Arhiv tekstova
Loša kopija multietničke idile
U različite stereotipe koji postoje u nekom društvu, svakako među česte spadaju oni o »karakteru« pojedine regije ili mjesta. Tako je opće mjesto u govoru o Vojvodini i vojvođanskim mjestima spominjanje 26, ili već tako nekako, »nacija« koje žive u miru i harmoniji i skladnom suživotu, gdje svi imaju sva prava po najvišim svjetskim standardima, a susjedi različitih nacionalnosti se druže i uvažavaju međusobno.
Ovaj »mit« ima povijesno utemeljenje u činjenici da je današnja Vojvodina dugi niz stoljeća bila imigrantski prostor koji je u valovima koloniziran stanovništvom iz raznih dijelova cijele Europe, različitog etničkog podrijetla i konfesija. Rezultat toga jest bogato kulturno nasljeđe Vojvodine. Međutim, u posljednjih desetak i nešto više godina pokušavalo se na različite načine, pa i nasiljem, izmijeniti nacionalnu strukturu, poništiti kulturni identitet i političko-povijesnu samobitnost Vojvodine. Nakon petog listopada 2000. godine mislilo se da je tomu došao kraj, međutim, događaji u posljednje vrijeme ukazuju da sama promjena režima i demokratska vlast u Srbiji nisu dovoljni da bi se svi akumulirani problemi razriješili i plodovi vladavine ratne propagande i službenog nacionalizma – koji je dominirao u Srbiji početkom devedesetih godina – poništili.
ODBIJANJE ČINJENICA: Jesu li interetnički konflikti u Srbiji prošlost, pitanje je koje se u posljednje vrijeme sve češće postavlja u javnosti, potaknuto ne tako rijetkim incidentima u multietničkoj Vojvodini, usmjerenim protiv pripadnika nacionalnih i vjerskih manjina. Posljednji takav incident dogodio se prije desetak dana u Novom Sadu, kada je srušeno 85 nadgrobnih ploča na Katoličkom groblju.
Iako su incidenti uvijek mogući, ma koliko neko društvo bilo uređeno i demokratsko, postavlja se ipak pitanje jesu li takvi incidenti sasvim slučajni, ili bi međuetničkim odnosima u Vojvodini trebalo pristupiti mnogo ozbiljnije i za početak prihvatiti činjenicu da nije baš sve tako skladno i harmonično kako bi se željelo prikazati.
Aleksandra Vujić, direktorica Vojvođanskog centra za ljudska prava iz Novog Sada, za »Hrvatsku riječ« kaže kako »nedavni incidenti u Novom Sadu, počevši od demoliranja centra Novog Sada, preko učestalih napada na Rome koji se pravdaju nenamjernim napadima pijanih mladića, do oskvrnuća grobova na Katoličkom groblju u Novom Sadu, ne iznenađuju, budući su prijetnje, uvrjedljivi grafiti, govor mržnje, verbalni i fizički sukobi pripadnika različitih nacija, već duže vrijeme naša stvarnost. Ono što iznenađuje jest upornost i istrajnost ‘starih Vojvođana’ i predstavnika gradskih vlasti da obilaze mjesta nemilih događanja i da se neumorno čude i ne vjeruju onome što vide, kad su rođeni tako dobri, široki i tolerantni. Kao da su tradicionalne vojvođanske vrijednosti, poput Božjih zapovijesti, neprikosnovene i trajne, nešto o čemu više ne treba brinuti, jer im se ništa ne može niti oduzeti, niti dodati. Naše odbijanje da prihvatimo činjenicu kako nacionalizam i etnička netrpeljivosti u Vojvodini iz godine u godinu sve više rastu, i da spomenute pojave proglasimo društvenim zlom, i jesu doveli do koncentracije nasilja. Ono što nas je primoralo da zlo konačno masovnije registriramo, nije bila toliko briga za druge, koliko strah da se isto sutra može dogoditi i nama. Prebacivanje krivice na ‘sataniste’, ‘ozloglašene sekte’, ili ‘Exit’, samo je nastavak odlaganja odgovornosti i prebacivanje brige na drugoga, jer stvarnost pokazuje kako je slika o ‘širokoj Vojvodini’, ‘civiliziranom Novom Sadu’, toj ‘vjekovno multikonfesionalnoj i multijezičnoj sredini’, odavno postala reprodukcija, istina, nama draga, ali u svojoj suštinskoj nijansi ni nalik originalu. Kao loša kopija, ona je surogat onoga kako smo navikli živjeti, pa postoji opasnost, ukoliko ne preuzmemo odgovornost plagijat nazvati pravim imenom, da i sami postanemo kopije onoga u čega smo do jučer vjerovali. Pri tome, najveća tragedija koja nas može zadesiti jest osjećanje ‘olakšanja’ što su uzroci većine incidenata ‘malodobni počinitelji’, a ne ‘nacionalisti’, budući da će svi oni već za koju godinu postati ravnopravni članovi ovog društva i naša budućnost«, smatra Vujić.
