Arhiv tekstova

Suočavanje sa sobom

Približava se zadnji vikend kolovoza. Za nas u Subotici i okolici zadnji vikend kolovoza je uvijek označen velikim vjerskim skupom na Bunariću. Svetište za čiji početak zapravo ne znamo, nego, kako se kaže, »od pamtivijeka« samo jedno znamo – da se oko izvora žive vode okuplja vjernički narod časteći Presvetu Bogorodicu i vjerujući u živi izvor da je zdrav, da je milostiv i da je izvor »žive vode«. Naši preci nisu puno istraživali povijest nego su slijedili nutarnje svjetlo. Tražili su izvor žive vode. Kako je u našim krajevima izvorska voda rijetkost, nikakvo čudo da se oko toga izvora okuplja narod i pripisuje mu čudesnu moć.
    Crkva, kao brižna Majka, uvijek prati svoju djecu u onomu što je pozitivno i dobro. Podržava i potiče. Tako je i izvor žive vode i za katolike i za pravoslavne na tom mjestu postao znak susreta sa Onom koja je uistinu svijetu donijela živu vodu: Isusa Krista u čijem se Duhu upravo vodom preporađamo za nova stvorenja. Tako je Bunarić postalo mjesto ponajprije susreta sa Nadnaravnim. Posrednica susreta je ona koju uvijek ponovno i ponovno tepajući, a iskreno, nazivamo Majka! Ona čuje, ona razumije, ona posreduje. Tako po njoj susrećemo Onoga koji je sam postao našim suputnikom, pa i supatnikom, da bismo shvatili o sebi da smo vječni hodočasnici.

TRI ELEMENTA HODOČAŠĆA: Tako hodočašće ima tri elementa: jedan je, i to vrlo važan, susresti samoga sebe. On je najteži. Suvremeni čovjek izbjegava suočavanje sa sobom. Da li bježi od sebe? Ne znam, ali zapažam da je sve manje ljudi koji su u sebi, kod sebe u »svojoj kući«. Stoga je poruka i ovogodišnjeg Bunarića: hodočasti tako da susretneš sebe. Naći sebe, pogotovo u tom ambijentu Nadnaravnoga, najveći je uspjeh susreta. Drugo, na hodočašću se susrećemo s drugima. Doživimo Crkvu u onom njenom najpunijem smislu. Zajedno je cijela Crkva od malene djece pod srcem majke do bolesnika i starih, od nadbiskupa do prosjaka. Svi smo zajedno i svi smo povezani zajedništvom kao djeca jednoga Oca i u Majčinoj kući. I ovaj susret treba otkriti kao osobiti dar. Mnogi se pozdravljaju na rastanku pozdravom: vidjet ćemo se na Bunariću, ako Bog da i dogodine.
    I, konačno, najvažniji susret je susret s Bogom. Bog nam je blizu, u Njemu živimo, mičemo se i jesmo. Boga se može iskusiti. Osobu se, naime, ne može spoznati mehaničkim, tehničkim, matematičkim putom. Nju se ne spoznaje analizirajući i sintetizirajući različite elemente na njoj i oko nje. Osobu spoznajemo svim svojim sposobnostima, ili osobom spoznajemo osobu. Razum ne zna što je život. Život se samo životom iskušava. Onome koji je iskusio, možemo vjerovati.

POVJERENJE JE MILOST: Drugu osobu spoznajemo tako da nam se ona otkriva, govori o sebi, iznosi nam svoj nutarnji život. Ne možeš ničim iznuditi drugu osobu da ti se otkrije i povjeri. Možemo samo kleknuti pred nju i moliti je da to učini. Povjerenje koje nam poklanja druga osoba jest dar ili – u vjeri kažemo milost. Kad nam druga osoba daruje to povjerenje, u njemu nam sebe izgovara i izriče i tada imamo njezino iskustvo o samoj sebi. Zato što vjerujemo drugoj osobi, nešto znamo o njoj. O drugoj osobi možemo imati svoja određena iskustva. Iskustvo povjerenja i nepovjerenja, možemo je iskusiti kao onu koja nas ljubi ili mrzi, kao onu koja nešto za nas čini, lijepo nas gleda, miluje ili nam prijeti. Osobu poznajemo iz onoga kako smo je iskusili. Iskustvo je prije svega područje Duha. Duhovno iskustvo može se na duhovni način iskusiti. Tako o Bogu možemo čuti iz neke propovijedi ili pročitati iz Svetog pisma. Vjerujući Bogu koji se objavio preko Svetog pisma i Crkve, spoznajemo Boga. No, možemo imati iskustvo Boga. Ako s Bogom razgovaramo, ako pred Njim klečimo i molimo Ga da nam se otkrije, On nam može molitvom dati svoje bogatstvo, sebe izreći i sebe pokazati.
    Iskustvo nije nešto što prelazi granice razuma, što prelazi preko logičkog razmišljanja i diskurzivnog umovanja, ono je neposredna spoznaja drugoga. Kao bljesak svjetla koji traje tren da bi se onda razlio čitavim životom. Nikada se više ne može zaboraviti. Tako, o susretu s Bogom razmišlja moj prijatelj Tomislav. Mi koji smo spremni na hodočašće Bunarićko, poći ćemo sa željom toga trostrukoga susreta. Stoga za takav susret sa sobom, bližnjima i Bogom, treba se spremiti. Čeka nas obnovljeno svetište, ali čemu ta obnova ako ne bi obnovili svoje srce. Ovaj Bunarić, kao i svaki dosadašnji, bit će uobičajen ako ga mi ne učinimo svečanijim i neuobičajenim. Neka bude uvijek novi susret u susret onoj stvarnosti iz koje možemo crpiti snagu za svagdašnji život pa da se u njemu snalazimo tako da primjećujemo i sebe i bližnje i napose Boga.                                         g