Arhiv tekstova
Bereški tamburaši
Uoči Božića 1999. godine, u Župnom uredu sv. Mihovila Arkanđela u Bačkom Bregu održavane su probe za misu polnoćku i misu na sam Božić. Velečasni Davor Kovačević je pozvao momke, koji su već imali nekog sviračkog iskustva, da sviraju ove mise i uveličaju sveta slavlja.
Begeš je svirao Marin Lerić Cinja, koji se poslije dosta godina latio ovog instrumenta. Prije je svirao bas gitaru u jednom tada veoma popularnom romskom bendu, i od svojih prijatelja je naučio prve korake koji se tiču ovog instrumenta, ali najviše je naučio sam, uporno svirajući ovaj instrument. Sada se morao boriti sa sličnom, ali puno većom tamburom, višom čak i od njega samog. U borbi je naravno uspio i to veoma brzo, udahnuvši dušu ovoj na prvi pogled bezdušnoj tamburi i natjeravši je da govori u ritmu srca.
ČLANOVI: Cinjin rođak Marko Lerić, koji je svirao bas prim, bio je u odličnoj formi jer je aktivno svirao u bendu »Somborske ruže«. Njegova tambura se najjače i najljepše čula, i neodoljivo pozivala ostale instrumente da joj se pridruže, i da je stidljivo prate. Marko je bio učenik somborskih tamburaša Zlatana Pajčića i Đure Parčetića, ali naučivši osnove ovog instrumenta napustio je školovanje, i nastavio je upornošću i vježbom, i stjecao iskustvo svirajući u mnogim bandama. Još su mu uvijek u lijepom sjećanju svirke iz studentskih dana u Novom Sadu, kada je svirao u KUD-u »Sonja Marinković«, i kada ga je bas prim zaveo i počeo nositi kroz zanimljive krajeve boemskih duša.
Zlatko Gorjanac je prvo svirao gitaru u rok sastavu za kojeg je pisao glazbu i tekstove. Rado je prihvatio novo iskustvo svirajući njemu do tada stran instrument-kontru. Mnogo je vježbao, najviše svirajući u KPD-u »S. S. Kranjčević«. I to je bila ljubav na prvi pogled… Kontra ga je kao rijeka ponijela u neke nove, do tada nepoznate životne vode, u neki novi veličanstveniji svijet. Naravno da je tamburu zavolio kao i gitaru, jedino mu je bilo teško kožnu jaknu »rokericu« zamijeniti sakoom, košuljom i kravatom, pa je na svirke dolazio u garderobi rok zaostavštine, a članovi njegovog novog benda su to komentirali riječima: »Pustite ga, on je kontraš pa sve radi kontra,« no do danas se uvelike privikao.
Najviše muzičkog obrazovanja u ovoj bandi imaju bratići Josip i Perica Tucakov. Oni su oko pet godina pohađali školu tambure Đure Parčetića i osvježili »berešku« bandu osjećajnim i blagim cvrkutima bas primova, svirajući skladno, u dva glasa. Perica je student poljoprivrednog fakulteta, ali posle učenja nalazi odmor preplićući prste po žicama svoje tambure. A Joca je čovjek za kojeg se slobodno može reći da sve što radi iskreno i voli, a njegove dvije najveće ljubavi su poljoprivreda i tambura. Poslije buke traktora i teškog rada, Joca nalazi mir u tonovima svoje tambure. I pored mnogo rada na poljima, mnogo radi i na bas primu, tako da svoje prijatelje prijatno iznenadi nekom novom šarom, nekim novim muzičkim oblikom.
STVARANJE BENDA: Ovih pet ljudi su se dakle slučajno skupili uoči Božića te, za mnoge, zlokobne 1999. godine, ali je Božić ulio novu nadu, i tada je rođena tamburaška banda »Bereški tamburaši«, pred samo svitanje novog milenija. Prvu svirku su imali u svome selu, u restoranu »Košuta«, i pošto se dobar glas daleko čuje i za njih se pročulo, i to veoma brzo.
Te zime sviraju na Bunjevačko-šokačkom prelu u Somboru, i od tada su redovita glazba ove manifestacije kao i somborskih Dužionica. Dobivaju poziv od Radio Sombora da nastupaju u tamburaškoj emisiji, koja se emitirala četvrtkom uživo, u večernjim satima. U toj su emisiji slušatelji naručivali pjesme, a Bereški tamburaši su odsvirali sve do jedne, i zbog velikog interesiranja pozvani da ponovno budu gosti ove emisije, gdje su se pokazali kao bolji i uigraniji nego prvi puta. Svirali su u Hrvatskoj Ambasadi u Beču, te u klubu Gradišćanskih Hrvata u istom gradu. Svirali su Hrvatima iz Hercegovine u Linzu. Više puta su nastupali u Hrvatskoj. Dva puta su bili gosti Televizije Novi Sad, a u emisiji koja je išla uživo »Svirac svira, srce dira«, po prvi puta se čulo: »Faljen Isus i Marija, tako piva Šokadija.« Veliko iskustvo za njih je bila pratnja popularne pjevačice starogradskih pjesama iz Hrvatske Vere Svobode na somborskom Bunjevačko-šokačkom prelu, na kojem ih je ova pjevačica pohvalila i njihovom imenu dodala pridjev »najbolji«.
Svake zime imaju i mnoge svirke po Mađarskoj, kada je vrijeme prela i balova, a u Baji su redovita glazba Bunjevačkog prela sa svojim kolegama, orkestrom »Hajo« iz Subotice. Svirali su u mnogim restoranima i čardama, po mnogim svatovima, privatnim zabavama i još uvijek aktivno sviraju. Nekoliko puta im se priključivao i Vidoja Bošnjak, iskusni harmonikaš iz Bačkog Monoštora i još više obogatio ovaj orkestar, a od nedavno je i njihov stalni član.
Bački Breg je u svojoj prošlosti imao čuveni tamburaški orkestar, kojeg je predvodio još čuveniji violinista Mika Ivošev. Mika je svoje tamburaše zauvek napustio davne 1959. godine, i tada se, pa sve do današnjih dana po bereškim sokacima govorilo da takve bande više neće biti, da Mika neće imati nasljednike. Od tada je prošlo više od četrdeset godina i drukčije se govori, jer mnogi vide nasljednike »Mikinog Šokačkog tamburaškog društva« u Bereškim tamburašima. Mnogi se bake i dide slušajući ovu bandu, sa suzom u oku prisjećaju svoje mladosti. Da li su ovi današnji tamburaši bolji ili gori od negdašnjih nije ni malo važno. Važno je da će oni svojom pjesmom obilježiti jedno drugo vrijeme, i zauvijek se upisati u sjećanja nekim drugim ljudima… Ako ikad u svojoj blizini čujete bećarac:«Mi smo banda mala, al’ vesela, Šokadija iz Berega sela« odbacite svakodnevne brige, opustite se, zapjevajte, i odmorite dušu uz BEREŠKE TAMBURAŠE.
Z. G.
