Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Hu­ma­ni­st i re­ne­san­sni pje­snik

Marko Marulić rodio se 18. kolovoza 1450. godine u Splitu. Školovao se u rodnome gradu kod učitelja Tidea Acciarinija, uvažena humanista, a pohađao je i sveučilište u Padovi. Pisao je na hrvatskom i latinskom jeziku pjesnička djela i različite spise, nadahnute vjerskim temama i političkom sudbinom svoga naroda. Bavio se i slikarstvom i kiparstvom. Njegova djela pisana na latinskom prevedena su na mnoge jezike i objavljena u velikom broju izdanja. Najveći pjesnički domet ostvario je u spjevu »Judita«, u kojemu hrabri i potiče vlastiti narod na obranu domovine.
    Marko Marulić je prijateljevao s mnogim znamenitim ljudima svoga doba, među ostalim i s pjesnicima Tomom Nigrom, Jerolimom Papalićem, arheologom i epigrafom Dminom, hrvatskim banom i priorom vranskim Petrom Berislavićem. Umro je u Splitu 5. siječnja 1524. godine.
Republika Hrvatska je u godini proslave 550. obljetnice rođenja Marka Marulića, proglasila 2000. godinom spomena na »oca hrvatske književnosti«. Marko Marulić je odavno uveden u proučavateljski krug europskog humanizma. O tome glasoviti marulolog dr. Mirko Tomasović bilježi kako »aktualnost Marulićeva djela pola tisućljeća nadahnjuje temelje europske kulture«. Društvo hrvatskih književnika objavilo je 2000. godine poseban broj časopisa »Most-The Bridge« u kojem su na engleskom jeziku objavljeni tekstovi poznatih hrvatskih i inozemnih marulologa.
    Split je u vrijeme rođenja Marka Marulića bio već 30. godina pod mletačkom vlašću. Padom Bosne 1463. godine obrana od prodora Osmanlija postaje životnim pitanjem hrvatskoga naroda, tragično podijeljenog u drugoj polovici XV. stoljeća na sjeverne i sjeverozapadne krajeve pod vlašću hrvatsko-ugarskog kralja, obalni pojas pod vrhovništvom Venecije, te dubrovački prostor kao posljednji otočić slobode. Početkom XVI. stoljeća Turci već prodiru do mora. I pored neprekidne strepnje pred osmanlijskom provalom, dah renesansne životnosti nije mimoišao Splićane. Dopirali su do njih i humanistički i renesansni tekstovi u kojima zanesenost klasičnim nasljeđem stoji uz bok kršćanskoj umjetnosti i kulturi.
    Višejezičnost hrvatske kulture očita je već u opusu njena prvog velikog pisca Marka Marulića. Svjetsku slavu je stekao stvaralaštvom na latinskome jeziku. Najpoznatija djela »De institutione bene vivendi« (Upute za dobar život) i »Evangelistanum« prožeta su brojnim primjerima iz Evanđelja i života svetaca, kao i izvadcima iz djela crkvenih otaca. Najvažnija Marulićeva djela na narodnome jeziku su »Judita« i kasnija »Susana«. Stih oba epa i većine Marulićevih kraćih pjesama, zahtjevni je dvostruko rimovani dvanaesterac s prenesenom rimom. Antun Pavešković bilježi o Marulićevu djelu kako je pjesnik »vjeran nasljedovatelj srednjovjekovne nabožne literature, istodobno i učeni humanistički intelektualac koji slijedi i talijanske i antičke književne uzore, ostajući pritom pjesništvom na narodnome jeziku blizak puku«.
    »Istorija svete udovice Judit« ima za predmet biblijsku priču koja je obrađena u humanističkoj maniri. Vremensko-prostorni kontinuitetom radnje, te uzročno-posljedičnom čvrstom povezanošću svih dijelova epa, Marulić je jasno iskazao renesansno shvaćanje književnog djela kao zaokružene i čvrsto strukturirane umjetnine. Također i preuzimanje antičkih stilskih sredstava pripadna je osobina svim renesansnim pjesničkim djelima. Marulić se uz pozivanje na »regule starih poet«, također u uvodnom tekstu poziva i na hrvatske srednjovjekovne pjesnike, te leutaše i trubadure. Odličan poznavatelj Marulićeva djela dr. Mirko Tomasović nalazi kako je Judita u književnom ishodu »osmoza srednjovjekovlja, antike i novovjekovlja, dvaju poetoloških sustava, latinskoga i pučkoga, moderniziranih i po (trećem) receptivnom čimbeniku talijanskoga pjesništva«. Napisana 1501., a tiskana tek 1521. godine, »Judita« je prvo snažno ostvarenje jednoga individualizirana, samosvjesna stvaratelja, po kojemu hrvatska književnost punopravno sudjeluje u onodobnim zapadnoeuropskim, humanističko-renesansnim gibanjima.

Judita
(izbor)

Oni odašadši, Judit u komori
Svojoj tad pošadši, dviže ruke gori
Ter tako govori lugom potrusivši
Svu glavu odzgori, kip vrićom odivši:
»Bože, ki stvorivši svaka, obladaš svim,
I sve naredivši, zakon si dal tvojim,
Dal si otcem mojim meč kim odvratiše
Rugo i silu onim ki silu činiše;
Ki ovašćiniše sestru njih, u zlo jih
Tišće, i vidiše žen i hćeri svojih
Od sebe razstojih, blago razdiljeno
U ruke slug tvojih, tobom dopušćeno:
Tebe humiljemo, Gospodine, molju,
Pogledaj smiljeno na našu nevolju;
Odpusti zlu volju i rabi Juditi
Pomozi, ka volju tvu želim spuniti.
Rači se smiliti, milostiv bo jesi,
Sve mož učiniti, zla od nas odnesi;
Desnom tvojom stresi asirske sile sad,
U zgibil zanesi, kako egipske tad
Tirahu puk tvoj kad s oružjem tekući
I svaki, karvi rad, naglo napirući,
Ter se uzdajući u kola, u konje,
U silu, li mnjući, tudije potarti nje;
Da sa strane gornje pozrivši tva milost,
U prezdan je donje pade njih oholost;
Pomanjka jim jakost, nitkor se ne varnu,
Ne osta jih ni kost, svih voda pogarnu.

Priredio: Zvonko Sarić

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay