Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Pje­snik košavom uz­ne­mi­ren

»‘A zašto, Visosti…!? Zašto ste nam to učinili?‘, rekao je Ivan Pernar kralju Aleksandru, koji ga je 1928. došao posjetiti u beogradskoj bolnici i izjaviti mu sućut zbog atentata u beogradskom parlamentu. Po Pernarovoj gesti, atentat od 20. lipnja 1928. godine, bio je izveden sa znanjem srpskog dvora, ili po njegovu nalogu, a sada im kralj cinički izražava sućut.«
    Tako počinje najnovije djelo Ivana Bonusa, kontroverznog i karizmatičnog pjesnika iz Slankamena, srijemskog Hrvata koji od nedavna živi u predgrađu Zagreba, koji je stjecao slavu svojim pjesmama ispunjenim mirisom Dunava, Fruške gore, vinom, ženama i hrvatskim Srijemom, uz pokoji izlet u kozmičko-filozofska prostranstva. Bog mu je bio prijatelj, podarivši mu i lijepi, baršunasti glas, te je pjevao po Srijemu i šire, kad god je kraj sebe imao tamburaše. Posljednja srijemska tamburaška banda zvala se »Rujno vino«, a činili su je najbolji slankamenski tamburaši s kraja XX. stoljeća, s kojima je snimio nekoliko vlastitih skladbi. Danas se Ivan Bonus izdvaja od ostalih Srijemaca, nenadano odseljenih u Hrvatsku, po tome što je najpoznatiji pučki pjesnik. Tu su mu »etiketu« prilijepili mediji, jer Bonus nije školovani pjesnik, ali ju je zaslužio, prije svega, iskrenošću i svesrdnim zalaganjem radi afirmiranja svog naroda i rodnoga kraja.
    Knjiga koju je objavila Udruga prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, na preko 300 strana govori o stradanju srijemskih Hrvata, zadire pomalo i u njegove povijesne uzroke, ali promatrano iz vlastitog kuta jednog apolitičnog boema. Ivan je inzistirao da ovaj razgovor bude spontan, koliko god je moguće.
HR: Na samome početku ovoga intervjua zamolit ćemo Vas da u najkraćim crtama opišete svoj dolazak u Hrvatsku prije dvanaest godina.
Bilo je to »neugodno« vrijeme, kada sam ja bio jedan od prvih prognanika (kako se to ovdje u Hrvatskoj tada tretiralo, a doista je i bilo tako). U Srijemu sam bio pomalo šikaniran, što inkognito, što otvoreno, zaprijećeno mi je čak i ubojstvom i k tomu slično. Ja sam podigao sidra i otišao iz Srijema. Presudna je bila jedna sjednica na području Općine Inđija, koja je održana negdje u lipnju 1991. godine, u Vatrogasnom domu u Inđiji, na kojoj su nazočila dvojica gradonačelnika (Inđije i Rume). Sjednica je trajala devet sati, a na dnevnom je redu bila jedna jedina točka: hrvatski barjak na Hrvatskom domu u Novom Slankamenu, izvješen (kao što je bio i prijašnjih godina) na dan 1. svibnja iste godine. Samo, te je godine barjak bio novi (ili stari, kako hoćete), bez zvijezde. Taj je barjak policija sramno prepilila, te je došlo do incidenta. Zbog toga sam incidenta bio pozvan na tu sjednicu, premda nisam bio članom općinskih vlasti. Bio sam jedan od trojice članova Vijeća DSHV-a. Po toj osnovi su pozvali mene na sjednicu, na nekakvu odgovornost. Kao što sam već rekao, sjednica je trajala devet sati i ništa se zaključilo nije. Ja sam tu bio strahovito šikaniran i prozivan, tako da su mi »davali riječ« jedno sedam-osam puta. Dakako, bio sam i prestrašen. Bio je nazočan i novinar »Vjesnika« Jovan Paripović, koji je to opisao u svom dopisu zagrebačkom dnevniku. Nakon te sjednice, kad sam se vratio doma, bio sam strahovito uznemiren. Vidio sam da se stvari neće dobro završiti, ne samo po slankamenske Hrvate, nego da je to uzelo širokog maha u cijeloj SFRJ, te sam donio odluku da moram dići sidra i otići iz Slankamena. Kanio sam otići u Njemačku na nekoliko mjeseci, međutim, kada sam vidio kako su se događaji zahuktavali (u Njemačkoj je sve teže bilo doći do posla, a ja sam bio bolesnog srca) odlučio sam nastaniti se u Hrvatskoj i tako sam došao u Zagreb. Tada mi je Matica hrvatska tiskala moju treću zbirku pjesama pod nazivom »Bitka kod Slankamena«. Čekao sam da mi knjiga bude objavljena i da vidim što će dalje biti, međutim, dogodio se je rat i ja sam, eto, ostao u Hrvatskoj. Za mnom je došla i moja obitelj, prvo djeca, a potom žena i mati.
