Arhiv tekstova
Put od ljubavne lirike do oštre satire
Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu 1922. godine. Gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu, a u Zagrebu je studirala romanistiku i filozofiju. Piše poeziju, kao i prozu, drame, eseje i kritike. Prevoditeljica je sa slovenskog, bugarskog, francuskog i njemačkog jezika. Njezina je poezija prevedena na mnoge strane jezike. Imala je nekoliko samostalnih izložbi slika. Vesna Parun je od 1947. godine slobodna književnica, dopisna je članica HAZU-a i dobitnica brojnih nagrada. Za autobiografsku prozu »Noć za pakost – moj život u četrdeset vreća« primila je u lipnju 2002. godine Nagradu grada Zagreba. Dobitnica je nagrade Društva hrvatskih književnika »Tin Ujević« za najbolju zbirku poezije »Suze putuju« za 2002.-2003. godinu.
Vesna Parun objavila je sljedeće knjige poezije: Zore i vihori, 1947., Pjesme, 1948., Crna maslina 1955., Vidrama vjerna, 1957., Ropstvo, 1957., Jao jutro, 1963., Bila sam dječak, 1963., Vjetar Trakije, 1964., Pjesme, 1964., Gong, 1966., Otvorena vrata, 1968., Ukleti dažd, 1969., Sto soneta, 1972., I prolazim životom, 1972., Stid me je umrijeti, 1974., Olovni golub, 1975., Apokaliptične basne, 1976., Ljubav bijela kost, 1978., Čitač snova, 1978., Izabrane pjesme, 1979., Šum krila, šum vode, 1981., Salto mortale, 1981., Poezija, 1988., Kasfalpirova zemlja, 1981., Sonetni vijenci, 1991., Začarana čarobnica, 1993., Tronožac koji hoda, 1993., Izbor iz djela, 1995., Ptica vremena, 1996., Smijeh od smrti jači, 1997., Mozak u torbi, 2001., Suze putuju, 2002. godine.
Vesna Parun je u književnost ušla 1947. godine zbirkom Zore i vihori, koja je satkana od dvaju kontrastnih osjećaja: s jedne strane radost življenja, djetinjstvo, priroda i ljubav, a s druge strane stradanje i smrt. Vesna Parun u svom opusu govori o elementarnim emocijama koje određuju svakog čovjeka, čime dopire do brojnih čitatelja, a što uspijeva tek rijetkim pjesnicima poslijeratne poezije. Ona je prije svega, pjesnikinja ljubavi, ali sa svoje pozicije društvenog autsajdera Vesna Parun sa zanimljivom optikom osvjetljava i aktualna zbivanja, pri čemu zna koristiti mrsne riječi i slike, za razliku od ljubavne poezije u kojoj je zapravo vrlo čedna. Prema mišljenju književnika Branimira Bošnjaka, spajajući tjelesno i spiritualno »Vesna Parun svjedoči čovjekov vječni orfejski put, a ljubav kao pjesnička misija i smijeh kao satirička misija glavna su pjesnikinja oruđa«. Ljubav je središnja tema pjesništva Vesne Parun i u punoj mjeri dolazi do izražaja u knjizi »Crna maslina« iz 1955. godine. Ta zbirka, stvorena od sna i jave ima antologijsko mjesto u našoj suvremenoj lirici. Ljubavni hedonizam sa složenom metaforikom i s ljubavnom raspjevanošću, pjesnikinja je povremeno napuštala u želji da satirički propjeva, tako da je Vesna Parun prešla put od ljubavne lirike i snažnih mediteranskih osjećanja do oštre satire pune ugriza i gorke duhovitosti. Književnik Sead Begović bilježi kako je »Vesna Parun pjesnikinja koja je uvijek bila za tlo, ali ne i za krv, dosljedna u borbi za intelektualno i moralno poštenje na ovim našim prostorima gdje je sudbinu ljudi krojila politika«. Vrsno baratajući alegorijom i satirom, svojom je poezijom Vesna Parun uvijek izricala odgovore »nedodirljivima«: gradu, obitelji, književnim suvremenicima, ideolozima i političarima, vlasti i njezinim slugama.
Još se lome koplja oko toga je li pjesništvo Vesne Parun suvremeno ili tradicionalno. Pritom se podrazumijeva da bi tradicionalno trebalo biti nešto nazadno, a suvremeno nešto napredno. Vesna Parun služi se i onim što nazivamo tradicionalnim i onim što nazivamo suvremenim načinom pjesničkog izražavanja i na oba polja ona se nadmoćno kreće. Pjesnikinja je spoznala kako je snaga moderne umjetnosti u vizionarstvu, a moć vizionarstva u ukorijenjenosti u tradiciji, jer najozbiljnija umjetnička preispitivanja u 20. stoljeću posljedica su dubokog pomjeranja najtradicionalnijih vrijednosti. Moderna umjetnost s početka 20. stoljeća u svojim uspjelim iskušenjima nagovijestila je ontološku katastrofu čovjeka na kraju stoljeća, čemu smo svjedoci s početka ovog novog Mega-milenija. Prema književnom svjetonazoru Vesne Parun, napuštanje prastare bonace mitskog jedinstva čovjeka s prirodom prouzročit će s jedne strane individualizaciju i njenu probuđenu raznovrsnu želju, ali s druge strane čovjek će otada trajno umnožen i diferenciran ipak postati i ostati više-manje trajno nesretan na mnogo više načina nego što je bio sretan na samo jedan jedini način, način mita i njegovog tipa sreće. Ipak, pjesme Vesne Parun pune su svjetla i igre, jer svojim pjesništvom ona ne pokušava iznijeti talog svoga duha, već njegove dvojbe i probijanja kroz svakodnevne životne događaje.
Dom na cesti
Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh lice njegovo
niti on vidje lice moje.
Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.
Istok postade ko limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.
Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.
I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.
Priredio: Zvonko Sarić
