Arhiv tekstova

Rez ili – autogol

Još iz »lijepih« samoupravnih vremena sjećamo se lukave igre državne i političke birokracije. Važilo je pravilo: ako želiš neki problem ne riješiti, ili ga bar zataškati, formiraj komisiju ili radnu grupu i sve će otići dođavola.
    Mnogi su u Beogradu ovih dana bili skloni time objasniti i svojevremeno osnivanje, a i završno izvješće Vladine Komisije, koja je pod ravnateljskom palicom Žarka Koraća ispitivala propuste u osiguravanju ubijenog premijera Zorana Đinđića. Neki su, istini za volju, razočarani ishodom »pretrage«, drugi su očekivali više (iako kažu da nije ovo nije malo), treći, opet, procjenjuju da se Komisija strogo pridržavala određenog joj mandata, pa kakav mandat takvi i rezultati.
    Ipak, kad se pomno pročita izvješće, a i proanalizira sve što se desilo nakon njegovog objelodanjivanja, bez prevelikog ustijezanja se može reći da se gore spomenuta floskula teško može primijeniti na »raport« Koraćeve grupe. Čak i ako je u Vladi i bilo zamišljeno da Komisija »reda radi« obavi posao i nađe formu kojom će 12. ožujka odložiti u arhivu. Komisija je uradila dobar posao, bez obzira što su joj dometi bili manje-više ograničeni. Javnosti je pružena relativno solidno argumentirana globalna slika o stanju u sustavu sigurnosti, dokazala da sustava praktički nema, a ono što bi još kako-tako moglo ličiti na norme, mehanizme i pravila igre u državnim strukturama, zagubilo se pred naletom krajnje (sustavne) neodgovornosti, aljkavosti, neprofesionalnosti, odnosno amaterizma. Ako je i bilo nekakve zavjere (sudija Čiplić, inače, član Komisije, tako nešto negira), onda se ona sastoji od solidno utemeljene stihije, s jakim elementima potpunog rasula. Krajnji rezultat, logički, bio je tragičan. Pokazalo se koliko je bilo lako ubiti premijera. Može se, usput, uočiti još nešto: koliko bi se – pod određenim okolnostima – mogla izazvati teška državna kriza i obaranje Vlade, ukratko, prevrata, a da čuvari države i vlasti za to saznaju tek kad ih netko strpa u zatvor. Pobuna Legijinih »crvenih beretki« 2001. godine i njihovo paradno umarširavanje pod punom ratnom spremom u sam centar Beograda nije, na žalost, poslužila kao valjana poruka. Ceh je, na kraju, platio glavom sam Đinđić, a s njim i Srbija, koja je izgubila vještog političkog fajtera, jednog od izuzetno rijetkih u sadašnjoj političko-liderskoj nomenklaturi i u vlasti i u oporbi.
    Vlada je, dakle, sama sebi (ne) svjesno dala priliku proučiti u kakvom policijsko-sigurnosnom ambijentu egzistira i na osnovu toga službeno verificira stav da je njen (i DOS-ov) glavni grijeh (ne) objašnjivi izostanak diskontinuiteta i obračuna sa strukturama bivšeg režima, krajnje neodgovorno šurovanje s kriminalnim garniturama (Surčin, Zemun, financijski lobiji iz Miloševićevog perioda), ignoriranje elementarne spoznaje o jakoj simbiozi države i podzemlja. Sada Zoran Živković mora pokazati je li toga svjestan, i ako jeste, što mu je činiti. Nalazi Koraćeve komisije su mu sjajna potka da uradi ono što njegov prethodnik iz raznih pragmatičnih (ili drugih) razloga nije, a i on sam prilično dugo zatvarao oči, da manifestira jedan potpuno drugačiji kurs kako se ne bi, nakon nekoliko mjeseci, utvrdilo da je time što je »hrabro« osnovao Komisiju i objavio njeno izvješće, u stvari, postigao još jedan – autogol. Jer, sada kada je i oficijelno utvrđeno da je sustav osiguranja bio katastrofalan, da je premijera, u suštini, ubila država (BIA, policija, JSO), čiji su kriminalizirani eksponenti iz Zemuna i Kule bili krajnji egzekutori, bilo bi apsolutno nelogično (politički – u predstojećoj izbornoj godini– pogubno) ponašati se kao da se ništa dramatično nije desilo.
    Što Vlada – umjesto demagoških fraza svog potpredsjednika Čedomira Jovanovića kako će javnost utvrđivati tko je za što i koliko odgovoran – sada treba učiniti? Prije svega, zamisliti se nad činjenicom da se ministar unutarnjih poslova, načelnik Resora Javne sigurnosti i direktor BIA ne osjećaju niti kao glavni krivci, a čak niti kao sudionici u odgovornosti što su javna i tajna policja (s Legijom i JSO) bili i, u neku ruku, ostali – rak rana u cjelokupnom sustavu sigurnosti. Povrh toga, Vlada, njen premijer a i sam vrh Demokratske stranke moraju utvrditi zašto je Đinđić postao žrtva atentata ako su na vrlo bitnim dužnostima (policijskim i savjetničkim) bili istaknuti članovi stranke, s veliki ovlašćenjima da osujete svako ugrožavanje sigurnosti i premijera i ostalih državnih funkcionara.
    U Srbiji se osobni, moralni čin – ostavka – smatra nedoličnim, čak, kako jednom prilikom nakon atentata reče i sam ministar Mihajlović, kukavičlukom. Na Vladi je, prema tome, da ipak bude dovoljno »kukavička« i da račun što je njen predsjednik ubijen ispostavi svima koji su zbog svog (ne)činjenja, nesposobnosti, iz vlastodržačkih i drugih ambicija i kalkulacija, omogućili da se danas sve slabije sjećamo 5. listopada, a sve jače osjećamo strah i nesigurnost. Što se ponovo suočavamo s Miloševićevim receptima discipliniranja i utjerivanja straha u kosti, prisluškivanjima, praćenjem, prijetnjama, bahatošću, ucjenama, policijskim dosijeima. Igrama za koje smo se nakon 5. listopada ponadali da će biti definitivno iza nas.
    Možda će se ta vrsta »kukavičluka« platiti velikom cijenom, potresima unutar vladajuće koalicije, čak i njenim raspadom i padom Vlade, ali će i to rješenje biti zdravije i bolje nego i dalje živjeti u zabludi da se s teretom u vidu zloupotrebljene i kriminalizirane (čak opasne) države i ekstremne neodgovornosti Srbija može izvući iz gliba, društvo demokratizirati i reformirati i krčiti put u Europu. Prije će se vratiti na dobro poznatu stazu koja vodi u – balkansku krčmu.                          g