NAPLATA RASPIRIVANJA MRŽNJE: Primjere nacionalističkih ispada, divljanja po ulicama i oskvrnuće groblja Novog Sada dr. Milenko Perović, profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, ocjenjuje za »HR«, prije svega, kao posljedicu svjesnog raspirivanja nacionalne netrpeljivosti, koja u svom vidljivom obliku traje gotovo 15 godina. »U osnovnim crtama držim da stižu naplate za to dugo, predugo raspirivanje nacionalizma, prije svega u srpskim nacionalno-kulturnim institucijama, kao što su Srpska akademija nauka, Srpska pravoslavna crkva, Udruženje književnika… Sada te naplate očigledno stižu, a očigledno je i da je ovo društvo duboko kontaminirano tom nacionalnom mržnjom, netrpeljivošću, netolerancijom, i posve je shvatljivo da se dešavaju takve stvari. Mislim da je prosto riječ o tome.«
No, na pitanje zašto baš Novi Sad, te zašto u ovako ekstremnim oblicima, dr. Perović odgovara kako je i ovdje riječ o prepoznatljivom modelu: »Kad se proanaliziraju događaji u posljednjih 15 godina, način na koji su počinjali ratovi na ovim prostorima, bojim se – mada je to možda malo previše radikalno i možda neodmjereno, reći – da je scenarij isti: svugdje gdje ste imali navodnu srpsku nacionalnu ugroženost, tamo je i počinjala agresija. Tako je bilo i u Sloveniji, u nešto blažem obliku doduše, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, pa jednim dijelom u Makedoniji i Crnoj Gori, gdje gotovo ne prestaje. Očigledno je kako se i kod srpskog dijela stanovništva Vojvodine pojav-ljuje taj osjećaj ugroženosti: ‘Evo, izgubismo Vojvodinu’. I onda se, jednim dijelom planski, a drugim dijelom spontano, zahvaljujući tom sklopu proizvedenog nacionalizma, izazivaju međunacionalni sukobi… Iako je evidentno da Vojvodina upravo posljednjih godina ima veći postotak stanovništva srpske nego drugih nacionalnosti, ali taj njihov refleks straha time nije manji, što svakako zvuči paradoksalno. Činjenica je da se radikalno poremetila nacionalna ravnoteža, koja je bila povijesno svojstvo Vojvodine, i koja je, na koncu, omogućavala vjersku i kulturnu toleranciju, što je bio neki civilizacijski standard, uspostavljen u Vojvodini više nego na bilo kojem dijelu Balkanskog poluotoka.«
Dr. Perović opominje kako se svi ovi događaji ne smiju olako shvaćati, ili ignorirati. »Poučeni iskustvom i svim onim što se događalo u proteklim godinama, naprosto smatram kako ne treba biti naivan, pa se uzdržavati od teških i neugodnih prognoza da ovo može biti uvod u nešto mnogo teže i ozbiljnije. Neposredno povijesno iskustvo i te kako nas mora upozoravati da ne smijemo prilaziti tim fenomenima s nekom vrstom opuštenosti u rezonu. Naprotiv, nije isključena mogućnost da stvari eskaliraju. Korijen srpskog nacionalizma ne da nije iščupan, nego je sve dublji. Promjena, koja se desila petim listopadom, bila je promjena samo u vrhu vlasti. Ovo društvo nije ušlo u lustraciju, ključne kulturne i duhovne institucije ovog naroda nisu se ni na koji način distancirale od tog nacionalizma, nego ga naprotiv i dalje upražnjavaju, možda na još perfidniji i podmukliji način, tako da imate primjera toga u fenomenologiji svakodnevnog života. Kad bismo reagirali na svaki nacionalistički akt, zapravo ništa drugo ne bismo radili, nego samo reagirali. Jer, svuda oko nas u svakom trenutku imamo takve primjere. Dovoljno je samo proći Novim Sadom i naići ćete na neku manifestaciju nacionalizma. Dakle, to je, maltene, postao način života. I oni koji nisu zahvaćeni tim nacionalizmom, i koji se svakodnevno od toga distanciraju, gotovo da su stekli neku vrstu navike i prihvatili to kao normalno stanje stvari. Ta »šaka jada« građanski orijentiranih ljudi u ovoj pokrajini već je stekla neku naviku, rezonirajući: Eto, to se događa, i što se može. I stvari teku kako teku. A, u svakom trenutku moguće je registrirati niz takvih fenomena… Svakako, ta stvar baš nije za šalu. Jer, kako sam rekao, nacionalisti ovdje imaju neku vrstu straha – evo, sad će im otići Vojvodina. Naravno da objektivno gledano ne postoji nikakva realna opasnost. Jer, gdje bi ona otišla? Ali, tim nacionalistima je potrebno to stalno proizvođenje straha – otići će Vojvodina, Srbi su ugroženi – kako bi oni kao nacionalisti mogli funkcionirati, kako bi imali razlog postojanja. A, razlog postojanja je uvijek neka, uvjetovano rečeno, zapaljiva situacija na nekom teritoriju. A, Vojvodina je za to kao Bogom dana. Tu se uvijek lako može napraviti tako nešto. Hvala Bogu, tih iskustava u proteklih deset godina imamo i znamo kako funkcioniraju te tehnologije proizvođenja sukoba i rata.«
SUDBINA MJEŠOVITIH SREDINA: Dimitrije Boarov, novinar tjednika »Vreme«, smatra da su nacionalno mješovite sredine uvijek poligoni za demonstriranje nacionalističkih strasti, ali da je, unatoč svemu, tradicionalni duh tolerancije u Novom Sadu, ipak, jači od tih nacionalističkih incidenata.
