Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Konspirativna transparentnost

Prijedlog dugo očekivanog Zakona o slobodnom pristupu informacijama, jednog od temeljnih medijskih ali i antikorupcijskih zakona, primljen je, poput prije nekoliko mjeseci usvojenog Zakona o informiranju, s vidnim nezadovoljstvom u novinarskim krugovima i stručnoj javnosti.     Strukovne udruge, novinari i pravni eksperti koji su učestvovali u njegovoj izradi već imaju suviše krupnih zamjerki na usvojenu verziju, te je pitanje koliko će sam zakon biti doista funkcionalan.

PRIVILEGIRANA VLADA: Profesor Vladimir Vodinelić iz Centra za unapređenje pravnih studija, inače jedan od autora polaznog zakonskog teksta, navodi kao veliki nedostatak privilegiranost Vlade, Skupštine, Vrhovnog suda i tužitelja, budući da oni, prema predloženom rješe-nju, mogu i odbiti da daju traženu informaciju medijima a da ih se pri tom ni na koji način ne može pozvati na odgovornost, jer u ponuđenoj zakonskoj verziji ne postoji institut žalbe.
    Također, kako za »Hrvatsku riječ« kaže novinarka Gordana Suša, koja je sudjelovala u izradi nacrta ovoga zakona, bitan nedostatak predstavlja predug rok koji se ostav-lja za davanje informacija, čak uz mogućnost njegovog produženja do dva mjeseca, po nahođenju nadležnog državnog organa. »Pri tome, ističe Suša, nije baš sasvim jasno koje se informacije mogu tražiti, niti je precizirano koje su sve institucije u obvezi davati građanima informacije. Tu se prosto ponavlja priča sa Zakonom o informiranju, s tim što je ovo mnogo širi i značajniji zakon, te se o njemu može govoriti kao o jednom od najvažnijih demokratskih i antikorupcijskih zakona, koji se odnosi ne samo na medije, već na sve građane uopće.«
    Vlada je već odbila prihvatiti prijedlog pravnika o zaštiti tzv. insajdera, osoba koje bi eventualno mogle objelodaniti podatke o postojanju zlouporabe u državnim institucijama u kojima rade. Insideri su značajan izvor važnih podataka medijima, i mnoga nacionalna zakonodavstva predviđaju njihovu maksimalnu zaštitu u slučaju da su informacije istinite. Na taj način u javnost dospijevaju mnoge nezakonite radnje koje bi inače ostale skrivene, a koje su sada de facto daleko od očiju i ušiju javnosti. S ovim rješenjem, kada se ne garantira nikakva zaštita onih koji žele surađivati na otkrivanju nezakonitosti u radu državnih organa, rijetko će se tko usuditi da upre prstom u bilo koju državnu instituciju ili osobu na vlasti.

NEDODIRLJIVA »DRŽAVNA TAJNA«: Ponuđeni Prijedlog uz to predviđa kompliciranu i dugu proceduru dobivanja podataka, pri čemu je ostavljen širok prostor da država dodatno odredi koja će informacija biti tretirana kao »tajna«, te kao takva ostati nedostupna javnosti. A jedan od najupečatljivijih dokaza da vlast nije pristupila izradi toga zakona s doista demokratskom namjerom jeste i prijedlog visine kazni za one koji uskrate informaciju novinaru. Njime, naime, najveća kazna za službenike koji ne daju ili daju pogrešnu informaciju ne prelazi 50 tisuća dinara. Međutim, po Zakonu o informiranju, novinar koji učini prekršaj može biti kažnjen kaznom i do milijun dinara!
    Upravo slobodan pristup informacijama jedan je od najvažnijih uvjeta za rad novinara, i istodobno jedan od najboljih testova za provjeru demokratske volje i stvarnog demokratskog opredjeljenja svake vlasti. Kako kaže dr Vodinelić, demokratska vlast će taj zakon, ako je doista demokratska, shvatiti kao zakon koji će ojačati njenu poziciju. »Zakon u stvari, čineći vlast otvorenu prema građanima, stvara uvjete da građani imaju povjerenja u svoju vlast. A ne možete imati povjerenja u vlast koja vam je daleka, zatvorena, skrivena iza nekih ograda«.

OD STUDENOG DO STUDENOG: I samo odugovlačenje s donošenjem Zakona može se uzeti kao simptomatično u ocjeni ozbiljnosti vlasti da uredi oblast informiranja. Prema nekim najavama i pisanju tiska, Vlada je još prošloga studenog imala prijedlog ovog zakona »na razmatranju«. Kasnije je najavljivano da će njegovo usvajanje uslijediti tijekom proljeća, pa u lipnju, da bismo u rujnu dobili tek Vladin prijed-log, i to uglavnom u izmijenjenoj formi u odnosu na početne prijedloge pravnih timova koji su Zakon sročili. Posljednja javna uvjeravanja potpredsjednika republičke Vlade Žarka Koraća obećavaju da će Zakon biti upućen parlamentu na usvajanje po hitnom postupku, a da će njegova primjena početi od nove godine.
    No, poslije svega, sa znatnim izmjenama polaznog teksta, ponuđeni Zakon o slobodnom pristupu informacijama udaljio se praktično i od osnovne ideje i od smisla postojanja te zakonske regulative, koja bi morala učiniti vladavinu bilo koje političke opcije doslovce transparentnom. I to ne samo za novinare, već za građane uopće, koji kao i svaki poslodavac moraju imati mogućnost da onoga koga plaćaju mogu i kontrolirati. Ovdašnja vlast, čini se, još uvijek želi zadržati obrnuti poredak stvari, smatrajući sebe poslodavcem koji kontrolira svoje namještenike-građane.
PROTIV ČARŠIJSKIH NAKLAPANJA: Zakon koji regulira pristup »državnim« informacijama do sada nije postojao u našem pravnom sustavu, ali nije ga bilo ni u drugim zemljama sve do šezdesetih godina XX. stoljeća. Njime se u stvari osigurava »vlast koja radi javno«, koja je vid-ljiva, a jedino je ona vlast o čijem se radu dovoljno zna prinuđena biti odgovorna. Zbog toga je to u biti i jedan antikorupcijski zakon, koji će u znatnoj mjeri doprinijeti da se korupcija u državnim organima bar djelomice smanji. Ministar kulture i informiranja Srbije Branislav Lečić ocjenjuje također da bi se na ovaj način, omogućavanjem medijima i građanima da dođu do pravih informacija, spriječila i atmosfera čaršijskih naklapanja o svemu onome što se događa u državi.
    Ovim zakonom, u stvari, građani – a ne samo mediji – moraju dobiti pravo zatražiti podatke o svemu što ih zanima i što je od općeg interesa: recimo, o tome kako se troši novac iz proračuna, kolike su plaće državnih službenika, koliko recimo košta putovanje predsjednika države u inozemstvo, ili koliko plaća svoje bodygardove. A obveza je državnih instanci da na svaki zahtjev daju informaciju, omoguće uvid u dokumentaciju, ili izdaju kopiju dokumenta.
    Bar tako nalažu europski standardi. A postavljanjem ovakvog zakonskog okvira mediji bi doista dobili prostor da u ime javnosti budno motre na sve što vlast čini. No, s ovako skrojenim zakonom vlast se očito želi zaštititi od previše radoznalih novinarskih očiju.
V. Laloš

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika