Arhiv tekstova
Osijek na kraju svijeta
Nedavno je izaslanstvo »Hrvatske riječi« otišlo u Zagreb na svečanu promociju jedinog hrvatskog tjednika u Vojvodini, putujući posve normalno najbližim pokrajinskim itinererom Subotica-Sombor-Bogojevo (hrvatska granica). Posve normalno i jednostavno, zahvaljujući normalizaciji odnosa i liberalizaciji viznog režima između dviju susjednih država, u glavni grad matične države stigli su za nepunih šest sati. A ne tako davno, deset godina unazad, nekima je trebalo dvanaest i više sati da bi stigli samo do Osijeka, koji je za razliku od Zagreba (400 km) udaljen svega 130 kilometara. Nevjerojatno? Nažalost, vrlo vjerojatno, tužno i istinito…
Jedan naš dobri prijatelj, udovoljit ćemo njegovoj molbi da ostane anoniman, prije rata je započeo studij prava u bratskom nam gradu Osijeku, putujući željeznicom, posve normalno, redovitim linijima na relaciji Subotica-Osijek. S presjedanjem u Dalju, sve u svemu oko dva i pol sata vožnje vlakom ili šinobusom, korištene uglavnom za nadopunu sna ili znanja pred ispit. Ali, rat je 1991. godine prekinuo sve odnose između Srbije i Hrvatske, pa i željeznički promet. Prekinuo je, privremeno, i studije našem prijatelju. No, već sljedeće 1992. godine, on se odlučio vratiti knjigama i ispitnom minusu koji ga je dijelio od željene diplome. No, na putu do osječkog fakulteta i želje za nastavkom akademskih studija, našla se ogromna barijera: avantura zvana – putovanje.
ODLAZAK: Iako je studirao pravo, naš je prijatelj morao temeljito izučiti i nešto zemljopisa, poglavito dio na karti bajskoga trokuta, kroz kojeg ga je vodio »najbliži« mogući put do slavonske prijestolnice. Konzultirajući nekoliko »stručnjaka«, kojima je pogranični dio sa susjednom nam Mađarskom, u to ratno vrijeme, bio radno mjesto, razradio je konačnu verziju putešestvija. Subotica-Tompa (granica) - Baja-Mohács-Pécs-Donji Miholjac (granica) -Osijek. Na papiru se isprva nije činilo previše komplicirano, pogotovu ako bi se išlo automobilom, ali prijatelj student nije posjedovao potrebno osobno vozilo, te su mu preostali jedino javni vidovi prijevoza, uključujući vrlo bitni faktor auto-stopiranja bez kojeg cijela operacija »transport« nikada ne bi uspjela.
»Operacija Osijek« započela je u pet sati jednog jutra, kojih će, nažalost, biti mnogo u nešto dužoj varijanti studiranja koju je odabrao glede svršetka željenog akademskog znanja. Otac bi ga starijim automobilom, nepredviđenim za duže razdaljine, dovezao do graničnog prijelaza Kelebija (oko 10 km od stana u Subotici), oprostio se s njim i poželio mu sretan put. Uslijedio bi prijelaz preko dvije granice u »pješak varijanti« prije jutarnje smjene, kako bi se izbjeglo »gubljenje vremena«, i negdje oko 6 sati friend bi se našao u Tompi, malom pograničnom selu koje je, zahvaljujući embargu i sankcijama, postalo trgovački centar u kojem se snabdijevalo pola »Juge«. S obzirom da lokalni autobus, koji vozi u smjeru Kiskunhalasa staje u centru sela, koje se opet nalazi nekoliko kilometara od graničnog prijelaza, ta kombinacija je uvijek bila u startu odbačena, pa se prelazilo na »rezervnu« varijantu stopiranja automobila koji su netom prešli na mađarsku stranu. U slučaju uspjeha – per, u slučaju kiksa, prijatelj je praktički demonstrirao vještinu oratorstva, toliko potrebnu i svojstvenu juristima, pogađajući se s brojnim taksistima koji su