Arhiv tekstova

Čedomira Jovanovića, donedavnog  šefa zastupničke grupe DOS u Republičkom parlamentu,  zamijenio je Bojan Pajtić, dosadaš-nji  predsjednik zakonodavnog odbora skupštine i  član glavnog odbora Demokratske stranke, inače magistar prava po obrazovanju.  Šira ga je javnost upoznala upravo kroz ulogu predsjedavajućeg u zakonodavnom odboru, koja je,  s obzirom na pravni kaos u našoj zemlji, nedvojbeno teška i odgovorna. Ipak, predvođe-nje skupštinske većine do sada je, ispostavilo se, bio posao koji zahtjeva mnogo napora i donosi isto toliko noprijatnosti. O njegovom budućem »zanimanju« u Republičkom parlamentu, izvanrednom stanju, reformama, razgovarali smo sa Bojanom Pajtićem u uredništvu našega lista tijekom njegove  posjete Subotici ovoga tjedna.     

 

HR: Pred Republičkom skup-štinom stoji velik posao donošenja još dosta važnih zakonskih akata. Može li DOS računati na stabilnu parlamentarnu većinu pri njihovom usvajanju? Svjedoci smo da je ona proteklih godina često bila pod znakom pitanja. 

Mislim da je konstatacija da ne postoji stabilna parlamentarna većina više medijski potencirana, nego što je to realno stanje stvari. Od preko sto zakona, koji su u Republičkoj skupštini usvojeni u protekle dvije godine samo jedan nije prošao (riječ je o Zakonu o koncesijama), što je potpuno prirodno u parlamentarnom životu. Sasvim je normalno da neki zakoni i ne budu usvojeni. Stoga mislim da ni ubuduće ne treba strahovati da neće biti potrebne većine za usvajanje zakona. Trenutačno, većina koja sada podržava vladu broji 128 zastupnika, neovisno od kvalitete prijedloga. Bilo bi logično da i drugi zastupnici glasaju »za« kada smatraju da je prijedlog  zakona kvalitetan, ili kada je to u interesu njihovih birača. To do sada, međutim, nije bio slučaj, i  usprkos tome imamo ovakvu bilancu usvojenih zakona. 

 

HR: U vašem će radu svakako važno pitanje biti komunikacija sa drugim zastupničkim klubovima. Poznato je da su se na Čedomiru Jovanoviću najčešće zaustavljale otrovne strijele oporbe, prije svega SRS. Možete li se nositi sa takvim shvaćanjem parlamentarizma?    

Priroda posla, koji se zove - šef zastupničkog kluba većine u Parlamentu u Srbiji, i kada je uz to Srpska radikalna stranka opoziciona stranka,  podrazumijeva da ćete svakako biti meta napada. Ja sam i kao predsjednik zakonodavnog od-bora bio vrlo često meta napada upravo zastupnika SRS, te sam, kada je postojala sumnja da bi građani mogli povjerovati u njihovu argumentaciju, uspijevao vrlo lako to demantirati. Zato što se njihova kritika   uglavnom svodila na demagogiju, što je demonstrirala nepoznavanje stvari,  i improvizacije, čemu je Vojislav Šešelj posebno bio sklon. On je mnoštvom riječi pokušavao stvoriti dojam kompetentnosti, a  to su i njegovi zastupnici (neuspješno) podražavali. Tako da imam tu vrstu rutine, i ne samo sa  zastupnicima SRS, već i sa drugima. 

 

HR: Sukob DS i DSS najočitije se ispoljavao upravo u Parlamentu, a nerijetko je rezultirao opstruira-njem rada skupštine. Očekujete li da će se ti problemi nastaviti? 

Oni su više puta pokušavali opstruirati rad Parlamenta, ali nijednom nisu uspjeli. Kad god su pokušavali glasovati protiv nekih zakona, da izlobiraju oporbu da glasa protiv,  doživjeli su neuspjeh. To je po njih u stvari bilo traumatično. Posljednji puta, prilikom izbora premijera, pokušali su  izlobirati zastupnike SPS  kako ne bi bilo kvoruma. Ti su poslanici, međutim, rekli: Pa, nije šef našeg zastupničkog kluba Dejan Mihajlov, nego Obradović. U tom smislu, DSS je sebe neprestano dovodio u jednu blaman-tnu poziciju izigravanja veće oporbe nego što su to radikali i socijalisti. Posljednja sjednica je to jasno pokazala. Naime, jedino su zastupnici Mihajlov i Maršićanin  ne samo bez pijeteta negi i dosta ironično, čak na trenutke podsmješljivo, komentirali situaciju i okolnosti vezane za atentat na premijera. To nisu činili čak ni radikali! 

HR: Mediji su nedavno objavili telefonski razgovor predstavnika Crvenih beretki i Dušana Spasojevića, člana Zemunskog klana, tijekom pobune specijalaca, i u tom se razgovoru pomi-nje Vojislav Koštunica kao osoba koja je imala značajan autoritet kod njih. Kako komentirate tu činjenicu?

