Arhiv tekstova
Davno prošla lijepa vremena
Plavna je selo od nepunih tisuću i pol žitelja, smješteno na samoj obali Dunava, nasuprot Vukovara. Sedamdesetih i osamdesetih godina proteklog stoljeća 60-ak posto stanovnika Plavne bili su Hrvati, a danas ih je svega 20 posto.
U tim godinama, da ne kažemo godinama procvata poljoprivrede i zanatstva, Plavna je bila bogato selo složnih žitelja. Ljudi su se međusobno uvažavali, bez obzira na vjersko i nacionalno opredjeljenje. Većina se bavila poljoprivredom, od koje se u tim godinama i te kako dobro živjelo. Dobro su poslovale radne organizacije, kao što su: Živinarska farma »Agrobačka«, Ciglana, Šumsko gazdinstvo, Zemljoradnička zadruga, a imali su posla i obrtnici – mesari, pekari, obućari, frizeri…
MRŽNJA I LUDILO: Nije bio zapostavljen ni društveni život. Plavanci su aktivno sudjelovali u sportskim, kulturnim i drugim udrugama kao što su KUD »Kosta Abrašević«, DVD »Plavna«, Lovačka udruga »Srndać«, NK »Sloga«, Ribolovačka udruga »Bijeli amur«, Aktiv žena…
Najpogodnija veza sa svijetom za Plavance je bila njihova skela, koja je povezivala Plavnu i Vukovar. Na vukovarskoj tržnici prodavali su se viškovi proizvoda, osobito povrtarski, a u Vukovaru se snabdijevalo svim drugim životnim potrepštinama.
Idiličan život Plavne prekinule su ratne, devedesete godine proteklog stoljeća. Od sela međusobnog uvažavanja i sloge Plavna je postala selo straha i razočaranja. Već 1991. godine u Plavnu dolazi veliki broj srpskih izbjeglica iz Hrvatske. Bili su to u većini slučajeva mirni ljudi, no, nemir i strah izazivale su ekstremne grupe, koje su u Plavnu dolazile iz okolnih mjesta.
U ljude se uvuklo nepovjerenje i strah. Nije više bilo međusobnog komuniciranja pripadnika različitih nacionalnosti. Svatko je čuvao vlastitu glavu. Bilo je teško i rizično zvati se Hrvatom, a Srbi starosjedioci nisu se usuđivali miješati se i zaštititi svoje susjede.
ODLAZAK MLADIH: Tadašnji članovi SPS-a, bez obzira na nacionalnost, imali su sve privilegije. Kata Pelajić, šef Mjesne kancelarije u Plavni, nerado se prisjeća tih vremena: »To su bile za Plavnu teške godine, godine straha, mržnje, kolektivnog ludila. U cijeloj ovoj ratnoj pripovijesti imali smo pomalo i sreće što je na dunavskom nasipu bila regularna vojska, kao i specijalne jedinice policije u našem lovištu. Sadašnji tajnik MZ Plavna Slobodan Zeljković, izuzetno razborit i realan čovjek, bio je na toj funkciji i u onim kritičnim godinama. Njemu možemo biti zahvalni što Plavna nije pretrpjela još veće zlo. Nikad neću zaboraviti bombardiranje Vukovara. Bilo je to tri mjeseca pakla, gorilo je nebo i zemlja. Preživjeli smo, ratne godine su prošle. Rane polako zacjeljuju, no, nije to više ona Plavna od prije rata. Odavde se iselilo četrdesetak hrvatskih obitelji, a veliki broj mladih napustio je selo, ne znam da li zbog egzistencijalnih problema, ili zbog nekih drugih razloga. S druge strane, došao nam je veliki broj izbjeglica, tako da je etnička slika Plavne potpuno promijenjena. Veliki nam je problem što danas imamo oko 140 samačkih staračkih kućanstava, kao i šezdesetak praznih kuća, koje vlasnici nemaju kome prodati. Selo nam stari. Osnovna škola »Ivo Lola Ribar«, izgrađena devedesetih godina, u svih osam razreda ima svega 130 učenika. Ove godine u prvi razred upisano je svega 13 učenika, a cijele prošle godine rođeno je pet beba. To ne čudi, jer je puno mladih iseljeno iz Plavne. Djecu, jednostavno, nema tko rađati. Osim toga, ni materijalna strana ne stimulira mlade na stvaranje potomstva. Gospodarstvo nam zamire, obrtnika u Plavni više nema, poljoprivreda nam je na najnižim granama otkako znam za sebe. Jedino me raduje to što su se međunacionalni odnosi u Plavni stabilizirali, tako da bar nemamo problema s te strane«.
FAMOZNI 43. KILOMETAR: Karol Gašparovski ima austrijsko državljanstvo. U Plavni obitava od 1996. godine, kad je naslijedio kuću od pokojne majke. U predratnim godinama dovodio je turiste u lovno gazdinstvo. Danas je suvlasnik pilane koja sve svoje proizvode izvozi. Veliki je zaljubljenik u Dunav i dobar je poznavatelj svega što je s njim vezano: »Od 46 kilometara Dunava u općini Bač 13-14 kilometara pripada ataru Plavna. Skela, koja nas je vezivala s Vukovarom, još ni dan-danas ne funkcionira. Formalno postoji granični prijelaz Vajska, mada je u katastarskoj općini Plavna. U našem ataru je i famozni 43. kilometar, koji je švercerska crna rupa između Srbije i Hrvatske. Nije mi jasno kako se sve ovo, kao i haranje ribokradica i lovokradica s obje strane Dunava zbiva unatoč nazočnosti i naše i hrvatske policije. Na terenima Plavne, nekad izuzetno bogatim ribom, sada vlada pustoš. Mrežaroši, a naročito »strujaroši«, pa u posljednje vrijeme i »plinaroši«, uništili su 80 posto ribljeg fonda. Proći će puno godina dok se ne obnovi. Sada se na Dunavu gradi jedno vikend-naselje sojeničkog tipa, a uvodi se i volonterska čuvarska služba, tako da se nadam kako će se lopovluci bitno smanjiti.«
Plavnu smo napustili s tjeskobom u duši. Nekad bogato selo, vrijedni ljudi, vrijedni i radini i nekad i danas, nisu zaslužili život s malo perspektive. Treba se nadati da će političari pronaći način da selo oživi, da se u njega vrati mladost, da ponovo čujemo dječji smijeh i ciku. Valjda će poljoprivreda, temelj razvoja sela, ponovo doći na raniju razinu, kako bi selu vratila budućnost.
