Arhiv tekstova
Aleksandar Aleksa Kokić (1913. -1940.)
»Sa starog drvenog križa Isus se
raskriljenih ruku
Zagledo pogledom tužnim kraj ceste na tiho selo.
Isus pati na križu…pred Njim su njive u muku…
A nove rane peku blijedo…krvavo čelo…!«
(Aleksandar Kokić: Raspelo nad
oranicama / »Subotička Danica«,
1941. godina)
Aleksandar Aleksa Kokić rodio se 14. listopada 1913. u Subotici. Niže škole je svršio u rodnome gradu, gimnaziju u Travniku, a teologiju u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 1937. u subotičkoj katedrali. Godinu je dana bio kapelanom u župi sv. Roka u Subotici, gdje je svojom tihom i nježnom pojavom osvajao srca svih vjernika. Kasnije je pošao u Zagreb na studij filozofije, ali ga je vojna dužnost u tome spriječila. Pošao je na odsluženje vojnog roka na Cetinje, gdje je 17. srpnja 1940. daleko od svoje sestre i nane predao svoju dušu Gospodu. Osim oca i majke i osmero braće i sestara, oplakala ga je čitava Bačka, te bezbrojni prijatelji širom domovine. Kokić je bio narodni čovjek: koliko je ljubio svoj rodni grad kazuje u pjesmi »Slika rodnog grada u mojoj duši« u kojoj veli:
»Toga sam vedrog svibanjskog
prijepodneva,
a bijah još dijete slabašno i blijedo,
prvi puta u srcu svome
osjetio ljubav prema rodnom gradu,
toga sam dana sliku rodnoga mjesta
duboko skrio
u dušu mladu.«
Cjelokupna zbirka »Klasovi pjevaju« govori nam o silnoj ljubavi njegovoj prema našim običajima, prema našim njivama i salašima, prema našem marljivom radnom čovjeku. Osnivanje Društva bačkih Hrvata u Zagrebu je njegova zamisao i on je to društvo iznimno podupirao svojim radom. O cjelokupnom životu i djelu pokojnoga Kokića najdirljivije je na njegovom sprovodu govorio dr. Josip Andrić, predsjednik zagrebačkog Društva bačkih Hrvata i urednik Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, koji je, među ostalome rekao: »Ti si dao najdivniji, najsnažniji, najelementarniji pjesnički izražaj. Pred Tobom pjesnikom kao da je već bila rastvorena knjiga budućnosti, te si nam upravo proročki otkrivao svu sreću i radost, koju nosi buduće ostvarenje– težnja nas bačko-baranjskih Hrvata. Po Tebi, po Tvojim stihovima postali smo već u sadašnjosti duhovni dionici te sretne, toliko željno očekivane budućnosti. A eto na domaku njenu nestade nam tebe, baš tebe, najmlađega, najdarovitijega, najproduhovljenijega, najidealnijega, najzanosnijega.«
R. G. T.