čekali u zasjedama kraj ceste. Nekad odmah, nekad nakon malo više truda, našao bi se voljni vozač koji bi ga prebacio desetak kilometara (do velikog, takozvanog bajskog raskrižja) za pogođenu cijenu (400-500 forinti, što je u ono vrijeme bio ne mali novac). Na spomenutom raskrižju, gdje se križaju putovi Baja-Szeged i Subotica-Kiskunhalas, nalazila se famozna autobusna postaja na kojoj je stajao (staje i dandanas) bus na relaciji Szeged-Baja-Mohács-Pečuh, jedini normalni način prijevoza u željenom smjeru. Ali, nebrojeno puta, kako nam je autoironično znao pričati, događalo se da ne uspije stići na vrijeme, zbog objektivno-neobjektivnih okolnosti u prvoj dionici putovanja. Što je-tu je, vadio se prst iz džepa i blagodatima besplatnog putovanja auto-stopom, jedna od rijetko dobrih stvari ovih avantura, pokušavajući stići što dalje, a često i prestići autobus na spomenutoj relaciji. Normalno, sve ovo lijepo zvuči u idealnim uvjetima za putovanje na otvorenom, proljeće-ljeto, bez padavina. Ali, u sezonama jesen-zima, uz kišu, snijeg i hladnoću, sve navedeno je bilo malo nezgodnije. No, nekako se uvijek, bilo jednim ili drugim načinom, najčešće kombinacijom (stop plus bus) uspijevao dokopati Pečuha, velikog grada u blizini granice s Hrvatskom, u kojem se nalazila spasonosna bus linija Pečuh-Osijek, iznimno popularna u to vrijeme kad se često putovalo »okolo-naokolo«.
Ali, avantura ne bi bila avantura kad bi joj sada bio jednostavan kraj ulaskom u spomenuti bus i stizanjem na željeno odredište fakultetskog domicila. Nažalost, organizatori linije, koja je povezivala hrvatski i mađarski grad, nisu imali u vidu putnike (studente) namjernike iz trećih država, koji su stizali busom ili stopom iz smjera Szegeda, koji se nikako nije uklapao svojim dolaskom oko podneva u vrijeme polaska osječkog, koji je kretao u 11.30 sati. I tako, dolazeći nadomak željenog cilja, naš je prijatelj imao brojne prilike odlično upoznati ljepote Pécs, čekajući polazak popodnevnog autobusa za Osijek, s redovitim polaskom u 16.30. Naravno, radnim danom tih nekoliko sati bi proletjelo u hipu »muvanja« gradom, ali nedjeljom, kojom je najčešće putovao zbog ispita koji su često bili zakazivani ponedjeljkom, pogotovu u jesen ili zimu, ti sati su se znali pretvoriti u vječnost. Na koncu, ulaskom u popodnevni bus i prelaskom posljednje (treće) granice u kasno predvečerje (oko 19.30), stizao bi u svoj studentski grad, nešto malo umoran, ali iznad svega sretan što je, ponovno, uspio premostiti barijeru od 130 kilometara za »samo« 14 sati provedenih na putu. O svježini s kojom je izlazio na ispite nije želio govoriti, jer bi ispalo da se pravda zbog »padanja« na njima.
POVRATAK: Začudo, povratak na istoj relaciji nije predstavljao nikakvu posebnu avanturu o kojoj bi vrijedilo više pripovijedati. Iz Osijeka je isti autobus polazio u 5.30 i stizao u Pečuh oko 8.30, a sretnom okolnošću i koordiniranosti linije za Szeged, ovaj autobus je polazio u 9.00 i stizao oko 13.30 na postaju kod bajskog raskrižja. Već opisanim tehnikama s početka teksta, naš bi friend student nonšalantno svladavao posljednje kilometre do kuće, otprilike dodatni sat, i za »zanemarivih« devet sati stizao u rodni grad. Mladost može otrpjeti sve, pogotovu ako se u konačnici ovih avantura očituje puni indeks i željena akademska diploma, koja našem prijatelju još uvijek nije priznata!
g