»Nacionalno izmiješani gradovi su tradicionalno dobri poligoni za demonstraciju nacionalističkih ideja. I Novi Sad je, kao jedan od najvećih nacionalno izmiješanih gradova, također za ovdašnje nacionaliste interesantan, jer se računa da će u takvoj sredini svaka akcija imati veliki odjek. A, glavna hrana svih nacionalista jesu međunacionalne napetosti.
Uz to, ne smijemo zaboraviti da se prema službenoj statistici u Novi Sad slilo 30 do 40 tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. To su ogorčeni ljudi, izmješteni iz svojih domova i zavičaja, koji su izgubili neki svoj život tamo, a nisu se uspjeli inkorporirati ovdje. Svakako je potrebno vrijeme kako bi se oni prilagodili drugoj sredini. I upravo među tom populacijom radikalni nacionalisti regrutiraju najveći broj svojih pristalica.
No, i pored svih događaja ovih godina, posljednji miting radikala je pokazao da Novi Sad nije radikalski grad. Tih okupljenih desetak tisuća ljudi je, ipak, mali dio u odnosu na cjelokupno stanovništvo grada, pri čemu su radikali veliki broj svojih pristalica doveli sa strane. Novi Sad je tako pokazao kako je u njemu tradicionalni duh tolerancije ipak jači od takvih nacionalističkih ispada.
U svim promjenama koje su se desile treba spomenuti i činjenicu da je nacionalna struktura Novog Sada u pogledu broja vojvođanskih manjina djelomice promijenjena. U njemu je sve manje Mađara, Slovaka, Rusina. No, to je uopće tragedija cijele Vojvodine. A kad je riječ o našoj najvećoj nacionalnoj manjini, mislim da se Mađari u Novom Sadu osjećaju marginalizirano djelomice i zbog toga što Subotica faktički postaje centar mađarske nacionalne zajednice, iako su njihove najveće nacionalne institucije i dalje u Novom Sadu«, kaže za »HR« Boarov.
RADIKALSKA »PRIJESTOLNICA«: Dr. Zoran Paunović, profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu na katedri za engleski jezik i svjetsku književnost, te gostujući profesor na beogradskom i banjalučkom sveučilištu, na pitanje kako objašnjava transformaciju Novog Sada od jednog multikulturnog, multikonfesionalnog, tolerantnog grada do centra srpskog nacionalnizma u periodu od kraja 80-tih, od »jogurt revolucije« i »događanja naroda«, pa do sadašnjih događanja kad radikali izabiru upravo Novi Sad za početak predsjedničke kampanje svog kandidata, odgovara: »Što da vam kažem kada su mi danima i noćima trubili radikalski džipovi pod prozorom najavljujući, grokćući iz golemih megafona, svoj veliki miting 5. listopada? Kad li je to i otkud Novi Sad postao njihovo glavno uporište? Sva je sreća pa nisam bio taj dan u Novom Sadu, kao što sam, na žalost bio kada su »proslavljali pobjedu nad mrskim Hrvatima« nakon Kranja, već u Banja Luci, Republici Srpskoj, gdje nije manje beznadno, no, barem nema radikalskih mitinga. Barem ne tih dana kada sam ja tamo. Ili, barem ne javnih. Ili, barem ja za njih ne znam. Je li to posttraumatski sindrom, je li to doseljavanje, naseljavanje većinskog stanovništva u manjinske predjele Vojvodine, onih najradikalnijih ljudi, koji su pobjegli od ruke pravde ili konkurencije u beznadnom Beogradu, je li to odgovor na strah od drugih nacionalizama i šovinizama, ili sve to skupa, ne znam. Znate, ja sam odveć emotivan čovjek da bih racionalno umio analizirati sociološke ili političke zgode i zbivanja.«
J. Dulić, V. Laloš, R. G. Tilly, D. Dulić
