Arhiv tekstova

Vječni plamen

I pored nepobitno utvrđene činjenice da su gotovo svi od petnaestorice optuženih za neposredno sudjelovanje u atentatu na premijera Zorana Đinđića bili aktivni službenici BIA ili dugogodišnji suradnici, i pored jasnih dokaza da su u atentatima na Vuka Draškovića, Ivana Stambolića i Slavka Ćuruviju bili uključeni veliki dijelovi Državne sigurnosti, država i dalje ne osjeća potrebu da u toj službi nešto suštinski mijenja. Ukupni rezultat obećanih reformi od petog listopada naovamo – promjena službenog imena Službe i njeno izdvajanje iz MUP-a, uz nešto personalnih promjena u vrhu – nikako ne može proći kao raščišćavanje s prošlošću. Najzad, riječ je o organizaciji koja je desetljećima bila omiljeno sredstvo političkog nadzora i represije, a koja je tijekom Miloševićeve vladavine postala sasvim kriminalizirana.
    Ovo istraživanje nema za cilj osvijetliti mračne tajne iz perioda prije i za vrijeme Miloševića – o tome postoji obilje podataka – već objasniti kako je Služba gotovo netaknuta opstala od 5. listopada 2000. do danas, služeći se oprobanim metodama iz svog arsenala: lažima, manipulacijom, ucjenom i likvidacijom, a sve pod velom tajnosti i u ime nacionalnih interesa.
STRUKTURA: Da bi se ova priča shvatila, potrebno je u osnovnim crtama osvijetliti strukturu Službe koju je Milošević ostavio svojim nasljednicima prilikom napuštanja vlasti. U to vrijeme, Služba je imala oko 5.000 uposlenih (danas ih ima nešto manje) i bila je, kao i danas, organizirana u deset uprava, koje se zatim dijele na odjeljenja. Petog listopada na čelu Službe bio je Radomir Marković, sa zamjenikom Nikolom Ćurčićem, dok su mu pomoćnici bili Franko Simatović Frenki, Branko Crni i Miša Vilotić.
    Pored podjele na uprave, ništa manje važan dio organizacijske sheme Službe je podjela po dubini na centre, kojih u Srbiji ima onoliko koliko ima gradova. Najvažniji je, naravno, Beogradski centar, na čijem se čelu 5. listopada nalazio Milan Radonjić, optužen pa oslobođen za atentat na Ibarskoj magistrali, a njegov zamjenik bio je Veselin Lečić, kasnije časnik sigurnosti u Jedinici za specijalne operacije (JSO). Na čelu Prvog, kontraobavještajnog odjeljenja Beogradskog centra bio je Goran Živaljević, sadašnji zamjenik načelnika BIA, a na čelu Drugog odjeljenja Miša Milićević, sadašnji načelnik. Na čelu Trećeg odjeljenja nalazio se Stevan Basta, svjedok u procesu protiv Markovića, koji je priznao kako je aktivno sudjelovao u praćenju Draškovića uoči atentata na Ibarskoj magistrali i u Budvi.
    Ne treba zaboraviti ni JSO, udarnu pesnicu Službe, iz čijeg su sastava došli svi izravni izvršitelji atentata na Draškovića i Stambolića. Na čelu JSO-a bio je, kao što je poznato, Milorad Ulemek Luković Legija, koji je odgovarao izravno Simatoviću i Radetu Markoviću. Legijin zamjenik Dušan Maričić Gumar optužen je da je likvidirao Stambolića, uz još nekolicinu kolega iz iste jedinice, a časnik sigurnosti je bio Milorad Bracanović, uhićen pa pušten tijekom operacije Sablja. Ovo je, dakle, bio sastav u kome je Služba dočekala 5. listopad 2000. Kao što ćemo vidjeti, nitko od gore pomenutih ljudi iz vrha Službe, izuzev Radeta Markovića i Gumara, nije dopao zatvora, a mnogi su u posljednje tri godine lijepo napredovali.
VISKI, SUZE I KOMPAKT DISKOVI: Iako je jedan dio Službe još prije 5. listopada uspostavio mostove prema budućoj vlasti, na dan kada je pao Milošević vladali su zbunjenost i strah.
    »Nitko od nas nije znao kako će se sve završiti«, svjedoči jedan bivši visoki dužnosnik Službe. »Mnogi nisu došli na posao. U nekim uredima se plakalo, u drugima se točio viski.« Ipak, neki nisu gubili vrijeme: već u petak 6. listopada ujutru, Nikola Ćurčić, kao šef stambene komisije, okupio je svoje najbliže suradnike i podijelio im četverosobne stanove, a kako se Vlasi ne bi dosjetili, rješenja su bila uredno antidatirana i pohranjena u arhiv. Već u subotu pristupilo se ozbiljnijem poslu: uništavanju svega što bi moglo kompromitirati čelne ljude Službe i njihove prijatelje. Dok je Srbija mamurala, kotlarnice u Institutu za sigurnost radile su punom parom i nastavile su raditi puna tri dana. Spaljivani su dokumenti o praćenju »unutrašnjih neprijatelja«, o ucjenama i malverzacijama, o »suradničkim vezama« (doušnicima), i takozvani »omoti« – neobrađeni transkripti i informacije o osobama koje službeno nisu bile predmet istrage. Izvori »Vremena« tvrde kako je uništenih dokumenata bilo toliko da nisu mogl stati u peći, pa su spaljivani u dvorištu Instituta i u obližnjem parku. Primjera radi, samo iz jednog ne baš velikog grada s juga Srbije dopremljen je pun kamion dokumenata, to jest oko pet tona. Radilo se brzo, ali sustavno: od svih centara u Srbiji, jedino su dva manja grada u Vojvodini sačuvala kompletnu dokumentaciju. Naročito se vodilo računa da se zaštite doušnici, čiji su se spiskovi (registri) čuvali u sefovima načelnika uprava, odjeljenja i centara. Najstariji datum sadašnjeg centralnog registra suradnika Službe pada u siječnju 2001.
    Vjerojatno se nikad neće saznati koliko je važnih dokumenata nestalo u vatri. Koristeći zbunjenost nove vlasti, Marković i suradnici imali su dovoljno vremena pokriti tragove antidatiranim rješenjima o »redovnom i planskom« oslobađanju od viška dokumentacije. Tako se, kada je nova vlast konačno ušla u arhiv, ispostavilo kako je tamo sve u redu i da ništa ne nedostaje. A kada je MUP više mjeseci kasnije velikodušno dozvolio građanima da pod određenim uvjetima dobiju uvid u svoj dosije, ispostavilo se da, uz par izuzetaka, gotovo nitko u Srbiji nije bio praćen, prisluškivan i cinkaren.
Dio teksta Dejana Anastasijevića
 preuzet iz »Vremena«