Arhiv tekstova
Kaj sad nakon rata
Plodna glumačka karijera Vlatka Dulića, rođenog Subotičanina koji je prije 38 godina otišao živjeti i raditi u Zagreb, u velikoj mjeri je obilježena filmskim ulogama. Preko 120 premijera i oko 5.000 nastupa na »daskama koje život znače« više puta su ustupale mjesto celuloidnoj vrpci na kojoj je Vlatko Dulić ostvario pojedine nezaboravne uloge.
Nakon prvog nastupa u igranom filmu 1978. godine, u drami »Prijeki sud« u kojoj je glavnu ulogu tumačio Ivica Vidović, niže više uloga i surađuje s nekima od najznačajnijih hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika. U filmovima nastupa s Borisom Buzančićem, Reljom Bašićem, Bogdanom Diklićem, Enom Begović, Irfanom Mensurom, Ivom Gregurovićem, Fabijanom Šovagovićem, Mirom Furlan, Radetom Šerbedžijom, Borisom Cavazza…
Izuzev domaćih produkcija, 1988. godine sudjeluje u projektu American Continental Corporation, Klein filma i V Art Productiona u filmu »U sredini mojih dana«. Te iste godine nastupa u još jednom filmu, »Vila Orhideja«, koja je psihološka drama čija radnja se odvija između dva rata.
RATNE TEME: Zanimljivo je kako ratna tematika prati Vlatka Dulića (ili on nju), kroz više projekata od kojih se posebno izdvaja film »Kako je počeo rat na mom otoku«, koji je režirao Vinko Brešan. Bio je to jedan od prvih filmova koji je zauzeo humoristični stav prema nasilnom raspadu Jugoslavije, a djelomice je zasnovan na stvarnim događajima koji su se odvijali u jesen 1991. godine.
Nekoliko mjeseci nakon osamostaljenja Hrvatske iz SFRJ, JNA je još uvijek prisutna, a u vojarnama se nalaze i prethodno zavojačeni dečki iz Hrvatske i drugih republika. Jedna vojarna se nalazi na malom dalmatinskom otoku gdje komandira major Aleksa Milosavljević. Opkoljen mještanima koji su se aktivirali u Zbor narodne garde, major Aleksa prijeti da će raznijeti skladište municije i pol otoka. U toj pat poziciji povjesničar umjetnosti Blaž Gajski (koga tumači Vlatko Dulić) dolazi iz Zagreba kako bi izvukao svog sina iz vojarne, te se prerušava u pukovnika Konstantinovića i vodi psihološku borbu za oslobađanje svog sina i drugih mladića.
Prisjećajući se ovoga filma, Vlatko Dulić kaže kako je poznavao više ljudi koji su se našli u tako nezgodnoj situaciji, a da je i sam glumac koji je tumačio lik unovačenog vojnika i sam bježao iz vojarne u Sarajevu. Stoga nije bilo teško »ući« u ulogu i tumačiti je na tako sjajan način.
KRITIKA: Na filmskom festivalu Pula ‘96 Vinko Brešan dobiva Veliku Zlatnu Arenu za režiju, a na festivalu Audience Award Cottbus film »Kako je počeo rat na mom otoku« osvaja nagradu publike. Među najznačajnijim priznanjima je i Grand Prix Lyonskoga festivala koji je nagradio režiju i dodijelio nagradu publike.
Kritika bilježi: »uz narod na zagrebačkom trgu, dogodio se i hrvatski film. Najjasniji od svih pokazatelja tog fenomena je, dakako, onaj financijski: Kako je počeo rat na mom otoku je nakon par tjedana prikazivanja brojem gledatelja potukao razvikani svjetski superhit Dan Nezavisnosti. Time se hrvatska kinematografija, donedavno jedna od najvećih nacionalnih sramota, pridružila onom ponosnom nizu zemalja koje su se barem na trenutak uspjele othrvati filmskoj verziji američkog kulturnog imperijalizma«. Neki su kritičari smatrali neprimjerenim to što se film u svojoj završnici posve nepotrebno pretvara u tragediju. Možda je završnim kadrovima Brešan želio jasno dati do znanja »La comedia e finita«, a možda je to bio ustupak državotvornoj patetici – reagirala je kritika. Film je pozdravljen kao svjetlo na kraju dugog tunela.
