Arhiv tekstova

Za­kon eu­rop­ski, pri­mje­na bal­kan­ska

Većina nacionalnih vijeća manjinskih zajednica kod nas je formirana, ali što dalje? Ni deseti dio potrebnih sredstava za njihovo funkcioniranje nije osiguran, i onda čitava ideja o tim značajnim manjinskim institucijama biva dovedena u pitanje, kaže za »Hrvatsku riječ« predsjednica Slovačkog nacionalnog vijeća Ana Makanova.

4Što je do sada uradilo Slovačko nacionalno vijeće od svog konstituiranja?
    Slovačko nacionalno vijeće formirano je 18. siječnja ove godine, kada je elektorska skupština izabrala 29 njegovih članova. Nešto kasnije izabrani su predsjednik i tri potpredsjednika, po regionalnom principu – za Srijem je izabran profesor Vladimir Valent, za Banat profesor Marija Jonašova Kotvašova, a za Bačku Vladimir Valenćik. Nakon toga formirano je i pet odbora – za obrazovanje, za informiranje, kulturu, za službenu uporabu jezika i pisma te za suradnju s organima lokalne samouprave, usvojeni su statut, plan i program rada za ovu godinu, kako za nacionalno vijeće tako i programi rada svih odbora. Uz pravilnik o radu i programe o suradnji s matičnom državom, to jest Slovačkom, moglo bi se reći da je Nacionalno vijeće time zaokružilo svoje konstituiranje.
    U ovom momentu angažirani smo oko značajnog skupa predstavnika slovačke manjinske zajednice iz susjednih zemalja – Rumunjske, Mađarske i Hrvatske – na kojem je tema mogućnost suradnje i razmjena iskustava o statusu tamošnjih zajednica Slovaka. Ovo je prvi susret te vrste i očekujemo da će biti potpisani neki sporazumi o suradnji, prije svega u oblasti kulture. A ako uspijemo bar jednom godišnje napraviti neki zajednički projekt u smislu regionalnog povezivanja, ili čak suradnje na razini država, bit će to zaista velik uspjeh.
    Ovu godinu osobno smatram prelaznom, godinom konstituiranja najviših predstavničkih tijela manjina, i u suštini tek bi se od iduće godine mogla očekivati neka značajnija aktivnost Vijeća.

4Smatrate li da su ovako zamišljena nacionalna vijeća ono što će pomoći manjinskim zajednicama?
    Zakon o Zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina nedvojbeno nudi dobra zakonska rješenja, ali mu nedostaje operativni dio. Zakon je dobar, ali što dalje? Jer, on praktično nikog ne obvezuje. Zašto? Prije svega, on je donijet na saveznoj razini, i to u prethodnoj državi. Nova država je formirana poslije njegovog usvajanja. Sada čujemo da Crna Gora priprema svoj zakon o manjinama. Što će poslije svega biti? Hoće li ovaj zakon nakon toga preuzeti Republika Srbija? Čiji je on na koncu?
    Zakon doista nudi veoma dobra rješenja – poznato je da ga nismo pisali sami, već uz pomoć europskih stručnjaka, i u njega su ugrađena prava po europskim standardima. Međutim, u našoj situaciji ona su teško primjenljiva. Mogli bismo u stvari reći da imamo europski zakon, ali je njegova primjena balkanska. Pri tom, ne predviđaju se nikakve kaznene odredbe u slučaju njegovog neprimjenjivanja.
    Do velikog raskoraka naročito dolazi kad je riječ o financiranju. U Zakonu, naime, piše da se vijeća financiraju iz proračuna. Evo, ova godina je gotovo prošla, a mi smo do sada dobili iz pokrajinskog Tajništva za upravu i propise ukupno 230 tisuća dinara, i od saveznog Ministarstva za ljudska i manjinska prava, nakon nekoliko zahtjeva i intervencija, 50 tisuća. Od Republike nije stiglo ništa. To je, dakle, ukupan proračun našeg Nacionalnog vijeća, što je prilično smiješno, jer je u potpunom neskladu s našim ambicioznim planovima i obvezama. Pristupajući izradi programa rada, mi smo se trudili da to zaista bude ambiciozno, da imamo mogućnost snimiti kompletnu situaciju u slovačkoj zajednici, u svim sredinama gdje Slovaci žive, i to u svim oblastima – kulturi, školstvu, informiranju. A za to treba putovati, angažirati stručnjake, napraviti jednu ozbiljnu sociološku, psihološku, demografsku, etnološku analizu. Vidjeti gdje smo mi Slovaci na početku XXI. vijeka, kako bismo mogli krenuti s realiziranjem neke strategije, daljnjeg razvoja, kreirati politiku školstva…
    A od tog novca, koji je jedva pristigao, polovicu smo morali dati na razne poreze. Trenutačno plaćamo jedino jednog tehničkog tajnika, ukupno šest tisuća dinara – i to onda kada imamo novca – a od toga šest tisuća nam odlazi na porez. S te strane gledano, nacionalna vijeća nemaju doista ni osnovne uvjete za rad.

