Arhiv tekstova
Vrhunski pjesnik i genije riječi
Miroslav Krleža rodio se 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu, 1908. godine odlazi na školovanje u Pečuh na Vojnu akademiju, a u Prvom je svjetskom ratu bio na bojišnici u Galiciji, što će mu kasnije poslužiti kao podloga njegovoj ratnoj novelistici. Između dva rata bavi se profesionalno književnošću i uređivanjem časopisa. Nakon Drugog svjetskog rata uređuje časopise »Plamen«, »Književna republika«, »Danas« i »Pečat«, te utemeljuje današnji Hrvatski leksikografski zavod. Miroslav Krleža je ostvario vrhunske domete u svim književnim vrstama. U književnosti se javlja dramom »Legenda« 1914. godine. Do te godine, pjesnici hrvatske moderne Vladimir Vidrić, Dragutin Milivoj Domjanić, Milan Begović, Mihovil Nikolić, Vladimir Nazor, Antun Gustav Matoš, Vladimir Jelovšek i drugi, ispisali su svoje viđenje svijeta, koje je poetskim izrazom i pjesničkom mišlju bilo blisko i sukladno s pjesničkim ostvarenjima suvremene Europe. Godina 1914. značajna je po tome što se pojavljuje »Hrvatska mlada lirika« koju čini poezija Augustina Ujevića, Milana Vrbanića, Janka Polića Kamova, Karla Hojzera, Zvonka Milkovića i drugih, a ta godina je donijela još jedno novo ime hrvatskoj književnosti – Miroslava Krležu.
Jedna od prvih Krležinih pjesama nosi naziv »Pieta«, i karakteristična je za Krležinu ranu ratnu liriku koju karakterizira sugestivno ispovijedanje ljudskog sunovrata u ratu. Uz ratnu liriku, simfoniju »Pan« i »Pjesme u tmini«, od Krležinih poetskih ostvarenja treba istaknuti »Balade Petrice Kerempuha« koje su pisane kajkavskim dijalektom, ali to nije govorni jezik, nego Krležina umjetnička tvorevina izrasla na jeziku njegove bake Terezije Goričančeve i proučavanju Habdelića, Belostenca i Brezovačkog. O »Baladama Petrice Kerempuha« Ranko Marinković bilježi među ostalim: »Kleža nije ovim svojim djelom tendirao na neku naročitu afirmaciju ili bolje reaktivizaciju kajkavštine kao takove, što bi upućivalo na neki regionalizam francusko-provansalskog tipa, jer u ovim baladama malo bi se što moglo smatrati regionalnim osim jezika«. Svakako da kajkavski dijalekt za Krležu nije puko sredstvo za izražavanje.
O »Baladama« Igor Mandić piše i sljedeće: »Pjesnikova svijest o prošlosti postoji jedino kao njegova svijest o govoru. Tu se krije ono važno: stihovi ne slikaju nikakvu historiju – oni jesu ta historija«. Hrvatska prošlost nije prisutna u »Baladama« samo zato što se u njima spominju seljačke bune, alkemisti, odrubljene kmetske glave, zidanje Karlovca ili grof Keglević, nego zato što ta prošlost izvire kroz pjesnikovu svijest o govoru, jer pjesnik čini prošlost prisutnom.
Sudbina jednog naroda stoji unutar sudbine njegova govora, dok sudbina pjesničkog govora stoji unutar njegova odjeka u narodu. Poezija Miroslava Krleže je uspjela da iz davnih dana »dogura« sve do ovih naših dana, kao što je to slučaj i s njegovim romanima, dramama i esejima. O doticaju drevnosti kajkavske riječi i vitalnosti »Balada« možda najbolje kazuje ono što je sam Krleža napisao u »Davnim danima«: »Korozivne fraze toga jezika ubijaju svijetle i junačke ideale, sve pojmove i napore, djelujući rastvorno. Ta fraza je kmetska, ona je u trajnoj depresiji. Ona odozdo pljuje po gospodskim čizmama koje je gaze. Taj pučki, zagorski sarkazam je ubitačan. Ruga se svemu, vulgarizira sve i plebeizira sve što je nad njim, i prema tome je opasan i za svoj vlastiti uspon. Taj sarkazam vuče dolje u polupijano raspoloženje«.
Miroslav Krleža je djelovao angažirano svojim tekstovima u svijetu oko sebe, a Milko Valent je među ostalim o Krleži napisao kako je »njegova situacija vrlo nezavidna, jer mora destruirati panonsko blato i kao pionir mora krčiti zaspalu svijest takozvanih književnih poslenika«. Književnik Miroslav Krleža umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.
Balade Petrice Kerempuha
(izbor)
I videl sem daljine, meglene i kalne,
I videl sam glibline, se dalne i dalne…
I videl sam strele, žveplene, blisiču,
občutel sem merliča perst na ogerliču…
Čuli su se glasi kak germlavine basi:
– bežete, bežete vi pogane žuči,
tuče se čarne spremaju potuči
se vas v domovine, v polju i po kuči,
kaj blodite bez doma po vetru i po tuči -
V kmici, v pivnici,
brez ikakšne luči,
čul se je veter
kak v praznini huči,
z kervavimi nokti v drobu, v mozgu, v žuči,
zalajal sam kak samec, kervavi pes
vmiruči.
……………………………..
Strašilo straši gleb europejajnjski
»Ein Gespenst kreist uber Europa«
Strašilo straši gleb europejajnjski,
repača kresi narodu hispajnjskem.
V Toledu, v Eskorjalu, beštija kervava,
ruče oroslajnjski, v harcu oroslajnjskem.
V kervavim sramotam lanjskem i
preklajnskem
pri nas kak ščava cure Dunaj, Drava.
Po kervarinam hispajnjskem i strajnskem
Evropa plava kak ftoplenik bezglava.
V tem gnojnišću oselski blaten grob,
odurno vojnjha europejajnjski drob.
Priredio: Z. Sarić