HR: Ima li nekakvih »pikantnih« detalja za naše čitatelje, a koji su u svezi s Vašim preseljenjem iz jedne seoske u urbanu sredinu, kakva je predgrađe Zagreba?
Čujte, kako ne bi bilo! Pa tu je puno dogodovština iz toga vremena, toliko iznenađenja, da sam ja bio često šokiran i teško sam se snalazio. Dva dana poslije moga odlaska, otišle su i moje tri kćeri, preko Bosne, na more, negdje kod Splita, na nekakvo Čiovo. Do tada nikad nisam niti čuo da postoji otok sa takvim imenom. Ja sam tada već bio u Zagrebu i žena mi je telefonom dojavila da su nam kćeri na moru, na nekakvom Čiovu. Bio sam očajan, te sam zamolio svog prijatelja dr. Marka Veselicu da mi pomogne u pronalaženju triju kćeri. On mi je odgovorio da ne brinem, da ćemo moju potragu objaviti preko Radio – Splita. I doista, Radio-Split je sljedećeg dana oko 11 sati objavio: »Traže se kćeri Ivana Bonusa iz Slankamena: Marija, Katarina i Jelena«. Naravno, one su se i pojavile na naznačenom mjestu i ja sam ih poveo u Zagreb.
HR: Vi ste bili istaknuti hrvatski pučki pjesnik u Srijemu. Što nam možete reći o svom umjetničkom autorskom djelovanju tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća?
Moj je život bio nabijen tim kulturnim događajima. Ja sam bio seosko dijete, seoski mladić, ali moja »škola« i naobrazba najvećim dijelom je naslonjena na HKPD »Stjepan Radić«, zapravo na njegovu knjižnicu, iz koje sam veliki broj knjiga pročitao. Zatim, od pokojnog učitelja Štimca puno sam lijepih i plemenitih stvari naslijedio. Pa, i od naših kulturnih djelatnika Slavka Rukavine, Franje Lackovića i Marka Kelenje. To su bili umjetnici, rekli bismo danas, »seoskoga kova«, ali ne samo »muzikaši« ili »svirci«, nego su oni bili kompletni umjetnici. Oni su odisali hrvatskom srijemskom kulturom. I ne samo hrvatskom, nego i uopće, jer su se hrvatska i srpska kultura toliko preplitale, da se često nisu mogle niti razlučiti. One su dugo išle ruku pod ruku i svi smo mi upijali taj »štof«. Ja se time ponosim i ovdje u Hrvatskoj, te nazivam to »vojvođanskom kulturom« ili vojvođanskim duhom. On je širok kao što je široka i ravna Vojvodina, zna biti uzburkan kao što val na Dunavu zna biti košavom uznemiren. Tako sam naučen, ali i nadaren, jer sam od djetinjstva pjevao. Tako sam ispjevao niz pjesama koje su priopćavale i određene poruke. Ja sam ih, ne samo pjevao, nego i razmišljao o sadržaju tih riječi.
HR: Koliko ste knjiga tiskali dok ste živjeli u Vojvodini?
Tri. Prva je bila »Miris oranice«, druga »Sremica«, a treća »Bitka kod Slankamena«.
HR: Tko Vas je najviše razočarao?
Pa, već sam rekao. To je bila ta nesretna sjednica u Inđiji, lipnja 1991. godine, na kojoj sam susreo niz mojih »prijatelja«, Hrvata i Srba, koji su gurali glavu u pijesak ne htijući vidjeti što će se dogoditi iza te sjednice, a bilo je očito. Htio sam pobjeći odatle, ne zbog straha, nego iz toga »gadiluka« koji ljudi nisu htjeli vidjeti. No, ne mogu reći ni da sam u Hrvatskoj presretan, da nema razočaravajućih pojava, ali se ovdje osjećam »svoj na svome«. U Slankamenu, ipak, nisam bio to.
HR: Što Vas je najviše obradovalo u ovih dvanaest godina, nakon svih nedaća koje su Vam se dogodile?
Prvo i najvažnije: imamo Hrvatsku! O svemu ostalom možemo pričati, ali to je za mene najvažnije: imam moju državu i ostvaren je moj san. Što nije Slankamen u njoj – meni je žao, ali to ne znači da jednoga dana neće biti. Europska unija bi to mogla »poravnati«. Ako neće brijeg Muhamedu, ići će Muhamed brijegu. Da čitatelji ovo ne razumiju kao šovinistički poklič, pojasnit ću: mislim da ćemo tek u EU moći pokazati sva svoja umijeća na svim područjima, a onda neće biti važno da li si Hrvat u Sesvetama ili u Slankamenu. Valorizirat će se tvoje cjelokupno djelo.
