Arhiv tekstova

Jurim za američkim snom

Mlada, ambiciozna i atraktivna. Tri ključna pridjeva koja opisuju Aleksandru Šarčević. Već s četrnaest godina znala je da je njena sudbina vezana za film i produkciju. S puno hrabrosti i borbenosti ušla je u svijet magije, tamo gdje se obično nalaze djeca filmskih glumaca.. No, to je nije obeshrabrilo. Iz Subotice je otišla za Beograd, gdje je diplomirala na Fakultetu dramskih umjetnosti, odsjek filmska i televizijska produkcija.         Danas u svojoj 27. godini nalazi se u New Jerseyu (USA) na državnom Sveučilištu Rutgers, gdje će magistrirati u školi za kominikaciju i nauku o informaciji.. Posljednjih deset godina sudjelovala je u organizaciji Međunarodnog filmskog festivala na Paliću; sebe smatra djetetom tog festivala koji joj je mnogo dao, ali i uzeo. Na ovogodišnjem festivalu bila je izbornik programa »Paralele i sudari« na kojem je prikazano 12 dokumentarnih filmova o čovjeku i sudbini u zemljama tranzicije. Svoj osobni pečat dala je i na mnogim drugim filmskim festivalima u Europi, kao, recimo, u Cottbusu i Sarajevu.
4Dva puta ste započinjali život iz početka. Prvi put kao student u Beogradu, a drugi put kao student poslijediplomac u New Jersey. Gdje je bilo lakše?
Za mene je započinjanje novog života u Americi bilo mnogo lakše nego u Beogradu, bez obzira što sam u Beogradu imala sestru i prijatelje. Bilo mi je nekako lakše adaptirati se. Sjajna je pomisao da ideš tamo gdje te nitko ne zna i gdje si slobodan činiti što ti je volja, naravno, u određenim granicama, zakonskim i moralnim. Ta pomisao da me nitko ne zna i da se opet moram dokazivati, i kretati iz početka jako mi je izazovna i inspirativna. Tamo sam dvije godine, ali se nisam još »amerikanizirala«. Ulazim u sustav, znam koje su strategije i principi koje treba pratiti, gdje pronaći rupu i kako ju preskočiti.
4Iz Subotice ste odsutni godinama. Kako gledate na svoj rodni grad?
Subotica jest moj grad i ostat će moj grad, ali to više nije grad u kojem živim. Na žalost, Subotica se svela na nekoliko meni dragih ljudi i na rodbinu. Iako poznajem mnoge ljude, tu se više ne osjećam kao kod kuće, prosto mi je nekako strano. Kada sam prošle godine došla u Suboticu nisam izašla u grad prva četiri dana, prosto iz nerealnog straha da ne doživim neko razočaranje ili šikaniranje, ali prvu večer kad sam izašla bilo je sjajno. Ove godine mi je nekako sve to bilo lakše. Ali, rekla bih da je ovo kratak period mog odsustvovanja. Za godinu dana malo se stvari mijenja i malo se stvari i promijenilo u Subotici od 2002. godine.
4Mnogo se priča o američkom snu. Postoji li američki san?
Mislim da postoji. Prije nego što sam otišla u Ameriku nisam vjerovala u američki san; definitivno nisam vjerovala, jer ti svoje snove možeš ostvarivati svugdje, bez obzira je li to Subotica ili Amerika. Međutim, ispostavilo se kako živim i promatram stvari i kako se situacija mijenja, da su snovi vrlo mogući i samo je bitno od tebe koliko se angažiraš i juriš stvari, koliko se guraš. Treba biti pametan, pronaći šansu i iskoristiti je i biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Mislim da je to sve vrlo individualno. Smatram da američki snovi postoje, iako još ne živim američki san, ali ga jurim – to je jedino točno.
4Pošto kod Vas ne postoji nostalgija za vojvođanskim načinom života, postoji li nostalgija za domaćom kuhinjom?
Definitivno ne. Ali, zato što svega toga ima i tamo. Možda ne tog okusa i oblika, ali sve je prisutno na tržištu. Pošto sam započela novi život, odlučila sam se i za novu kuhinju. Jednostavno, sebe primoravam jesti zdravu hranu. Uživam u tome i dobro se osjećam. Kada poželim kolač, odem i kupim si kolač i to je to. To nije krempita, ali liči na krempitu na američki način. Počela sam kupovati nacionalne kuhare. Nešto što me do sada nije zanimalo počelo me je zanimati, a je li to stvar neke dobre organizacije ili zanimanja, ili je to sve jednostavno nametnuto, nisam još sigurna. Na primjer, moj poštanski pretinac je svaki dan prepun. U Subotici sam dobivala jedno pismo mjesečno. Međutim, u USA poštanski pretinac mi je pun nekih flajera, brošurica, prijedloga za neku novu kuhinju, novu knjigu, taj marketing jako dobro funkcionira. I, naravno, kao obično ljudsko biće ja se primim na te podvale i provjerim što se to sprema u najnovijem restoranu.
4Što Vas posebice oduševljava u New Yorku?
Ulice, gužve. Oduševila me je mješavina svega – ljudi, stilova i načina ponašanja i oblačenja.  To je grad koji se mnogo razlikuje od ostalih gradova koje sam upoznala po Americi. Čula sam da se jedino San Francisko može porediti s New Yorkom.
4Jeste li zadovoljni svojom abecedom života?
Definitivno jesam. Svoje snove koje sam imala polako ostvarujem. Za nekih deset godina vidim sebe u Europi. Prekretnica u mom životu bila je kada mi je za moj 14. rođendan sestra poklonila knjigu u kojoj je bila posveta »Hoćeš li postati Cica frizerka ili filmski producent, pitanje je sad?» Mislim da ta neka abeceda postoji i oslikava moj život i putove kojim sam se kretala i mislim da za sada mogu reći da jesam zadovoljna. Ne mogu reći do kojeg sam slova došla, ali jesam zadovoljna.
M. M.