Arhiv tekstova

Panslavizam - sveslavenska uzajamnost

Ovaj pojam je često rabljen u nastojanju da se pojedine osobe iz kulturnog i političkog života, naročito među Slavenima, omalovaže i diskreditiraju. To je bilo skoro pravilo kada su u pitanju bili hrvatski rodoljubi, koji su nastojali osigurati ona kulturna i politička prava koja su uživali i drugi narodi. Hrvatskim djelatnicima u kulturi i politici taj su epitet davali stranci, koji nisu željeli njihovu kuturnu i političku samostalnost.
    Tako su za mađarsku političku i crkvenu elitu panslavisti bili i Strossmayer i Ivan Antunović i mnogi drugi. Za Talijane su to bili hrvatski djelatnici u Dalmaciji i Istri, a za Austrijance i cijeli Ilirski preporod. Za sve njih je panslavizam bio jednak šovinizmu, pa ga je stoga trebalo zabranjivati i suzbijati svim sredstvima. Mađari su se posebno, čak neurotično, plašili panslavizma, jer su bili svijesni, prema vlastitim povjesničarima, da su se naselili »u moru Slavena«. No, povijesni razvoj te ideje je nešto drugačiji.
JURAJ KRIŽANIĆ: Panslavizam je politički stav, doktrina, koja polazi od toga da su svi Slaveni jedna etnička cjelina u odnosu na druge etničke cjeline kao što su Germani, Romani i Anglosasi. Iz toga je proizlazio stav da svi Slaveni trebaju poraditi zajednički na objedinjavanju na političkom i kulturnom planu, pa i stvaranju zajedničke države. Zametak te ideje nalazi se već u Nestorovoj kronici iz 12. stoljeća. Kasnije će tu ideju naglašavati i širiti Pribojević (1525.), M. Orbini (1601.) i, naročito, Juraj Križanić (1618. -1683.), o kojem kasnije nešto više. Tu ideju podržavaju i neki stranci, kao Herder (1744. -1803.), koji je bio Prus. U 19. stoljeću J. Kollar snažno naglašava panslavističku ideju na kulturnom planu, koja bi, prema njegovom mišljenju, trebala dovesti i do političkog jedinstva svih Slavena, stvaranjem zajedničke države. I ilirski pokret će sadržavati ove ideje preko utjecaja Herdera, Kollara i Gaja.
    Najveći pobornik, zanesenjak, čak utopista, panslavizma, bio je Hrvat i katolički svećenik Juraj Križanić. Rodio se l618. godine u Obrh kraj Kupe. Svršio je isusovačku gimnaziju u Ljubljani, filozofiju u Gracu, a teologiju u Bolonji i Rimu, gdje je i doktorirao. Radi na crkvenom jedinstvu među Slavenima, naričito među Rusima. U »Collegium graecum« u Rimu proučava crkveni raskol i rusku povijest. U Hrvatsku se vraća 1642. godine. Do 1646. je župnik u Nedelišću i Varaždinu. Iste godine putuje preko Beča i Varšave prvi put u Moskvu. U Moskvi je boravio preko dva mjeseca, a zatim se vraća u Poljsku i putuje po Europi. Godine 1650. je na putu u Carigrad. Ponovno odlazi u Rim 1652., stupa u Zavod sv. Jeronima gdje se bavi spisateljskim radom. Drugo putovanje u Moskvu poduzima ljeti 1658. Tamo se predstavio kao Srbin, misleći da će bolje proći. Osumnjičen je kao špijun Rima i carskim ukazom poslan u Sibir, u grad Tobolsk, 1661. godine. Tamo je proveo punih 15 godina. Godine 1677. napušta Rusiju. Odlazi u Vilnus, gdje stupa u dominikanski red i uzima ime fra. Augustin. Od tada je stalno sumnjiv crkvenim višim vlastima u Rimu kao Slaven i rusofil. Poginuo je za opsade Beča 1683. godine u vojsci Jana Sobjeskog.
    Križanićev ogroman književni i znanstveni opus možemo podijeliti na četiri dijela: politički, glazbeni, kontroverze između istočne i zapadne Crkve, i jezikoslovni. U prvi dio spada najvažnije političko djelo »Politika ili razgovori o vladateljstvu«. U drugom dijelu je najvažniji glazbeni rad »Glazbeni problemi/Quaestiones de musica/« i »Asserta musicalia nova«. U trećem dijelu je najvažnije opsežno, ali nedovršeno djelo »Sveukupna knjižnica raskolnika /Bibliotheca schismaticorum universa/«. U jezikoslovlju su mu najvažniji radovi o zajedničkom jeziku i gramatici svih Slavena. Iz ruskog, češkog i hrvatskog jezika dao je predložak za sveslavenski jezik i gramatiku.
    Križanić je zbog svega toga zanimljiv. Mnogi će ga nasljedovati i citirati, a među njima je i naš preporoditelj Ivan Antunović. On će u bespućima slavenstva i jugoslavenstva tražiti bunjevačko i šokačko gnijezdo, ali ga neće naći, pa će reći da se volimo zvati Hrvati. Prihvatit će Gajevu jezičku reformu i njome, iako nevješto, pisati, što će činiti i svi njegovi nasljednici na polju jezika i kulture Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.
LATENTNE SUPROTSTAVLJENOSTI: Ideja panslavizma nije dala nikakove rezultate, pa su je nasljednici reducirali na austroslavizam. K. Havliček će 1848. godine u Češkoj dati novu koncepciju, po kojoj bi se uzajamno povezali svi Slaveni u Habsburškoj monarhiji. Ideja je polazila od činjenice da u toj monarhiji većinu čine Slaveni, pa bi oni trebali imati i politički, gospodarstveni i kulturni primat u monarhiji. Havličeka je snažno podupirao i F. Palacky. Godine 1848. održan je u Pragu Prvi sveslavenski kongres. Na njemu su bili zastupnici svih slavenskih naroda, osim Rusa. Od Rusa je bio prisutan, privatno, Bakunjin. On je predlagao savez Slavena bez Rusije. Na samom kongresu, koji je vođen u duhu austroalavizma, izbile su već latentne suprotnosti među pojedinim slavenskim narodima. Nisu bili na istom političkom valu Česi i Poljaci, Rusi i Poljaci, Srbi i Bugari. Izbijanjem revolucije u Pragu Kongres je rasturen, a uspio je samo izdati rezoluciju o samoopredjeljenju naroda i protest o ugnjetavanju slavenskih naroda u Poljskoj, Pruskoj, Turskoj i Mađarskoj. Matica ilirska pokrenut će sazivanje Drugog sveslavenskog Kongresa 1851. godine u Zagrebu, ali će to spriječiti Rusi i Austrijanci.
    Ideje i planovi panslavizma, slavizma i austroslavizma nisu dale željene rezultate iz više razloga. Nosioci tih ideja su više gledali na sličnosti slavenskih naroda, a posve su zanemarili i postojeće razlike. Postojale su uočljive razlike na političkom, vjerskom, kulturnom u i gospodarstvenom polju. Dobre ideje nisu davale rezultate i zbog toga što su ih moćnici spriječavali, ili, koristili u svoje političke ciljeve. I carska Rusija će prihvatiti te ideje u svrhu širenja svoje imperije. Staljin će ih prihvaćati za vrijeme rata kada 1941. godine osniva u Moskvi Sveslavenski komitet, koji će l947. prerasti u Slavenski komitet SSSR-a. Na konferencijama u Teheranu 1943. i Jalti 1945. godine Staljin nastupa kao zaštitnik svih Slavena. Tako su Slaveni uvijek imali i dosta neprijatelja i zaštitnika.