Ljudi koji su predvodili Zemunski klan u bivšem režimu našli su svog političkog pokrovitelja i oni su tu vrstu kontinuiteta željeli zadržati i sa Koštunicom, investirajući na različite načine u njegov politički autoritet. Na koje načine? Ulažući u medije koji su napadali republičku vladu, ali nikada ne i gospodina Koštunicu. U čitavom nizu situacija može se vidjeti da je Zemunski klan upravo koketirao sa njim. Razlog je, što je pod firmom lažnog patriotizma, taj klan pokušavao da zapravo nađe pokriće za preprodaju droge, za otmice, za razna ubojstva koja su izvršena. A lažni patriotizam, kao politička formula, jeste upravo i u opisu političkog djelova-nja gospodina Koštunice.  

HR: Mnogi su strahovali da poslije atentata može nastupiti  rasulo, ili bar blokada rada vlade, i svakako Demokratske stranke. Desilo se da su se i DS i DOS konsolidirali, i uzvratili udarac, profesionalno i žestoko. Hoće li se imati snage i znanja da se cijeli posao obračuna sa kriminalom dovede do kraja? 

Apsolutno se to može očekivati. Demokratska stranka je imala sjednicu stranke tri sata nakon  ubojstva premijera. To nije bila komemorativna nego radna sjednica, gdje smo se mi odmah dogovorili, koji su to koraci koje moramo poduzeti, ne samo u stranci, nego i u državi. I preuzeli smo odgovornost. Tragične okolnosti, vezane za Zoranovo ubojstvo, dovele su do izvanrednog stanja, i mi smatramo da je to jedina mogućnost da se država potpuno obračuna sa organiziranim  kriminalom. Ja vjerujem da će istrajnost, koju pokazuju nadležni organi, rezultirati  time da će  Srbija postati  jedina zemlja u Europi koja će biti bez organiziranog kriminala. Dakle, ide se do kraja, seče se duboko, i radikalno se obračunava. Dobra i pozitivna tekovina izvanrednog stanja jeste, da je moguć pritvor od 30 dana, a također, i da ne postoji mogućnost medijske zlouporabe - jer se ispostavilo, da je postojao krug novinara koje je financirao Zemunski klan i koji su radili na tome da se stalno stvara atmosfera nesigurnosti i vodi hajka i protiv premijera, i onih koji provode reforme u zemlji. U tom smislu postoji odlučna rješenost da Srbija ne bude više talac mafije, nego zemlja u kojoj će se cjelokupna  mafija naći iza rešetaka. 

 

HR: Iz policije stižu vijesti da će se preispitati rad pojedinih medija, kao i tvrdnje da su poneki od njih svojim pisanjem praktično stvarali atmosferu linča... 

Oko 300 tekstova u zadnjih godinu dana su direktno pozivali na linč predsjednika vlade, a postoji određeni krug novinara koji je takve tekstove plasirao u različitim medijima. Pokazalo se da su mnogi od tih novinara bili na platnom spisku upravo ove kriminalne grupe, a neki časopisi poput »Identiteta« bili direktno financirani od te bande, što je i bio razlog da se taj časopis zabrani. Dakle, sprega nekih ljudi u medijima i nekih u državnim organima sa mafijom ubrzo će se pokazati. I mislim da takvi ljudi moraju biti mnogo oštrije kažnjeni nego sami mafijaši, jer su oni imali drugu vrstu odgovornosti. Mafijaši nemaju odgovornost ni prema kome, osim, možda, prema svojim obiteljima. Ali ljudi, koji imaju odgovornost da čuvaju pravni sistem, ili odgovornost za ono što se javno izrekne u državi,  zloupotrebom  te odgovornosti  čine mnogo teže djelo nego kriminalci, koji po svojoj suštini i nisu sposobni da bilo što konstruktivno naprave.  

 

HR: Zoran Đinđić je održavao dobre odnose sa značajnim vojvođanskim strankama, a njihovi su lideri imali dobrog saveznika u njemu. Može li se  njegovim odlaskom sa političke scene očekivati usporavanje procesa vraćanja autonomije Vojvodini?

Ne vjerujem da taj proces može biti usporen. Iako je Zoran nedvojbeno bio vizionar, političar XXI. vijeka, i  jasno prepoznao potrebu pokrajine Vojvodine, i uopće potrebu regionalizacije kao jednog od osnovnih preduvjeta da se najprije integriramo u Europu, koja je definirana kao Europa regija, on je  također prepoznao i potrebu regiona da svoje specifičnosti ispolji kroz organizaciju unutar pokrajine, i istodobno povijesnu neminovnost koja traje više od 150 godina... Pored tog njegovog viđenja Vojvodine, Demokratska stranka ima i programski dokument koji se zove Deklaracija o Vojvodini poslije promjena, a koji deklarira Vojvodinu kao autonomnu pokrajinu sa zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću. Dokument je jednoglasno usvojen na skupštini stranke,  dakle, ni jedan jedini od oko tisuću delegata iz cijele Srbije nije glasao protiv. To govori da nije samo Zoran bio vizionar, već je dosta toga prenio i na članstvo i funkcionere svoje stranke. Stoga, u tom smislu, nema bojazni da će DS voditi drugačiju politiku, niti ono, za što se sada zalažu stranke čije su centrale u Vojvodini, u Novom Sadu i Subotici, odudara značaj-no od onoga za šta se zalaže naša stranka. Oko onih stvari u kojima se razmimoilazimo možemo se dogovoriti, a i dogovarali smo se do sada bez velikih problema.