Arhiv tekstova

Zvono sa crkve Uznesenje svetog križa u rano subotnje popodne podsjeća na vrijeme pogreba. Sahrana je to i vječno upokojenje jednog starog Petrovaradinca, pregaoca i medara  koji je poživeo svojih 89 godina. Kao da polako, sa svakim od ovih časnih ljudi, odlazi i neki dio starog Petrovaradina.

Upokojava se, čini se, ono što već odavno leži nepomično, skoro mrtvo, skupljeno bez volje da se pridigne i da nastavi živjeti  svoj autentični život saobražen sa vrijednostima u koje se vjerovalo i koje su se duboko do kosti osjećale kao impulsi onostrane mudrosti, upokojava se autentična veza sa praiskonskim  domom. Nema dakle više tog starog Petrovaradina, njegovih gazdačkih kružoka, njegovih nevinih zabava, pokladnih svečanosti, svečanih prvih pričesti, zanatskih udruženja, rumenog rampaša, zakikotane i stidljive mladosti koja juri ne znamo kamo.

Nema i ne može ga više nikad biti. Taj bljesak zlatnog patrijarhalnog doba - ako je ikad postojao, ako nije samo idea-lizirana želja za savršenom zajednicom - morao je presahnuti u mijenama vremena, surovim i teškim pokretima nasilnih vlastodržaca nesklonih razumijevanju malog i drugačijeg. Dvadeseti vijek, vijek revolucija, u Petrovaradinu nije revoluicionirao ništa, ništa preokrenuo, samo polako, korak po korak, zatirao ono što su prethodni vjekovi, od XIII. pa nadalje, postavljali i gradili.

 

JEDNA VULKANSKA STIJENA: Petrovaradina, vjerojatno ne bi  ni bilo da nema trahitne vulkanske stjenčuge zbog koje je Dunav morao naglo skrenuti k sjeveroistoku praveći oštru okuku. Da nije te stijene, tog brda, vjerojatno nikad ne bi oci cisterciti 1237. godine baš tu, na tom mjestu, podigli samostan i opasali ga visokim zidinama da ih štite od najezda Mongola i Tatara. Prema svjedočenju Melhiora Erduheljija svetim ocima Petrovaradin može zahvaliti i za ime. Cisterciti su po završetku utvrđenu opatiju nazvali Petrovar (utvrda na čvrstoj stijeni), a nastavak varadin dobio je od Turaka u XVI. vi-jeku.

Izgled, koji danas Petrovaradinska tvrđava ima kao najveći fortifikacioni objekat na Dunavu, zamišljen je u XVII vijeku kada je, poslije oslobađanja od Turaka 1692. godine, započela izgradnja prvih utvrđenja sa južne strane. Kom-pletan današnji izgled sa Gornjim i Donjim gradom realiziran je već 1742. godine.

Petrovaradin je uvijek živio u podnožju rata. Sve je u njemu služilo vojsci i voj-nim licima, pa su podnožje tvrđave naselile brojne zanatlije pretežno njemačke i hrvatske nacionalnosti. Hrvati su dolazili iz Zagorja i Like.

Jedan popis stanovništva u Srijemu urađen 1736./37. godine, govori da u užem dijelu Petrovaradinske tvrđave živi 85 obitelji: 65 njemačkih, hrvatskih 11, jevrejskih 8, i jedna mađarska, u naseljima Novi i Stari Majur bilo je 14 njemačkih i 89 hrvatskih obitelji. Već tada, petrovaradinskom ataru (kako bi danas rekli općini) pripadale su oblasti koje i danas nose iste toponime: Ribnjak, Ledinci, Vrbak, Sadovi, Fratarska bara, Kalvarija, Širine, Zanos, Pijana Huja, Tekije, Puckaroš, Gudure, Vezirac, Bukovački dol, Mišeluk i Trandžament. 

 

KAFKINI ROĐACI: Da li zbog položaja naspram Tvrđave, koji podsjeća na Kafkin »Zamak«, Petrovaradin se danas, na početku XXI vijeka, nalazi u kafkijanskoj situaciji. Naime, 2000. godine po odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi Skupština općtine Novi Sad Petrovaradinu je vratila status općine, koji je ovo naselje gotovo uvijek imalo, za uzvrat Novi Sad je dobio status grada. Ta općina, koju, uz Petrovaradin, čine nase-lja Stari i Novi Ledinci, Srijemska Kamenica, Ribnjak i Bukovac, broji gotovo 40.000 stanovnika, ali evo ni do danas (i tu je Kafka umiješao svoju fantaziju) nije konstituirala svoju Skupštinu, niti je dobila svoju zgradu, niti je u stanju da va-ljano funkcionira. Čudna neka općina.

»Većina naših sugrađana nije upoznata sa činjenicom, da zbog nefunkcioniranja Općine Petrovaradin svi nagomilani komunalni i drugi problemi moraju se rješavati u mjesnim zajednicama – kaže Petar Mudri, član MZ Petrovaradin, zadužen za komunalna pitanja. »Mjesne zajednice, zbog limitiranih ovlaštenja i nedostatka sredstava, nisu u stanju da ovo efikasno završe. To su i glavni razlozi zbog kojih je u Petrovaradinu tako malo napravljeno. Mjesne zajednice i dalje ostaju mjesta gdje se susreću narodna (ne)volja i nagluha gradska vlast.«

Kao kontrast ovome čelnici novosadske vlade stalno spominju megalomanske planove za renoviranje Petrovaradinske tvrđave i, navodne, komercijalne aranžmane sa stranim investitorima. i, naravno, krečenje fasada u podgrađu Tvrđave, koje je predviđeno za ovu go-dinu.