HR: Riječ – dvije o prijateljima i neprijateljima?
Imam ja jedno svoje geslo, poslovicu ili aforizam, kako hoćeš to nazvati: bolje je imati časnog neprijatelja, nego nečasnog prijatelja. Među mnogim ljudima koje sam poznavao i mislio da su mi prijatelji, otkrio sam veliki broj neprijatelja. I obratno! Dakle, stvari se uvijek mogu dvojako valorizirati. Srbi su napravili strahovitu pogrešku, ne samo prema nama Hrvatima, nego i prema samima sebi, što su izazvali taj nesretni rat. Barem ja tako gledam na to. Nije me toliko ni sam rat razočarao, koliko se tu pokazalo pravo lice te, tako dugo lupane u prsa, jugoslavenske ideje.
HR: Zamolili bismo Vas sada da predstavite svoj umjetnički opus. Koliko ste do danas izdali knjiga poezije?
Do sada sam izdao 11 knjiga poezije i jedno prozno djelo.
HR: Proza kod pjesnika? Nije li to pomalo čudno?
Pa, da. Ta se posljednja knjiga zove »A zašto, Visosti? » ili »Priče iz Srijema«. U meni se dogodio svojevrsni raskol, kao čovjeka i kao Srijemca, koji je do svoje pedesete godine govorio i rabio »tvrdu« ekavicu, a sada sam u Hrvatskoj i moram govoriti jekavicu. Dakako, to je u pedesetoj godini bilo jako teško. Nosim se mišlju da neka svoja djela ponovno tiskam, ali da ih nazovem »Pjesme moje prepevane«, ili »Pesme moje prepjevane«. Ova je knjiga probudila u meni moje iskonsko podrijetlo, hrvatsko i katoličko, ali i one ekavštine…
HR: Srbijanštine?
Pa, neću reći »srbijanštine«, jer nije ekavica samo srpski dijalekt. Imamo mi i naše Zagorce, ali i ne samo njih. Mi sada za sve što nije tipično hrvatsko kažemo da je srpsko, a zaboravljamo na tolike turcizme, mađarizme, germanizme i talijanštinu.
HR: Otkuda želja za pisanjem proze, nakon jedanaest knjiga poezije?
Nije ta želja od skora. Imao sam tu želju još u mladosti, ali uvijek sam se osjećao neukim. I danas mislim da sam nepismeni spisatelj, ali nakupilo se toliko toga da se više nije moglo provući kroz poeziju. Određeni događaji su se morali napisati prozno, dakle onakvima kakvi doista i jesu. Tako je i došlo do nastanka ovoga djela, kojim osobno nisam pretjerano zadovoljan. Ja sam čovjek koji, uz čašicu pića, inspiraciju pretvaram u književno djelo, a onda me mrzi da se vraćam na pravi put, pa dopustim da se stvari događaju onako kako Gospod hoće.
HR: Kakvi su Vaši planovi? Što možemo očekivati od našeg trenutačno najplodonosnijeg Hrvata iz Srijema?
Planovi su mi veoma skromni. Htio bih se povući u miran život. Eto, nedavno sam podigao voćnjak, na jednom hektaru zemlje, pokraj jednoga vještačkog jezera…
HR: Da se ne kaže, možda, »umjetno« jezero?
Pa, dobro, može i umjetnog. No, meni je važno da je to jezero nadomak Save, pa se mogu baviti i ribolovom. Tamo mogu biti u miru, mogu napisati i pokoju pjesmu koja iznikne iz mene, nenadano, ni sam ne znam kako. Nekad to bude noću, nekad pod dozom koje bolje kapljice…
HR: Inspiracija ne fali?
Ne, nikada nisam bez inspiracije!
HR: Što imate za poručiti čitateljima »Hrvatske riječi« i Hrvatima u Vojvodini?
Budite dobri građani Vojvodine, kao što ste uvijek i bili. Budite otvoreni i širokogrudi, kao što je i ta lijepa Vojvodina. Budite prijatelji sa svima, bez obzira na sve. Izbacite pomisao o mržnji – mržnja može samo narušiti vlastito zdravlje. Budite ono što jeste, kao što Hrvati znaju biti. To isto poručujem i Srbima, mojim prijateljima koji su ondje ostali, pa i onima koji mi više nisu prijatelji.
g

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika