Arhiv tekstova
Prvo gostovanje HNK iz Zagreba
Svi pokušaji osnutka Gradskog stalnog pozorišta su propali, pa su se tako raspale i trupe sastavljene od diletanata i nekoliko profesionalnih glumaca. Jedno takvo »društvo« je izvelo »Truli dom« Srđana Tucića, što je bio najveći uspjeh tih godina.
Tada dolazi 1924. godina i novo gostovanje, ovog puta Novosadske opere i baleta koji su po prvi puta u povijesti izveli hrvatsku »herojsku« operu nazvanu »Nikola Šubić Zrinjski« Ivana pl. Zajca, čije ime danas nosi kazalište u Rijeci. To bijaše veliki uspjeh o Uskrsu, a isto kazalište je gostovalo, po Ugovoru s Gradskim odborom, i 1925. godine, kada su za Božić prikazali »Vjerenicu njegovog veličanstva« Josipa Rajhenića.
KINO-PRIJETNJA: Godine 1927. zgrada kazališta u Subotici je obnovljena, pa je gostovalo Narodno kazalište iz Osijeka s komadom »Antonija i nasilno ukonačenje« neznanog spisatelja.
Tada dolazi do prave senzacije i prvog gostovanja 12. i 13. ožujka 1928. Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, ali sa stranim repertoarom. Svejedno, to bi trebalo obilježiti ove godine, jer je točno 75 godina prošlo od njihovog prvog dolaska u Suboticu. U jesen ili zimu 2003. bi se ovo moglo obilježiti novim gostovanjem istog kazališta, jer su političke prigode takove da bi se to moglo uspješno realizirati.
U ono vrijeme dolazi do spajanja Osječana i Novosađana u »Narodno pozorište za sjeverne oblasti« i pod tim imenom se gostuje neprekidno u Subotici između dva rata. Jedan kritičar u subotičkom tisku je rekao ukratko: »Dekor uvijek isti, garderoba siromašna, cijene popularne! ». Izgleda tako da to bijaše jedina matrica za financijski uspjeh! Kino-program je već uvelike uzimao svoj obol!
Rečeno kazalište je 19. lipnja 1919. godine došlo s komadom čije vrijednosti niti oni još nisu bili svjesni – »U agoniji« mladog hrvatskog autora Miroslava Krleže, a potom Matija Gubec Mirka Bogovića i rijetko igran komad »Gabrijelovo lice« Josipa Kolundžića. Novine su pisale puno o prvom izvođenju Krleže, osjetilo se da je to budući europski spisatelj, tada već slovljen kao veliki i jako talentirani hrvatski književnik – a i o reditelju Tomislavu Tanhoferu, kasnije vrlo značajnoj osobi južno-slavenskog glumišta i filma – glumcu i redatelju, pravoj zvijezdi ovog kazališta.
Na svojem trećem gostovanju Novosadsko-osječko kazalište od 1. do 30. svibnja 1930. godine dolazi s odličnim repertoarom – »Gospoda Glembajevi« Miroslava Krleže. Dakle, najbolje što se imalo od suvremenih komada na jugoslavenskom tlu tadašnje Kraljevine. Potom stiže treći dio te »triologije« Miroslava Krleže – »Leda« – a onda »Misteriozni kamić« od Josipa Kolundžića i komedija-opereta »Amerikanska jahta u Splitskoj luci« Milana Begovića, dugogodišnjeg ravnatelja HNK Zagreb.
POJAVA BRANKA GAVELE: Umjetnički žig svemu su dale po prvi puta režije Branka Gavelle, tada najtalentiranijeg redatelja mlađe garde, potonjeg dugogodišnjeg glavnog teoretika i redatelja u Zagrebu i Beogradu. To su bili najmoderniji komadi koji su zahtijevali i odgovarajuću publiku, što je Subotica tada već polako zadobijala. Kritika hvali posebice režije Branka Gavelle, kao nešto još neviđeno u Subotici. Sam Gavella je zamjerio subotičkim gradskim vlastima što su u istoj dvorani do 8 navečer davali kono-predstave, a kazališne od pola devet, dok je u Somboru sve bilo besplatno i na raspolaganju jedino kazalištu.
Godine 1931. Srpsko narodno pozorište, valjda kao odgovor uspjehu hrvatskih autora i redatelja, donosi komad iz bunjevačkog života s jako izraženom »propagandom jugoslavenstva« (I. Rackov: Iz pozorišnog albuma Subotice, Osvit 1977. g.) subotičkog novinara prosrpske orijentacije Lazara Stipića »Put od dva do jednoga«. Negiranje hrvatstva bunjevačkih Hrvata je bilo nanovo u modi, kao i prije Prvog svjetskog rata – sad iz aspekta nove države, naravno. A, uvijek bi se našao »intelektualac« koji će to odraditi. Znana priča s puno nastavaka.
Sljedeće dvije godine su bile vrlo oskudne – glavni problem bijaše kino koji je predstavljao veći izvor prihoda grada, a zbog toga je kazalište bilo u drugom planu. Novi medij je bio, izgleda, slađi publici. Ipak, sezone 1932./33. Novosadsko-osječko kazalište dobija licitacijom zgradu na korištenje i tada se po prvi puta igra »Zlaratevo zlato« Augusta Šenoe i »Dubrovačka triologija« Ive Vojnovića, kao i »Vrzino kolo«, komad iz narodnog života (seoskog) Joze Ivekovića. Osim braće Tanhofer, ističe se i mladi glumac Janko Rakuša, mnogo godina poslije jedna od ličnosti iz komada »Hrvatski faust« kontroverznog spisatelja i novinara nove generacije, komada o Hrvatskom narodnom kazalištu koji nikada nije izveden u njemu.