 

POLITIKA KULISA: Ali, ako samo prošetate ulicama Petrovaradina, biti će vam jasno da su fasade samo propagandne kulise, a da su realnost: izlokani trotoari, neasfaltirani putevi, neosvjet-ljene ulice. Ako zapitate ljude, što o tome misle, ustezati će se iznijeti svoj kritički stav, obazirati će se i pribojavati politič-kih konotacija svojih riječi.

Petrovaradin, koji je sedamdesetih i osamdesetih godina, uglavnom zbog Petrovaradinske tvrđave,  odnosno glasovitog tamburaškog cara Janike Balaža, bio čuven duž cijele bivše Jugoslavije, a zbog položaja samostalne općine doživ-ljavao ne mali privredni procvat, početak devedesetih dočekuje u strahu.

Strah i osjećaj krivice pritisak na ne-srpsko stanovništvo, progoni po nacionalnoj osnovi, pritisci na rimokatoličke svećenike župa Svetog Roka i Uznesenja Svetog Križa, stvari su, koje su išle pod ruku sa promjenom strukture stanovništva u korist izbjegličkog, uglavnom, srpskog življa. Stvari, koje se do danas uredno prešućuju. Godine čuvenog vladanja Srpske radikalne stranke u Novom Sadu (tada je Petrovaradin bio u sastavu Općine Novi Sad) za Petrovaradin su značile brutalno brisanje njegove tradicije. Ni danas javnost ne zna tko je i zašto uklonio spomenik hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora koji je stajao ispred osnovne škole koja je nosila njegovo ime. Danas ta škola nosi ime Jovana Dučića. 

 

BILJEG RATNIH GODINA: Djelo-mično je žig tih strašnih godina pokušao izbrisati, više na simboličnoj razini, gest vraćanja spomen-ploče na rodnu kuću bana Jelačića (u Beogradskoj ulici), što je, uz veliku medijsku pompu, obavljeno s jeseni 2001. godine. No, ovaj gest iniciran od Skupštine Vojvodine, odnosno od njenog predsjednika Nenada Čanka, ostao je nedorečen i predstavlja više politički marketing nego stvarni potez k pomire-nju. Jer, Petrovaradin i dalje »zrači« nekom vrstom zapostavljenosti, nekim strahom. A znamo i mnoge koji bi spomen-ploču časnom banu rado skinuli, samo kad ne bi bila tako visoko postavljena. Bit će da su to isti oni koji nacinalističkim grafitom u-vijek ukrase ulaz u Župni dvor Svetog Roka.

Bilo kako bilo - devedesete su po-čele ratom, a za-vršile se bombardiranjem, rušenjem mostova, poniže-njima na skelama, cisternama sa pit-kom vodom, neadekvatnim uslovima za život.

Ipak, život bojažljivo proplamsava ispod naslaga potisnutosti i zeb-nje. Polagano se rađaju inicijative, građanske ili vjerske, sportske ili kulturnjačke, ali rađaju se. Petro-varadin možda polagano ponovno otkriva sebe kroz novoosnovani košarkaški klub »Varadin«, kroz udrugu za očuvanje Podgrađa »Suburbijum«, kroz lokalni infromativni list »Petrovaradinski informator«, kroz inicijative za osnivanje Kulturnog centra, kroz mogući entuzijazam mladih i snalažljivost starijih. Kroz pomirenje, povjerenje i poštovanje.

Večernji je sat. Drugo zvono na crkvi Uznesenja Svetog Križa zvoni na molitvu Muke Isusove. Petrovaradinska biblioteka, smještena nedaleko od crkve, u staroj neadekvantnoj kući,  pusta je. Mlada agilna knjižničarka žali što između dvije stotine članova tek nekoliko desetina aktivno čita i učestvuje u radu knjižnice. Iako je knjižnica grada Novog Sada, čiji je ovo ogranak, prepuna kompjutora, novih polica za knjige i namještaja, te se tu nađe i koja para viška za izdati i koju knjigu o srpskom nacionalnom pitanju, u petrovaradinskoj knjižnici stare police, stare knjige, stari stolci i nijedan kompjutor. U toj istoj knjižnici knjiga Miloša Lukića »Petrovaradin u prošlosti«, a u njoj piše da je u devetnaestom vijeku u Petrovaradinu radila Hrvatska knjižnica, osnovana 1869. godine u kući porodice Malin. »U razvijanju kulturnih aktivnosti, tad se u Petrovaradinu  naročito isticao učitelj i pjesnik Jovan Hranilović, jugoslavenski orjentirano svećenstvo, odnosno onaj njegov dio koji je prihvatio ideje velikog hrvatskog prvosvećenika, biskupa đakovačkog, petrovaradinskog građanina i humaniste Josipa Juraja Štrosmajera.«