Arhiv tekstova
U potrazi za izgubljenim vrijednostima
Postoje razdoblja povijesti kada su vrijednosti bile podložne temeljnim promjenama. Za civilizaciju je potrebno posjedovanje nekoliko dubljih vrijednosti, ako uopće želi funkcionirati. Postoje epohe kada kolabiraju mnogi postojeći sustavi vrijednosti. Iako je aktualni postmoderni svijet globalna civilizacija, epoha postmoderniteta više je izvor razgrađivanja i sumnje, nego izvor povezivanja i značenja. Zbog aktualne devalvacije sustava vrijednosti javlja se problem identiteta, jer je ostvarivanje čovjekovog identiteta zasnovano na dubljim vrijednostima koje trebaju potvrditi kako nas ovdje na planeti ne drži samo gravitacija, nego i nešto više od toga.
Kraj XX. stoljeća već je uveliko bio obilježen konfuzijom identiteta kako u Europi i Americi, tako i na Balkanu. Kriza identiteta, a što podrazumijeva nejasnost osobnog, nacionalnog i vjerskog identiteta, dovela je do uspostavljanja kvazi-identiteta kojima se manipuliralo tijekom ovog posljednjeg rata, a procesi samoorijentacije i danas su aktualni za zajednicu Hrvata u Vojvodini, jer se tim procesima uspostavlja kulturna konfiguracija manjinske nacionalnosti.
IZBOR VRIJEDNOSTI: Josip Temunović, član Hrvatskog akademskog društva, smatra kako je proces sazrijevanja i odgoja vrlo važna podloga uspostavljanja identiteta osobe, dok pod zrelošću podrazumijeva sposobnost čovjeka za razlikovanje uzroka i posljedice, te sposobnost uočavanja ne samo činjenica, nego i procesa. »Čovjek je socijalno biće i u procesu uspostave osobnog identiteta velik utjecaj na njega ima obitelj, rodbinske veze, bliže društveno okruženje, te škola i crkva. U adolescenciji dolazi do prihvaćanja vrijednosti. Tada počinje izbor, ali već uspostavljenih, postojećih vrijednosti, jer uspostavljen identitet sa sadržajem i opsegom saobrazan je vrijednostima koje već postoje. Autentičan čovjekov bitak mora biti zasnovan na vrijednosnim cjelinama koje postoje, čovjek ne može sebe graditi u vakuumu. Kada zrela ličnost izabere i postavi sebi ljestvicu vrednota, to još nije svršetak formiranja osobnog identiteta, jer je u pitanju proces koji podrazumijeva stalno traženje novih znanja i misaoni razvoj osobe«, kaže Temunović, napominjući kako osoba s identitetom nastupa kao kreator vlastite situacije koja ima pravo dovoditi u pitanje i uvriježene vrijednosti, što znači kritički promišljati, a što opet zahtijeva osobu koja ima stav i stabilnost. Na osobni identitet prema riječima Josipa Temunovića također utječu knjige koje se čitaju, filmovi ili filozofska učenja koja se slijede. Iako je osobni identitet vrlo fluidan, on mora sadržati uporišnu, stabilnu točku kako bi čovjek znao odrediti cilj i primijeniti adekvatna sredstva za postizanje cilja.
»Iz osobnog identiteta određuju se i oni drugi. Po pitanju nacionalnog identiteta vrlo je bitna korelacija. Zajednica mora graditi pojedinca, a osoba mora graditi zajednicu. Također je važno da zajednica inspirira. Uvijek je aktualno pitanje kakva je veza pojedinca s nacionalnom kulturom. Češći je slučaj pasivne upućenosti i participiranja pojedinca u kulturi, dok je rijetkost slučaj pojedinca koji je nositelj i stvaralac te kulture. Samo nacionalno zrela ličnost može vrednovati i vrijednosti drugih kultura«, kaže Temunović.
SUODGOVORNOST: Snažna ličnost, koja ima oblikovano središte unutar sebe i koja crpi svoju koherentnost iz uspostavljenih vrednota, vlastito »ja« predstavlja u svom radu, a svoj karakter otkriva svojim djelovanjem. Na vitalnu snagu modela ličnosti, koji je naznačen u kršćanskoj tradiciji, nanovo ukazuju brojni pojedinci koji su imali kompleksna iskustva intenzivnim bavljenjem racionalnim mišljenjem, što nije značilo i udaljavanje izvan njihovih čvrstih kršćanskih granica. Religiozni filozof Maksim Tarejev smatrao je kako će u XXI. stoljeću čovjek biti stavljen odlučujuće pred jedino iskušenje: bit će to religiozno iskušenje, a slično se izrazio i filozof Martin Heidegger.
»Religiozni identitet poči-nje od obitelji koja prenosi vrijednosti na djecu. Važna je roditeljska pouka, ali i praksa crkvenog molitvenog, liturgijskog života. Dokument ‘O slobodnoj volji’ objavljen nakon Drugog vatikanskog sabora 1965. godine, naglašava potrebu aktivnosti vjernika. Taj dokument daje jasne odrednice kako je čovjek kao biće Bogu najdraže, a najveća vrijednost čovjekova je sloboda. Pitanje je upotrebe te slobode, jer se čovjek može i krivo odgojiti. Dokument je naglasio potrebu aktivnosti vjernika u društvu. Tendencija katolicizma je korespondiranje s aktualnim vremenom i stremljenje suodgovornosti vjernika u društvenom aktivitetu. Katolicizam u zajednici vojvođanskih Hrvata doživio je pedeset godina zatajivanja, što je ostavilo velik utjecaj. Sada zatajivanja više nema, ali ostao je tip statičnog ruralnog prakticiranja katoličke prakse. I dalje je aktualna podjela na sveto i profano, jer se svećenici još uvijek shvaćaju kao jedna vrsta staleža, što nije dobro. Identitet katolicizma kod vojvođanskih Hrvata je ugrožen. On mora imati svoj naboj i svi smo jednako pozvani učiniti najviše što možemo društvenim aktivitetom«, kaže Temunović. Prema njegovom viđenju, postoji trenutni zamor u zajednici vojvođanskih Hrvata, jer su mnoga stremljenja krenula iz entuzijazma, ali kako su se uspjele uspostaviti institucije naše manjinske zajednice, vrlo je važno shvatiti proces uspostavljanja identiteta zajednice nakon mnogih objektivnih poteškoća. Budući da se s početka i ne mogu očekivati grandiozni rezultati, bitno je shvatiti važnost toga procesa koji podrazumijeva i postupnost, pri čemu tome treba uzeti u obzir i važnost ekonomske podloge bez koje se ne može živjeti i raditi, dok za ostvarivanje političkih prava mora doprinositi politička stranka.
NACIONALNA INTEGRACIJA: Književnik Vojislav Sekelj kaže kako osobni identitet uvijek podrazumijeva jedno »mi« koje sadrži dvojnost, što se može označiti kao »ja i ti«, jer čovjek ne može biti samo za sebe. »Osobni identitet se gradi na vrijednostima, a to podrazumijeva i spoznaju višestrukosti kulture, dok se nacionalni identitet, nažalost, u ovim našim okvirima shvaća na liniji romantizma osamnaestog stoljeća, što u ovome podneblju uključuje ideju krvi i tla. S kategorijama identiteta se manipuliralo od pamtivijeka, a tome smo bili svjedoci tijekom ovog posljednjeg rata, a manipulira se tim kategorijama i u sitne, provincijalne svrhe, o čemu je još davne 1969. godine pisao Radomir Konstatinović u svojoj knjizi Filozofija palanke«, kaže Sekelj.
O putu do svjesnog i voljnog prihvaćanja sebe kao pripadnika određenog naroda, povjesničar Kalman Kuntić kaže kako je nacionalna pripadnost kulturna kategorija koja se stiče odgojem u okviru obitelji i koju čovjek socijalnim sazrijevanjem razvija ili ne. »Strana mi je teorija po kojoj je nacionalna pripadnost samo biološka kategorija po kojoj treba praviti specifikacije nacionalne krvne slike. Što se tiče Hrvata u Vojvodini, proces nacionalne integracije je tekao sporo i najčešće u valovima koji su imali svoje plime i oseke, izazvane velikim povijesnim pokretima. S obzirom da Hrvati s ovih prostora nisu živjeli u matičnoj državi, logičan je proces nacionalne dezorijentacije i asimilacije, kojega kulturno-politička elita ovdašnjih Hrvata želi usporiti, ako ga već ne može zaustaviti. Nakon popisa pučanstva 2002. godine potvrđena je identifikacija jednoga dijela hrvatskog korpusa na druge načine, bilo afirmiranjem bunjevačkog subetniciteta kao posebne nacionalne kategorije, bilo izjašnjavanjem na neke druge načine, ali to ne treba dramatizirati. Hrvati na ovim prostorima trebaju se okrenuti vlastitoj zajednici, odnosno onima koji se tako izjašnjavaju«, kaže Kuntić o nacionalnom identitetu, napominjući kako je bitno razmišljati i o kulturi u najširem smislu, što uz brigu o kulturnim događanjima i institucijama, podrazumijeva i brigu o temeljima očuvanja nacionalnog identiteta u koje pored vjerske pripadnosti i nacionalnog izjašnjavanja spada i skrb o povijesti, informiranju i uopće obrazovanju, a što sve zajedno omogućuje integraciju nacionalne posebnosti.
VRIJEME PRED NAMA: Mr. Andrija Kopilović kaže kako je osobni identitet datost koju je čovjek dobio od Stvoritelja i prema toj datosti čovjek je odgovoran i to na razini savjesti, dok problem može nastati ako se u procesu odgoja svijest o toj datosti identiteta propusti i tada u osobi nastaje praznina.
»Čim postoji praznina, u nju se nastanjuju krive ili kvazi-vrijednosti. Tipičan primjer takvog ispražnjivanja svijesti je komunistička praksa i to s ciljem lakše manipulacije nad ljudima. Dakle, čovjek koji nije svjestan nije ni savjestan, a ako nije savjestan nije cjelovit. Društvo, obitelj, škola i crkva trebaju zajedno djelovati, jer sve te četiri datosti sudjeluju u odgojnom procesu osobe. Ako su one u raskoraku nastaje pobrkanost vrednota i tada se čovjek priklanja onome što je lakše, ugodnije i neodgovornije i tad nastaju razne devijacije. Takve osobe onda može upotrijebiti bilo koji tip diktature za daljnju manipulaciju«, kaže mr. Kopilović, ističući kako se u zajednici vojvođanskih Hrvata jako mnogo govori o pravima, ali se zaboravlja kako je svako pravo ujedno i obveza. »Moramo konstatirati kako je mnogo toga propušteno, jer imamo i neodgovorne ljude na funkcijama, a evidentna je i pojava apatičnosti i nezainteresiranosti pojedinaca. U našoj manjinskoj zajednici moramo se zalagati za vrednote osobe. Društvo je u biti zbroj cjelovitih osoba, okupljenih oko zajedničkog prepoznatljivog znaka, što njih i čini tim što jesu u smislu identiteta. Kriza vjerskog identiteta u našoj zajednici nastala je uslijed pedeset godina krive interpretacije vjerskih vrednota, a kako je vjera bila prenaglašeno smještena u domeni isključivo osobnog, u dimenziji društvenog života vjera se nije mogla živjeti. Nacionalni identitet ovdašnjih Hrvata nekoliko je puta nasilnički urušavan i to onda kada je postojala opasnost od idejnog povezivanja s matičnom zemljom. Zatomljivanje identiteta manjinske zajednice Hrvata u Vojvodini rađeno je svjesno od onih na vlasti. Pred nama je vrijeme u kojem moramo graditi i surađivati u našoj zajednici kako bi se vratile vrednote identiteta«, kaže mr. Andrija Kopilović. g
