Arhiv tekstova

Sombor grad

Vlastelinska obitelj Czobor de Zentmyhaly (Cobor iz Sentmihalja) krajem XV. stoljeća, kada su Turski upadi u Bačku bili sve češći, tražio je dozvolu od Matije Korvina (Corvin Mátyás) da u Sentmihalju izgradi utvrdu od drveta i kamena. Dozvola je dobivena i tvrđava je izgrađena 1478. godine. Bila je to manja utvrda kvadratne osnove, koja je u sredini imala jednu kulu za stanovanje (i za posljednju obranu) izgrađenu od čvrstog materijala, bedemi su građeni od zemlje i palisada, a sve to je opasivala voda Mostonge, koja je protjecala kroz naselje.
Zahvaljujući ovoj utvrdi u kojoj je bila stacionirana stajaća turska vojska (janjičari), Sombor je »preživio« tursko doba kao sjedište nahije u Segedinskom sandžaku, a čak se i razvijao. Turci prvi put spominju ovo naselje pod imenom Sombor. Sudeći po Šparovoj (Spaar) slici koja je nacrtana nakon protjerivanja Turaka 1697. godine i opisu Evlije Čelebije, u gradu su bile tri džamije i kupatilo. Ova utvrda je dobro došla prilikom formiranja Potisko-Moriške vojne granice.
    Iako Sombor leži bliže Dunavu, usprkos protivljenju županijskih vlasti mjesto je ušlo u sastav vojne granice 1702. godine. Graničari su bili »mješovitog sastava« (ne kao u Petrovaradinskom šancu), dijelili su se na katolike, Dalmate i na grčko neujedinjene Race (Srbe). Grad je bio podijeljen na dva dijela. U jednom su živjeli županijski podanici, a u drugom vojnici sa svojim porodicama. Vojni dio je opasivala i palisada. Nakon Požarevačkog mira 1718. godine županija ponovo vrši pritisak na Dvor da cijeli Sombor stavi pod njenu upravu. Te godine segedinski vojni komandant Herberštajn (Herbertstein) zajedno s bratom želi iznajmiti Sombor, da ga unaprijedi, i izgradi, kako bi Habsburškom Dvoru donosio veću dobit.
PROCES RAZVOJAČENJA: Pritiske i ponude Dvor je dvadeset godina uspješno odbijao, sve do 1741. godine, kada je nakon Požunskog ugarskog zemaljskog sabora, a prema zakonu o demilitarizaciji vojne krajine, morao nešto učiniti. Bunili su se i sami »militeri« (isto kao u Subotičkom šancu). Dalmati, malobrojni Nijemci i Mađari nekako su se htjeli nagoditi s Dvorom, većina Srba graničara je bila protiv. Mnoge obitelji su se iseljavale u krajeve (Srijem, južni Banat) gdje je i dalje ostala vojna uprava. U listopadu 1745. godine Dvorska komisija je izvršila »administrativnu likvidaciju« i vojne šančeve Sombor i Brestovac s pripadajućim teritorijima predala županijskoj upravi. Somborci su skoro istovremeno održali »narodni zbor« i odlučili da kraljici Mariji Tereziji upute peticiju s molbom da Sombor i dalje ostane vojni šanac ili da postane slobodni kraljevski grad (Somborci su bili u toku zbivanja u Petrovardinskom šancu gdje se uveliko pregovaralo oko najviše gradske privilegije). Ako kraljica ne udovolji njihovom zahtjevu, radije će se razići u sve pravce ruže vjetrova, nego da postanu županijski podanici. Peticiju su potpisale »glave« 200 srpskih i 100 dalmatskih-hrvatskih obitelji. Dok su članovi somborske delegacije pregovarali u Beču, došlo je do incidenta u gradu između predstavnika županije i grupe prosvjednika. Županijsku komisiju je čekala zatvorena kapija gradske kuće, i nitko nije želio dozvoliti da ih popišu kao županijske podanike. Pregovarači u Beču su isto imali probleme, a jedan od njih, izvjesni Bokerovič, redovito je pismeno obavještavao o tijeku pregovora. U jednom moli sugrađane da se ponašaju mirno i smjerno, jer ih županijski predstavnici opisuju kao »neobuzdane pljačkaše, pijanice i bezbožnike«, u drugom pismu kaže »šaljite novac, jer je tu za život dnevno potreban skoro jedan marijaš (zlatnik) ».
POČECI SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA: Godine 1746. oni koji su željeli nastaviti vojnički život morali su odseliti iz varoši, a trogodišnji pregovori su uspješno okončani 1747. godine i kraljica je dala svoj pristanak za najveću privilegiju, s tim da su Somborci morali prethodno platiti. Vrijednost grada s pripadajućim pustarama procijenjena je na 370.000 forinti. Somborci su uspjeli sakupiti samo 150.000 forinti, pa je razmjerno tome gradu pripao manji atar. Somborski predstavnici, uz prethodnu suglasnost skupštine građana, novac su brže bolje uz nepovoljne uvjete pribavili na kredit, kojeg su se jedva riješili nakon skoro trideset godina. Teškom mukom stečena Povelja slobodnog kraljevskog grada objavljena je 1749. godine, a u grad je donijeta u svečanoj povorci uz salve. Sve konfesije su održale svečane mise, nakon ceremonije Povelja je pohranjena u franjevački samostan, gdje su gospoda prisustvovala svečanom ručku. Po dnevniku jednog fratra, »svi su bili jako raspoloženi i često su nazdravljali jedan drugom. Od razdraganosti najprije su polupali sve čaše, zatim i sve glineno posuđe iz grnčarskih radionica. Morali su poslati brza kola u Baju, da im donose nove posuđe, kako bi sutradan mogli nastaviti slavlje«.
    Poslije ručka priređen je ples, koji je trajao do iza ponoći. Za narod je priređen vol na ražnju i četiri bureta vina, što je narod »bez ikakvih incidenata, sretno popio«. Tako je Sombor postao drugi slobodni kraljevski grad bogate Bač-Bodroške županije i također njeno sjedište.
U sljedećem broju: Subotica