Arhiv tekstova

Iz misija u misijama

Zajedničko iskustvo svih ljudi je spoznaja da čovjek nije savršeno biće. Problem koji nas prati cijeloga života jest činjenica da smo u stalnom »nesporazumu« sami sa sobom. Razapetost između onoga što želimo i što stvarno činimo uvijek je u raskoraku. A tek ono što bismo htjeli i što stvarno možemo, čini nam se da je u još većoj disharmoniji.
    Kako god se filozofija trudila dati odgovor na to pitanje, nema ga. Svaki mislilac i svaki filozof iskazuje dio istine, ali ne može obuhvatiti cijelu istinu. Čovjek je u svojoj disharmoniji jednostavno nepoznanica i ponajprije sam sebi neprihvatljiv. Uranjajući u vlastitu nutrinu, htjeli ili ne htjeli, mi moramo priznati da se u našem biću negdje u praskozorju čovječanstva dogodio nered. Čovjek je izgubio svoju određenost za blaženstvom i srećom. Religiozan čovjek će tome problemu pristupiti s više-manje prihvatljivom istinom o iskonskom grijehu. Mi kršćani sa sigurnošću vjere prihvaćamo objavljenu istinu o istočnom grijehu, to jest o čovjeku koji je na samim počecima svoga bivovanja izabrao slobodnom voljom – slobodu – ali koja je bila kategorički ne svome Stvoritelju.
AUTENTIČNOST POSLANJA: Vjerniku je, dakle, prihvatljiva objava, i time se razlikuje od nevjernika, da je razlog našega nutarnjega razdora u »nesporazumu« između Boga i čovjeka. Cijela Biblija i povijest spasenja je opis Božjega »hoda« prema čovjeku da ga vrati u prvotnu svetost i savršenstvo. Vrhunac tog Božjega »hoda« jest dolazak Isusa Krista. On je novi čovjek, pravi čovjek i nova glava čovječanstva. Apostol Pavao će nas puno puta poticati da se »obučemo u Krista«, to znači svoju nutrinu i svoju savjest upriličiti normama koje je Isus navijestio i pokazao.
    Kršćanstvo je u biti ne tek prihvaćanje objavljenih istina i njihovo verbalno ponavljanje, nego je daleko važnije življenje po normama Isusa Krista. Na žalost, povijest je puna udaljavanja od toga nasljedovanja Krista ka samom vjerovanju u Krista. Iz vjere u Krista mora proizići nasljedovanje, inače vjera ostaje jalova i neplodna. Povijest kršćanstva koja je već prešla dvije tisuće godina, poznaje mnoga takva udaljavanja od nasljedovanja, do verbalnog »izričaja«, pa i nijekanja i otpada od Krista. Iza nas su mnoga povijesna iskustva. Pred nama su međutim Isusove oproštajne i zapovjedne riječi: Idite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju i učinite mojim učenicima sve ljude…
    Kršćanstvo je, dakle, po mandatu Isusa Krista okrenuto misionarskoj dimenziji svoga življenja. Dimenzija navještaja i svjedočenja. I ta povijesna stvarnost ima svoje dugo iskustvo kao što je dugo iskustvo postojanja Crkve. Od onih prvih stoljeća zanosnoga navještaja i još zanosnijeg svjedočenja i u prolijevanju krvi, do onih »čudnih« metoda toga navještaja u području Latinske Amerike do Kine. Trebala su duga stoljeća da se i u samoj Crkvi shvati i prihvati zakon inkulturacije, da bi misijsko poslanje bilo što autentičnije. Kako se Europa otvarala misijskom djelovanju Amerike, Afrike i Azije, tako se, na žalost, autentičnost kršćanstva u Europi gubila. U samoj Europi su se dogodili mnogi sukobi, razlazi i razjedinjavanja. To je zbunilo svijet misijskog područja, a iscrpilo autentičnost Crkve u Europi. Tako se dogodilo da je stari kontinent postao doslovno stari. Tako je ostario i tako se je »oslobodio« Krista da sada kada je kršćanstvo u misijskom području u cvatu, u Europi je jedan proces raskršćanjenja.
REEVANGELIZACIJSKI ČIN: Danas se vode žučljive međunarodne rasprave na najvišim razinama da li se u ustav Europe treba spomenuti sam pojam Boga ili barem kršćanski korijeni. Kakav apsurd. Europa koja ima jedini zajednički nazivnik samo to da je sagrađena na baštini kršćanstva, ona se stidi te spoznaje i iz svoga Ustava briše taj pojam. Odričući se svojih korijena nema šanse graditi duhovnu budućnost osim samo društveno-ekonomsku koja je po svojoj naravi bezdušna i tek se time Europa, bez dimenzije duhovnoga, odriče svoje autentičnosti i postaje, htjeli mi ili ne, mrtva. Nema života gdje nema duše, a duša je besmrtna. Ako se Europa odriče svoje duhovne duše, ona je leš. Kakva tragedija. Stoga je jedan posve novi pojam vrlo živ u Crkvi, a napose u pontifikatu Ivana Pavla II., a to je pojam reevangelizacije ili novog naviještanja Evanđelja. To je daleko teži proces nego sama evangelizacija. Evangelizacija je temeljiti naviještaj Radosne vijesti svjedočki i autentično, a reevangelizacija je proces gdje se treba otpalog, raskršćanjenog i praznovjernog kršćanina »vratiti« pravom kršćanstvu. Stoga je reevangelizacija slična uskrsnuću. Priznaćete, to je stvarno čudo Božjega zahvata u ljudski život.
    I evo i u naše dane i u našem gradu se događa jedan takav reevangelizacijski čin. Indijski misionar otac James Manjackal će snagom autentičnog kršćanskog navještaja, nošenog snagom Duha, pokušati i nama Subotičanima koji smo u velikoj većini »nominalni vjernici« navijestiti Krista onako kako su ga naviještali apostoli i osloboditi nas robovanja raznim Zlima da bi slobodno i radosno živjeli svoje kršćanstvo, prihvatili sebe, ljubili bližnje i tako ostvarili onaj sklad čovjeka koji o njemu ima Stvoritelj. Vratiti se »sebi« je najteže. Čovjek mora priznati svoja lutanja, otkloniti ono što je u njemu i oko njega zlo i radikalno se okrenuti prema Kristu – Spasitelju. Nema spasa bez Njega niti izvan Njega.
    Jasno, da se te spoznaje o vlastitim lutanjima bojimo. Da za radikalan korak okretaja nemamo snage. Ali dokle ovakvo »životarenje« kršćanstva? Svjedočenje Krista živoga među nama, jedini je autentični znak kršćanstva. Stoga smo zahvalni da imamo i ovakvu priliku nove spoznaje, reevangelizacije, ne bi li zaživjeli autentičnije i osvježeno svoju vjeru. Odgovornost za vlastiti smisao života i za ono što prenosimo na mlađe, prisiljava nas na veći angažman u svim područjima obnove naše vjere. I ovo je prilika. I sada je čas.          g