiran na Story Supernova talents, a tijekom radnog tjedna sam angažiran u Croatia Recordsu.                    g