MARŠAL: Tri godine kasnije, prema scenariju Vinka i Ive Brešana snima se film »Bogorodica«, snažna drama koja oslikava odnose u jednom slavonskom selu u sam osvit rata. Vlatko Dulić se uključuje u projekt, a iste godine se snima i čuveni film »Maršal« koji također režira Vinko Brešan. U tom ostvarenju policajac Stipan dolazi na mali Jadranski otok na Hrvatskom primorju kako bi istražio prijavljene čudne fenomene koji su zaplašili cjelokupno stanovništvo. Na početku nitko ne želi surađivati s njim, ali konačno nalazi da je otok navodno zaposjeo duh Josipa Broza Tita. Za gradonačelnika Luku to je prilika da cijeli otok pretvori u tematski zabavni park posvećen Titu. Titovi ratni veterani, s druge strane, ne vjeruju u duhove – oni smatraju kako se Tito doista vratio kako bi ih vodio u novu revoluciju koja će obnoviti komunizam.
KAJ SAD: Pored nastupa u filmovima, Vlatko Dulić je zapažen i u ulogama koje je ostvario u kazalištu Gavella. Sada, kao slobodnjak, sudjeluje u projektu »Kaj sad« Satiričkog kazališta Kerempuh, koje se ostvaruje prema djelu Borivoja Radakovića. Nakon nastupa na 12. Marulićevim danima, kritika je zabilježila kako je dotično humorističko kazalište prezentiralo premračan i životno nemilosrdan Radakovićev dramski tekst, koji je po svojemu zbivanju najbliži suvremenoj tragediji.
Centralna tema je problem narkomanije s kojim se suočava obitelj u kojoj žive tri generacije. Obiteljski odnosi su u tom krugu izloženi jednom od najstrašnijih poroka današnjeg svijeta, te se odriču svih imaginarnih staza nade i vjere. Narkomanija, alkoholizam, bračna nevjera i razni utjecaji estradne bezdušnosti poplavljuju taj prividno zagrijani kutak, tako da promatrača hvata jeza od tolike prepoznatljivosti i tolikih prijetnji što se nadvijaju nad sveopćim prividom trajanja današnjice. Poneka iskrica duhovitosti iz tame bljesne i hitro se ugasi, a obzorje ostaje neutješljivim – zabilježili su kritičari.
Postoji inicijativa da ova predstava gostuje i u Subotici, ali će biti potrebno riješiti više poteškoća dok se ne realizira takva ideja.
ŠTO SAD: Tijekom boravka u rodnom gradu Vlatko Dulić ne skriva razočarenje ruiniranim stanjem Narodnog kazališta. »Umjesto da se kazalište gradilo i obnavljalo, ono je čak uništavano. A, koliko mi je poznato, obnovljena su kazališta u Somboru, Zrenjaninu, Novom Sadu, Beogradu...», kaže rezignirano. Što se tiče inicijative za utemeljenje hrvatske drame, Dulić ukazuje kako je repertoar važniji od striktne diobe na jezičnoj osnovi. »Važnije bi bilo igrati predstave hrvatskih autora«, smatra Dulić.
O nezaobilaznim pitanjima društvenog života Vlatko Dulić se usteže govoriti, ali se sa žaljenjem osvrće na situaciju u kojoj se našla mala hrvatska zajednica u Vojvodini, koja je sada konačno došla u poziciju ostvariti svoja prava, ali se više bavi međusobnim borbama nego suradnjom. »Možda je to normalo, ako imamo u vidu da i u Hrvatskoj postoji oko 80 stranaka. Ali, to mi liči kao da svaka obitelj želi imati svoju stranku ili tako nešto, kao da svatko želi biti lider«.
Tijekom razgovora Vlatko Dulić kaže kako bi mu bilo drago kada bi se ovi problemi ipak prevazišli, te dodaje kako nije nemoguće da i sam dođe pomoći u konsolidiranju Narodnog kazališta u Subotici kada ono bude oživjelo. S obzirom na renome i iskustvo Vlatka Dulića, bilo bi krasno kada sljedeći put ne bi dolazio u Suboticu samo iz nostalgije, već i da nastupi u nekoj predstavi.
Do tada, čekamo da se za posljednja dva filma u kojima je nastupio, »Libertas« u režiji Veljka Bulajića i »Družba Isusova« završi montaža i da dođu u kino dvorane.
