Arhiv tekstova

Kateheza mora poštivati cjelovitost

Čovjek je sam sebi još uvijek nepoznanica. U godinama mladosti znam da je najčitanija knjiga među nama kandidatima za svećenstvo bila Carellova knjiga: »Čovjek nepoznanica«. Od toga vremena je prošao dugi niz godina, a skoro su sva pitanja ostala ista. U neka pitanja s ušlo sa više svjetla, ali su se neka pitanja našla u još većoj sjeni. Svijet oko nas kao da nam je poznatiji nego svijet u nama.
    Međutim, svijet oko nas promatramo i više manje ostajemo na toj spoznaji, a svijet u nama doživljavamo i kako se često zna reći, kamo god pođeš nosiš sebe. Baš taj »ja« je najčudesniji u isto vrijeme najprihvaćeniji, a u drugom času »doživljava« osudu do duboke frustracije kada ne vidimo ni svoj smisao. Tako se obistinjuje rečenica zapisana davno od filozofa: Kako je lijepo biti čovjek, a u isto vrijeme u nama se javlja i odgovor koji je često pokajnički i pun poniznosti: Kako je jadno biti čovjek. Što je to s nama? Što je to oko nas? I u tom traženju i lutanju se naši putovi razilaze, ukrižavaju, a nekada i sukobljavaju. Kako bi bilo lijepo imati jasnu spoznaju, kako bi bilo lijepo biti do kraja mudar i znati sve »spoznaje i svu istinu«, kako kaže apostol Pavao. Da, ali to je nemoguće. Čovjek ograničeno spoznaje. Svjesni smo tek oko tridesetak posto stvarnosti oko nas, dok sve ostalo, a to znači preko sedamdeset posto za nas je skriveno, potopljeno u oceanu nesvjesnoga.
NEPOZNANICA ŽIVOTA: Mnogo toga smo spoznali, ali daleko više nam je ostalo nepoznanicom. Zapravo temeljne stvari života ne poznajemo. Još uvijek, kraj vrhunske znanosti, ne znamo odakle smo došli na ovu Zemlju, iz koje smo tame izronili rođenjem i istovremeno ne znamo kamo se spuštamo, u kakav mrak i tamu umirući ulazimo? Ne znamo čak ni zašto moramo živjeti, ni zašto sve ovo postoji. Temeljne istine našeg života ne spoznajemo razumom, nego vjerom. Vjera ili nevjera u Boga je zato problem koji se ne da jednim rezom razriješiti. Život se odvija u stalnoj borbi protiv mraka i tmine, u nastojanju da prikupimo što više svjetla spoznajama, istraživanjima, radom, razmišljanjem. Imamo dovoljno svjetla da možemo povjerovati da Boga ima, ali i dovoljno mraka da možemo vjerovati da ga nema.
    Čuo sam u životu bezbroj prigovora vjernika: Kako može netko ne vjerovati u Boga. Ali čuo sam i pitanja s druge strane: Kako čovjek još može vjerovati da postoji Bog. I jedno i drugo pitanje treba shvatiti ozbiljno kad ga izgovaraju ljudi s uvjerenjem u sebi. Sigurno, odlučujuće je kamo gledamo. Vjernik vidi Božju nazočnost koja izbija iz svakog detalja procvjetale voćke, iz psa koji maše repom, ptice koja prelijeće dvorište, u dostojanstvenom galopu konja livadom, u djevičanskim vrhuncima planina, u tajanstvenim dubinama mora, u zvjezdanom nebu, u vlastitoj savjesti, u djelovanju svoga tijela, u postojanju svemira i svega stvorenog.
    I ateist može reći da mu dokazi, da Boga nema, izviru iz svakog detalja života. Čini mu se kao da je slučajno došao na svijet, da se stvaranje svega može objasniti i slučajnim miješanjem materijalnih zakona i energije, da nepravda pobjeđuje u svijetu, da bolesti i smrt nose konačnu riječ, da zločinci bivaju pomilovani, a nevini zatvarani, da smo iz ništavila izišli i u ništavilo ulazimo, da pogibaju i umiru nerođeni i rođeni i da je ljudski život nevažan, da konačno ne možemo ni znati i ne znati, ima li Boga. Kod vjernika se svaki oblik naviještanja vjere, posebno predavanje kršćanskog nauka novim članovima Crkve, zove kateheza ili odgoj u vjeri.
POTICANJE SLOBODNOG RASTA: Budući da odgoj dokazuje svoju pravu pedagošku narav namjernog posredovanja u vidu osobnog, slobodnog, interioriziranog rasta u službi valjanog egzistencijalnog projekta, otvorena vrednotama i sposobna za kritičko razlučivanje. Pažnja prema ovoj pedagoškoj samobitnosti morala bi osloboditi katehezu od uvijek prisutne opasnosti uspavljujuće nezrelosti ili djetinjastosti ili bijega u »nadnaravno« itd. Ispravna pažnja s obzirom na odgojne zahtjeve kateheze, trebala bi isto tako pomoći da se izbjegnu brojna izobličenja ili neprilična sužavanja katehetske službe, koju se katkad shvaća kao jednostavno poučavanje religioznih sadržaja ili kao prilagođujući proces religiozne socijalizacije ili kao pravu i istinsku indoktrinaciju itd.
    U svojoj pedagoškoj perspektivi kateheza je posebno pozvana da ne zaboravi spojeve i ljudske uvjetovanosti rasta u vjeri, i da ne izgubi iz vida zahtjeve svakog dinamizma ljudskog i kršćanskog dozrijevanja. Budući da je u pitanju odgoj vjere, kateheza je pozvana na poštivanje egzistencijalne cjelovitosti i bogatstva dimenzija svoga osnovnog cilja. To znači da nije opravdano jednostrano se zaustaviti na nekom posebnom vidu dinamizma vjere, kao što je poznavanje objavljene istine ili stjecanje moralnog ponašanja, nego treba proširiti njezinu zadaću na složenost i specifičnost stava vjere kao osobnog i cjelovitog odgovora na projekt kršćanskog života, koji je prihvaćanje i »nasljedovanje« Krista. Stoga je odgoj u vjeri zadatak, i to pun odgovornosti, onih koji su vjeru primili jer je ona nezasluženi dar, a može i mora unijeti u ovaj svijet velika razjašnjenja. Stoga je vrlo odgovorno biti u svjetlu, a dopustiti da drugi budu u tami. To je izdaja onoga što je Pavao napisao da je uzaludno imati »sve spoznanje i svu istinu«, a ne imati ljubavi!                             g