Arhiv tekstova
Prijedlog tjedna
Josip Cvenić
Kraljica noći
(Naklada Ljevak,
Zagreb 2000.)
»Snovi o boljem sutra snivaju se
uvijek, u djetinjstvu i starosti, u doba kraljeva i u doba naroda.«
Josip Cvenić: ZA KRAJ / Kraljica noći
Vrsni osječki spisatelj Josip Cvenić (1. siječnja 1952.) jedan je od tri književna mušketira ovog lijepog slavonskog grada (druga su dvojica pjesnici Delimir Rešicki i Goran Rem), koji se u svom spisateljskom radu opredijelio za prozu još tamo od davne 1982. godine i svoje knjige pripovjedaka »Pričanja Heraklitovog kušača i druga pričanja«. Prva knjiga mu je inače zbirka poezije »Protumarani zavičaji«, iz 1976. godine.
Cvenić se školovao u Osijeku, a diplomirao je filozofiju sa sociologijom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sve do konca minule godine vrijedno je vodio glasoviti osječki književni časopis »Revija« (koji se danas zove »Književna revija«). Prije tri godine tiskan mu je roman »Kraljica noći«, na osnovu kojeg je prošle godine snimljen odličan film, kojega je i publika u Vojvodini mogla vidjeti u okviru »Dana hrvatskog filma« zimus u Subotici, Somboru i Novom Sadu.
Središnji topos u ovom Cvenićevom romanu je rijeka Drava, ali je to jednako i njegov rodni grad Osijek, a središnja tema sam je motiv rijeke sa svim svojim konotacijama. Cvenić u »Kraljici noći« ide u prošlost, u tzv. »zlatne šezdesete«, obilježene prvim LP-pločama »Beatlesa«, »Rolling Stonesa« i Janis Joplin, noćnom glazbom Radio Luxembourga, ali i ulaskom ruskih tenkova u Prag, i, moramo li to posebice podvlačiti – Josipom Brozom Titom. U središnjoj je osi njegove lamentacije nad jednim dobom linearno vođena naracija o odrastanju, a svojevrsnu napetost priče podcrtavaju dva, uvjetno rečeno pripovjedačka žarišta: veslačko natjecanje koje treba otvoriti Tito, te malformacija radi koje glavni lik ima problema u svome seksualnom sazrijevanju. Fabula je krajnje jednostavna: dok vrijedno trenira veslati za natjecanje što će ga otvoriti lično »Veliki vođ«, petnaestogodišnji Marko, inače glavni favorit utrke, dospije u bolnicu, gdje mu nakon prvog seksualnog iskustva sa tamošnjom sestrom Jagodom, uspješno spuste (i drugi) testis, tek da bi se vratio natjecanju, uz uvjet da mu oslobode oca kojeg su uoči Titova dolaska pritvorili kao disidenta koji »ne vjeruje Brozu«. No, od Tita na otvaranju gotovo ništa, samo se vidi njegova (već legendarna) bijela rukavica, te Marko svoju najveću dotadašnju sportsku, osobnu i životnu pobjedu posvećuje Jagodi, voljenom biću. Tako jedna priča o jednom odrastanju, kraj jedne rijeke, u jednom gradu, dobiva općeljudski značaj i konotaciju, i priča o ma čijem odrastanju, ma gdje, glorificirajući male ljudske radosti a velike vrednote morala, koje život, ipak, na koncu, ma kakvi mi pesimisti, fatalisti ili mizantropi bili, čine opojnim i neponovljivim. Uz to, ovim svojim kratkim romanom Cvenić je od Osijeka načinio jednako onirični ideal nečega (ne) prolaznog i bajkolikog što svaka mladost i jest, kao i Pavao Pavličić od Vukovara ili Goran Tribuson od Bjelovara.
Branimir Johnny Štulić:
Balegari ne
vjeruju sreći
Branimir Johnny Štulić, tekstopisac, skladatelj, pjevač i gitarist, rođen je u Skoplju, 11. travnja 1953. godine. Studirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i bio utemeljitelj, vođa i autor svih pjesama kultne zagrebačke rock-skupine »Azra« (osim skladbe »Pete, i to je Amerika«, za koju je stihove napisao glumac Mile Rupčić). Od 1989. godine Štulić nastupa pod vlastitim imenom uz pratnju »Sevdah Shuttle Banda« i vlasnik je svih autorskih prava negdašnje »Azre«, kao i vlasnik tvrtke za zaštitu autorskih prava »Azra Music«. Od 1984. godine živi u Nizozemskoj. Najbolja i najznačajnija su mu djela nastala u okviru »Azre« i to u periodi od 1979. do 1984. godine, a sve što je objavio kasnije, bilo pod imenom spomenute skupine ili vlastitim, ruku na srce, ne zaslužuje neku osobitu pažnju. Od 1989. godine, objavio je pod vlastitim imenom dva solo-albuma, dvostruki i krajnje pretenciozni »Balkanska rapsodija«, te »Balegari ne vjeruju sreći« a nedavno se, istodobno u Beogradu, Zagrebu i Nizozemskoj, pojavio i dugo najavljivani mu (opet dvostruki) album naslovljen »Anali«.
Premda osobno mišljenja potpisnika ovih redaka ne dijeli taj stav, opće je mišljenje da je Štulić, koristeći se iskustvima jednog Drage Mlinarca, koja je spojio s vlastitim rock svjetonazorom i iščitavanjem Dylana,Reeda i novog vala, Štulić vremenom izrastao u kantautora i rock-neimara čija pojava u hrvatskom rock n rollu ima središnje značenje. Album »Balegari ne vjeruju sreći« objavljen je 1996. godine i sadrži i dvije bonus skladbe: obje su obrade- »Moj galebe« A. Runjića iz repertoara Olivera Dragojevića, te »Mokre ulice« koje je Johnny skladao skupa s beogradskim kolegom Dejanom Cukićem. Ipak, pravi biseri na ovom albumu su nenadmašne pjesme »Voljela me nije nijedna« te elegična »Meni se dušo od tebe ne rastaje«.
R. G. T.
