Arhiv tekstova
San o praiskonskoj zemlji
Pjesnik, esejist, književni povjesničar i kritičar Šime Vučetić rođen je 21. ožujka 1909. godine u Veloj Luci na otoku Korčuli. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, potom se školuje u Splitu, a učiteljsku školu je završio u Dubrovniku. Od 1929., do 1941., učiteljevao je po dalmatinskim selima. Od 1945. godine živi u Splitu gdje djeluje kao član redakcije kulturne rubrike »Slobodne Dalmacije«, kao upravitelj Gradske biblioteke, te kao dramaturg Narodnog kazališta. Godine 1947. seli se u Zagreb gdje djeluje kao upravitelj »Radničke biblioteke«, nakon čega postaje urednik u izdavačkoj kući »Zora«, a od 1964., slobodni je profesionalni književnik.
Prva Vučetićeva zbirka pjesama »Svanuća« pojavila se zajedno s drugom, s »Pjesmama Ilije Labana I« 1939. godine. U književnoj su javnosti »Pjesme Ilije Labana« naišle na znatan odjek. Tako Tin Ujević u splitskom »Hrvatskom glasniku« među ostalim piše o ovoj Vučetićevoj zbirci kako nije u pitanju osnivanje novoga razreda pjesnika »nego prvo prodiranje sela u poeziju, s gubitkom reminiscencija Arkadije, s laganom modifikacijom tradicionalne narodne versifikacije, pri kojoj se na žalost nije u potpunosti sačuvala gramatička ispravnost, koja se ne smije žrtvovati metrici stiha«. Vučetićevi su počeci vezani uz književnopovijesno razdoblje sintetičkog realizma, odnosno uz prodor svakodnevnog govora. Književnik i kritičar Ante Stamać bilježi sljedeće o Vučetićevoj poeziji: »U tadašnjem bogatom rascvatu pjesništva svakodnevnih stvari– gdje je s jedne strane tužila pa sjala nježna Cesarićeva kantilena, a s druge se pak strane cerio Krležin kerempuhovski grč – Vučetićevo oranje desetercem po skrovitim, neraskrčenim, stjenovitim jarugama jezika bilo je ravno i sukladno muci glasa istisnutog iz njegovih rustikalnih likova«.
»Pjesme Ilije Labana« objavljene su kao rekapitulacije 1940, te 1952. godine, i uz »Knjigu pjesama« koja je objavljena 1948, ukorijenjene su u zavičajnom prostoru. Vučetićeva poezija iz tih zbirki nije ljupka sintetična razglednica mora ili prigorja, već je prvenstveno označavaju tegobne ljudske sudbine. Šime Vučetić 1949., objavljuje studiju »O našoj dramskoj kazališnoj lirici«, a potom i sljedeće knjige: »Ljubav i čovjek«, pjesme, 1955., »Voćke u teatru«, pjesme, 1956., »Čovjek u razvalini«, ogledi, 1956., »Krležino književno djelo«, studija, 1958., »Na svome«, izbor pjesama, 1958., »Rude na ogledalu«, pjesme, 1959., »Između dogme i apsurda«, eseji, 1960., »Hrvatska književnost 1914-1941«, rasprava, 1960., »Putnik«, pjesme, 1964., »Granice«, eseji i kritike, 1964., »Iza pozornice«, pjesme, 1971.
Šime Vučetić u svome tekstu »Smisao suvremene poezije« piše kako je »od kraja prošloga stoljeća, a osobito od 1914. godine slika i muzika poezije toga doba – moderne poezije – često razbijena, razjedinjena, grčevita, kakofonična… Gotovo su zamućene harmonije i jasnoće, gracioznosti stila i estetike mjere. Čini se stoga da je prošlo doba slatkih stilova, pučkih naivnosti i da se sve više, osobito poslije simbolizma i impresionizma javljaju mutne, bolne, razdrljene, pa i atomizirane slike umjetnosti, dakle i poezije«. Put Vučetićeva pjesništva, kakav se očituje slijedom objavljenih knjiga, nalazi svoj početak u narodnjačkom osjećaju socijalne ugroženosti puka, da bi završio u povratku tom puku, ali na jednoj sasvim drugoj razini kako to bilježi Ante Stamać »na razini jezika, u kojemu se bilo točnim preslikavanjem, bilo sanjarijom o praiskonskoj zemlji, ostvaruje jedno pjesništvo neobične konstrukcije, neobično vitalne slikovitosti i neobično dramatičnog osjećanja vlastite povijesti«.
Koliko puta skupi se jezgro
Koliko puta skupi se jezgro
i opet ga bura o zid lupi!
Koliko puta proviriš ljudski
i opet se u zlu prokleto zatupi!
Kakve li su guste, mukle, tuste drame,
a uvijek nam zemlja mala, ista!
Nekad zalud u nevolji
iz daljine mir zablista.
Kako se u grlu javi žuč,
a pustoš uzima maha!
Kako nam je biće burno,
puno vlage i uzdaha!
Al ta svjetlost što nam svijetli
svojim uljem, svojom snagom,
odakle se vječno javlja
i vodi nas svijetlim tragom?
Zmija
U piru radosti
i u glasu smrti
spava ili psiče s nama
ljuta naša zmija;
ko zubar dube
i opako vrti.
Nitko ne bi reko
što se iza smijeha,
riječi i pogleda,
duboko iza kulisa,
valja, koti,
nestaje i izjeda.
Samo jasno znaš
Kad te milost jutra
izmučena okupa,
samo jasno znaš
kad te čekić od dosade
rasklima ko lutku
i na zemlju slupa.
Priredio: Z. Sarić
