Arhiv tekstova
Vojska žuri da bi čekala
»Nacionalna vijeća i transfer osnivačkih prava medija na jezicima nacionalnih zajednica« bila je tema okruglog stola koji se u organizaciji Helsinškog odbora, odnosno njegovog vojvođanskog ogranka, održao u utorak u Novom Sadu. Prijedlog, ideja ili zamisao, da se osnivačka prava koje Skupština Vojvodine ima nad novinsko-izdavačkim ustanovama nacionalnih zajednica koje žive u Vojvodini prenesu na nacionalna vijeća ovih etničkih zajednica – kako bi se na taj način ova oblast uskladila s famoznim člankom 14. Zakona o javnom informiranju koji izričito zabranjuje organima državne uprave, kao i pravnim licima koja se financiraju isključivo iz državnog proračuna da budu osnivači javnih glasila – naišao je na, blago rečeno, oprečna reagiranja u javnosti.
Već sama ta činjenica bila je dovoljan razlog, kako je naglasio Pavel Domonji, predsjednik Helsinškog odbora za Vojvodinu, da ovaj okrugli sto okupi predstavnike Skupštine Vojvodine i nadležnih pokrajinskih tajništava, kao i predstavnike samih medija i dužnosnike nacionalnih vijeća, kako bi se razgovaralo o temi koja sasvim sigurno ima dalekosežni značaj za etničke zajednice koje žive u Vojvodini.
PRINCIPI ILI DNEVNA POLITIKA: Već u uvodnom dijelu razgovora, gdje su svoja gledišta izložili pokrajinski tajnik za informiranje Rafail Ruskovski, predsjednik Odbora za informiranje Skupštine AP Vojvodine Đorđe Subotić, predsjednik Odbora za međunacionalne odnose Kalman Kuntić i pomoćnik pokrajinskog tajnika za propise, upravu i nacionalne manjine János Orosz, dakle ljudi koji nastupaju i govore s pozicija vlasti, provijavali su izvjesni disonatni tonovi.
Pitanje o kojem se raspravljalo s vremena na vrijeme djelovalo je kao principijelno postavljeno i dugoročno sagledavano pitanje manjinskog identiteta, ali mnogo češće zvučalo je kao dnevno politički materijal za partijsko namirivanje. Naime, pitanje glasi zašto baš nacionalna vijeća i zašto baš tako brzo.
Pokrajinski tajnik za informiranje Rafail Ruskovski smatra da nema ničeg prirodnijeg od toga da osnivačka prava preuzmu nacionalna vijeća. Argument da nacionalna vijeća ne funkcioniraju dobro, ili da nisu do kraja legitimni, po njegovom mišljenju nestaje pred činjenicom da ljudi koji sjede u nacionalnim vijećima najbolje poznaju situaciju na medijskoj sceni vlastite zajednice.
Đorđe Subotić je podsjetio na neke činjenice preko kojih se, čini se, olako prešlo, a to je da Statut Skupštine AP Vojvodine ovu instituciju obvezuje na osiguravanje informiranja na jezicima nacionalnih zajednica, a po mišljenju Subotića, ako se primjeni rješenje koje predlaže pokrajinsko Tajništvo za informiranje, Skupština neće biti u mogućnosti odgovorno ispuniti ovu statutarnu obvezu.
Druga primjedba koju je iznio Subotić odnosila se na izbor samih nacionalnih vijeća, koji su izabrani na osnovu uredbe Savezne vlade, a bez zakona, i koji, iako su legalni, nisu zbog posrednog načina izbora do kraja legitimni.
BEZ OVLASTI I NOVCA: Po mišljenu Kalmana Kuntića, nacionalna vijeća onako kako sada postoje nisu ništa drugo do jedan oblik vladinih nevladinih organizacija, jer djeluju bez ikakvih ovlasti i financijske moći. Stoga se postavlja pitanje kako bi mogli na opće dobro upravljati novinsko-izdavačkim ustanovama. Sama činjenica kako se razgovara o njihovoj legitimnosti, a da im se pri tome povjeravaju osnivačka prava nad glasilima nacionalnih zajednica, predstavlja svojevrstan paradoks, rekao je Kuntić.
Nije trebalo čekati dugo da bi se kroz izlaganje Antala Bozokija, koji je govorio u ime osam mađarskih nevladinih organizacija, a s pozicija slobodno lebdeće manjinsko-nacionalne inteligencije, objelodanilo ono što se često šapuće u vezi s netom ponuđenim rješenjem o informiranju na jezicima nacionalnih zajednica: ni sadašnja vlast nije spremna odreći se kontrole nad medijima, a nacionalne parijske elite vole čvrstu ruku. Veoma jetko je gospodin Bozoki podsjetio kako su Mađari jedina nacionalna zajednica čiji je sastav nacionalnog vijeća jednopartijski, odnosno SVM-ovski. Nacionalna vijeća, po mišljenju Bozokija, nemaju ovlasti preuzimati osnivačka prava već postojećih glasila, nego mogu samo osnivati nova. A, ponuđeno rješenje je, po njegovim riječima, u koliziji sa Zakonom o pravima nacionalnih manjina.
Član Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća, zadužen za informiranje i službenu uporabu jezika Tomislav Žigmanov, aludirajući na nedavni medijski incident kada smo s ekrana državne televizije mogli čuti da Hrvata zapravo u Vojvodini i nema, spomenuo je hrvatsku kao nepostojeću manjinu, ali i situaciju pravnog kaosa u kojoj se nalazimo, gdje mnogi zakoni ili nedostaju ili se postojeći dobro ne tumače, a u takvoj situaciji, uz izostanak financijske pomoći od strane države, ni nacionalna vijeća nisu u mogućnosti funkcionirati zadovoljavajuće.
Rasprava o sudbini manjinskih medija u Vojvodini odslikala je veoma dobro rubove podjele unutar ovih struktura, opisala je vrlo preciznu interesnu podjelu i pokazala da ima premalo sluha za vapaj da se u ovu promjenu ne žuri.
Tko žuri – vrat slomi, kaže narod, a pokrajinski tajnik za informiranje Rafail Ruskovski sjetio se stare desetarske mudrosti iz vremena JNA koja kaže da vojska žuri kako bi čekala. A, tko čeka taj i dočeka, samo je pitanje zaista tko je taj koji danas u Vojvodini čeka i što ćemo dočekati mi koji ništa ne čekamo. g