4Imate li osiguran prostor u kojem bi Vijeće i odbori mogli raditi?
    Ni toga nemamo, ali mislim da je to zajednički problem svih nacionalnih vijeća. Vjerojatno da ni drugi nemaju trajno riješeno pitanje prostora. A to je zaista veliki problem – kad nemaš ni svoju stalnu adresu, ni gdje smjestiti opremu, niti napraviti svoju web stranicu kako bi se mogao predstaviti svijetu. Mi u stvari nemamo ni svoje računalo, i za sada koristimo prostorije i opremu slovačkog uredništva u Radio-televiziji Novi Sad, koja nam je ustupila privremeno prostorije dok se to pitanje nekako ne riješi. Tu smo nekakvi podstanari; od to malo sredstava koje dobivamo kupimo papir i drugi materijal, i to je sve. Dakle, nemaš kompjutore, nemaš uredskog materijala, nemaš telefon…Koliko znam, i Rusinsko nacionalno vijeće koristi prostorije »Ruskog slova«, što je, također, rješenje iz nužde, i dakako privremeno i neizvjesno. Jer, što će se desiti, na primjer, ako nam dođe novi ravnatelj koji neće imati razumijevanja za našu situaciju i reći: Izvinite, ne možete vi kao nacionalna institucija boraviti ovdje. A ja osobno mislim da je uz to smiješno i nedopustivo da najviše nacionalno, predstavničko tijelo jedne manjine ne može dobiti svoje prostorije, da mora biti »podstanar« u prostorijama institucije o kojoj upravo ono mora brinuti.

4Kako stoji stvar s donacijama?
    Za sada nema ništa od toga. A mislim da nije ni logično na taj način rješavati financiranje najvažnije manjinske institucije – putem projekata i natječaja. Može se na početku i na taj način raditi, ali, evo, čitava godina je prošla, i to se još ne rješava…Da je makar jasno rečeno da će se na nekoj razini – pokrajinskoj, republičkoj, saveznoj – mjesečno osiguravati makar minimalna suma, da mi znamo kako na ta sredstva možemo računati i tako organizirati rad. Do sada smo u stvari sve troškove za kakvo-takvo funkcioniranje plaćali iz vlastitog džepa. S te strane, dakle, zaista ne mogu reći niti jednu riječ pohvale na račun države, osim Pokrajine, koja je izdvojila neka sredstva, iako nije bila u obvezi. Znam u kakvoj se situaciji nalazimo, i da ove godine, s obzirom da se vijeća tek konstituiranju, nismo ušli u proračun, i stoga želim vjerovati kako će iduće godine biti bolje. Ipak, smatram, da nacionalno vijeće mora biti institucija, mali parlament nacionalne zajednice, a ne udruga građana.

