Arhiv tekstova
Pisma čitatelja
Osobni dojmovi s promocije »Hrvatske riječi« u Zagrebu
Podr`imo na{e glasilo
Zaista sam bio počašćen vlastitom nazočnošću i darovanom mi mogućnosti da sve to ne samo fizički nego i emocionalno doživim. Prepuna i velika dvorana Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu, glavnom gradu svih Hrvata, poznata i draga lica mojih Subotičana, a također i nepoznata lica sa širega područja Vojvodine, svi zajedno okupljeni u patriotskom raspoloženju da čujemo, da podupremo, i da pomognemo to jedinstveno glasilo svih vojvođanskih Hrvata. Bilo je govora, i suza radosnica, prisnih zagrljaja, kao i čvrstih stisaka ruku, i sve se je to manifestiralo u znaku uspjeha.
Puno toga što se je tamo dogodilo već smo pročitali u posljednjem broju »Hrvatske riječi« od prošlog petka. No, ovo je moj mali i osobni obol toj dragoj i mislim da nije hiperbola ako napišem – najdražoj novini – »Hrvatskoj riječi«. Zato apeliram na svu čitalačku publiku: da pomognu, podupru, informativno-politički tjednik »Hrvatska riječ«, kupovinom, pretplatom, donacijama i oglašavanjem, kao i sponzorstvom. Jer, ako svi zajednički i solidarno ne podupremo i ne pomognemo »Hrvatsku riječ«, postoji mogućnost, ali i latentna opasnost, da se ova nadasve važna novina ponovo ugasi isto onako kao i 1956. godine, samo ovoga puta iz drugih razloga. A, to bi bila univerzalna katastrofa i tragedija za sve Hrvate ne samo u Vojvodini, nego i šire. Svi znademo, a naročito mi stariji, da je »Hrvatska riječ« nasilno ukinuta od nasilnog komunističkog režima. I sad, poslije punih 47 godina, ponovno je zaživjela. Svi mi čitatelji, suradnici, pretplatnici, Hrvati i nehrvati moramo aktivno angažirati i maksimizirati sve zdrave i progresivne snage u hrvatskom korpusu, da održimo »Hrvatsku riječ« i osiguramo njezino tiskanje i nakladu za sva buduća vremena.
»Hrvatska riječ« je bila i ostat će lučonoša i stjegonoša hrvatstva u Vojvodini. Ne zaboravimo i to da narod koji je brojčano u manjini, kao što smo mi Hrvati u Vojvodini, više je podložan asimilaciji ako nema »žive«, to jest pisane riječi, nego narod koji to imade. A, vojvođanski Hrvati sad imaju svoje glasilo i baš zato trebaju što više čitati, promicati i surađivati u »Hrvatskoj riječi«, jer će nas to spasiti od asimilacije.
Paul Katančić Džopa, Malmö
Recipro~nost kona~no
aktualna
S osobitim zanimanjem pročitao sam izvješće novinarke Dušice Dulić u posljednjem broju »Hrvatske riječi«, pod naslovom »Podrška projektu integracije podijeljene zajednice«, kao i posebno uokviren dio, pod naslovom »Recipročnost mora postojati«, u kojem se ukratko govori o susretu s Furiom Radinom, predsjednikom saborskog odbora za ljudska prava i nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj.
Moj osvrt odnosi se na rečenicu iz spomenutog napisa: »Recipročnost se po tom pitanju mora poštovati između dvije države, pa tako i Hrvatske i SCG«. Naime, što hoću reći tim povodom?
Princip recipročnosti je moja malenkost još daleke 1991. godine na osnivačkoj skupštini DSHV-a (15. srpnja) izrekla za govornicom u amfiteatru tadašnjeg Radničkog univerziteta u Subotici, s dodatnom poštapalicom »balans-štangla«, koja je u tadašnjem cjelokupnom jugoslavenskom tisku naišla na opću osudu i neprimjerenu kampanju, te proglašena maltene pravom herezom.
Naime, ja sam još tada zastupao tezu o recipročnosti, bez koje nema prave suradnje između RH i naše zemlje, u odnosu na prava nacionalnih manjina u tim državama, isključivo na tom principu recipročnosti, koji sada, vidim, ponovo dobiva na aktualnosti.
U tom kontekstu i pišem ovaj moj skromni prilog ovoj tezi, koja će ubuduće imati sve veći značaj između naših zemalja.
Grgo Bačlija, Subotica