4Kako ocjenjujete položaj slovačke nacionalne manjine u ovom momentu, prije svega u pogledu realiziranja prava koja proizlaze iz Zakona?
    Općenito promatrano, situacija je relativno dobra. Slovački jezik je godinama u službenoj uporabi, obrazovanje također već godinama postoji, i to na raznim razinama, od osnovnih do srednjih škola. Slovaci imaju osnovne škole samo na slovačkom jeziku, zatim s predmetom koji se zove materinski jezik s elementima nacionalne kulture. Imamo škole s četiri godine nastave na slovačkom, a kasnije uz materinski jezik s elementima nacionalne kulture; postoje i škole gdje se samo kroz taj predmet izučava slovački. Problem je, međutim, što ima sve manje slovačke djece, sve manje prvaka. U sredinama s mješovitim brakovima djecu obično upisuju u škole s nastavom na većinskom jeziku, smatrajući da tako imaju više šansi za kasnije školovanje. Uz to, u nekim sredinama nema predškolskih ustanova na slovačkom, a one su značajna stepenica za kasnije opredjeljenje za školovanje na materinskom jeziku. Ne znam da li je u pitanju nedostatak kadrova, ili broj djece, ali to bi se zakonski moglo riješiti smanjenjem cenzusa za osnivanje razreda. Ima, dakle, i u tome problema, ali u principu to funkcionira. Očekujemo, međutim, da će u sljedećim godinama veći problem za nas biti nedostatak nastavnika u višim razredima, prije svega u srednjim školama, i to pretežno stručnih predmeta. Činjenica je da je velik broj naših srednjoškolaca ovih godina odlazilo studirati u Bratislavu, i tamo su uglavnom i ostajali.
    Na razini srednjeg i visokog obrazovanja, imamo gimnaziju u Bačkom Petrovcu i Kovačici, te katedru za slovački jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, i istureni odjel somborske učiteljske škole na slovačkom jeziku u Bačkom Petrovcu.
    Problem s kadrovima pojavljuje se i u sferi informiranja, koje pokrivaju Radio-televizija Novi Sad i tjednik »Hlas ludu«. Petnaest godina se nitko nije zaposlio u RTV Novi Sad, a znamo da je desetak mladih ljudi završilo žurnalistiku u Bratislavi, ali nitko nije došao ovdje raditi.
4U kojoj mjeri su Slovaci politički angažirani?
    Slovaci nisu politički angažirani, niti su do sada ikad imali svoje političke stranke. Postoji, međutim, dosta udruga. Recimo, Matica slovačka kao najznačajnija institucija do sada je praktično imala ulogu nacionalnog vijeća. Vodila je računa o očuvanju kulture, tradicije, uspostavljala kontakte s drugim sredinama, praktično vodila brigu o zajednici. I danas ona funkcionira preko razvedene mreže mjesnih organizacija. Imamo, također, asocijacije slovačkih pedagoga i slovačkih novinara, te vojvođanskih slovakista, imamo Forum vojvođanskih Slovaka…
    Nas je ukupno 59.021, a to je suviše mali broj da bi bilo kakvo političko angažiranje imalo svrhe. Uz to, Slovaci se više vezuju za regiju i za svoju sredinu – ja ne primjećujem da se vezuju za neki politički program. Možda će netko za dvije-tri godine doći na ideju osnovati svoju političku partiju, ali s obzirom na spomenuti broj, teško će se ostvariti i najminimalniji cenzus za ozbiljnije političko djelovanje.

4Kako Vi vidite, općenito, položaj manjina u Vojvodini poslije promjena?
    Pa, spomenula bih da, recimo, RTV Novi Sad od svog osnivanja prije 55 godina emitira program na jezicima manjina, sada je to ukupno sedam jezika. Mi smo tada bili, može se reći, jedina zemlja u okruženju koja je imala takve programe, i to na svim valovima. Tada se govorilo da su prava, koja imaju naše nacionalne manjine, iznad europskih. Ne znam što su to europski standardi, ali ne bih prihvatila to da smo mi, manjine, koje ovdje živimo dvije ili tri stotine godina, i netko tko je, recimo, otišao u Češku prije deset godina u istoj situaciji. To se ne može usporediti. Ja smatram da smo mi ovdje apsolutno ravnopravni građani ovog društva. To što imamo svoje specifičnosti samo može biti neko bogatstvo, a ne nedostatak. Cilj svega na koncu treba biti građansko društvo i građanin. I Mađar, i Rusin, i Slovak, i Srbin, i Rom, i Rumunj, svi mi imamo iste potrebe – i za kulturom, i za obrazovanjem, i za informiranjem. Zašto da se to ne odvija normalno i legalno.
    Ne mislim da su sada neka od tih prava, što se Slovaka tiče, narušena. Ona su narušena samo do mjere do koje je država propadala. Sada se doista nema novca, jer se mora graditi država gotovo od nule. Naravno, ne kažem da su nacionalne manjine nadgradnja, i da trebaju biti u drugom planu, ali situacija je takva kakva jest.
g