Arhiv tekstova
Zagreb otvoreni grad
Morana Paliković Gruden u lokalnu politiku ušla je na izborima prije dvije godine, a od travnja 2002. je predsjednica Skupštine grada Zagreba. Završila je fakultet političkih znanosti, dugo je radila kao novinarka, a kasnije kao poduzetnica, kada je osnovala list »Zaposlena žena«. Iskorak koji je učinila direktnim ulaskom u politiku napravila je radi toga jer je, po vlastitim riječima, shvatila da iskustvom koje je skupila i znanjem koje ima može pridonijeti da se demokratski procesi brže odvijaju.
Više od deset godina bavila se ženskim pitanjem u nevladinim organizacijama i nastoji to ogromno iskustvo danas prenijeti na žene u Hrvatskoj narodnoj stranci, čija je članica. U stranci je zadužena za žensku inicijativu. Bila je u jednom mandatu, od 1986. do 1990. godine parlamentarna zastupnica u delegaciji sindikata i to iskustvo joj je dragocjeno danas, kad vodi Skupštinu grada. Zagrepčanka je po rođenju i ima dvoje odrasle djece. Nastojala je uvijek živjeti zanimljivo i birati poslove koji je vesele, a i danas je veoma zainteresirana za žensko pitanje i afirmaciju žena na javnoj i političkoj sceni.
HR: Kako izgleda voditi tako veliki grad kao što je Zagreb, odnosno, biti na dužnosti predsjednice Skupštine grada?
S ponosom ističem da sam prva žena predsjednica Skupštine grada Zagreba. Duboko sam uvjerena da je Zagreb imao dovoljno sposobnih i pametnih žena, ali očito je to bio jedan muški prostor i sretna sam i zadovoljna da mogu ponijeti titulu prve žene u vođenju Skupštine. Nastojim je voditi racionalno i kreativno, da se vrijeme koje provodimo u Skupštini racionalno koristi, jer mislim da smo izabrani od građana da prvenstveno obavimo određene poslove, savjesno i korektno i to nastojim osigurati. Druga stvar koju sam napravila jest da sam otvorila Skupštinu građanima. Postoji procedura prema kojoj udruge šalju svoje predstavnike u Skupštinu, a zainteresirani građani dolaze sami. Oni se nalaze na našoj galeriji i prate rad sjednice. Osim toga, svaki ponedjeljak od dvanaest do dva primamo građane, moja dva potpredsjednika i ja. Jedan potpredsjednik je dio koalicijske vlasti, gospodin Velnić, a drugi, gospodin Tepeš, je iz redova oporbe. Na taj način dajemo priliku sebi a i građanima da stvarno pokažemo kako želimo demokratski pristup i kako želimo saznati što njih zanima.
HR: Koji su najčešći problemi zbog kojih Vam se građani obraćaju?
Moram priznati, u analizi tih dolazaka građana u Skupštinu, većina razloga zbog kojih oni dolaze zapravo ne spada u rad Skupštine. Ali, ja koristim te razgovore i ta primanja i izvještaje da se informiram, da vidim što njih zapravo muči, i drugo, da ih skupštinske službe upute tamo gdje oni trebaju rješavati svoje probleme. Jedan mali dio, otprilike 15 posto tih upita spada u našu nadležnost i vrlo sam zadovoljna što na brzi način dolazimo do takvih informacija i onda možemo nešto uraditi. Još nešto imamo u planu: pokušavamo osigurati TV i radio prijenos sjednica, ili barem dijelova, na kojima je dnevni red zanimljiv za građane. Mislim da to koristi i nama koji zastupamo građane i građanima koji trebaju čuti i vidjeti na koji način mi to radimo.
HR: Za Zagreb se obično kaže da nije samo glavni grad Hrvatske već i glavni grad svih Hrvata. Je li to uistinu tako?
Ja sam sigurno ta koja će uvijek braniti da je grad Zagreb važan za čitavu Hrvatsku i da je važan naravno i za sve Hrvate. On ne može dobiti tu važnost samo po sebi, po poziciji što je glavni grad, mora to i zaslužiti. Dakle, Zagreb mora biti aktivan u odnosu sa svima, mora biti dobro informiran, mora uvijek davati inicijativu i onda kao takav može dobiti taj status. Jer, znate, ako ga ne dobije zbog stvarnog rada i ako ga ne dobije zbog svoje otvorenosti, onda se čak i u Hrvatskoj postavlja pitanje ljubomore, zašto sve ide Zagrebu. Zagreb mora biti u tom smislu tri koraka naprijed, jednostavno zato da bi inicirao neke procese, da bi predlagao određene projekte, da bi plasirao određene ideje i da bi na taj način zaslužio svoj status, da tako kažem.
HR: Hrvati u Srbiji i Crnoj Gori očekuju pomoć kako od Hrvatske, tako i od grada Zagreba. Što im u tom smislu možete poručiti?
O samom državnom pomaganju hrvatskoj zajednici ne bih govorila, to nije moj posao. Sasvim sam sigurna da postoji u sustavu način na koji to treba regulirati i pretpostavljam da ukoliko ta pomoć nije dostatna i nije na vrijeme, da se radi možda o tromosti sustava ili o izradi nekih kriterija koje Hrvatska želi izgraditi, po kojima bi pomagala rad nacionalnih zajednica. Pretpostavljam da Republika Hrvatska ima interesa i da će sigurno naći u sustavu način da potpomaže određene akcije koje recimo neće imati direktne veze sa Zagrebom.
Međutim, što se tiče grada Zagreba, ne mislim da mi trebamo davati pomoć, mislim da mi trebamo ostvarivati suradnju, trebamo raditi na zajedničkim projektima i tu su ideje, naravno, dobrodošle s obje strane. Moramo dogovoriti što su zajednički interesi i onda to realizirati. U tom smislu vidim jednu odgovornost prema sredstvima koja se za to trebaju osigurati i stoga svaki naš projekt mora biti definiran, mora biti u interesu obje strane. Moramo graditi partnerske odnose.
HR: Kad je počela suradnja Zagreba i Subotice, te Zagreba i hrvatske zajednice u SCG?
Ta suradnja je počela prije dvije godine, dok je u pripremi bilo uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika. Osobno sam procijenila da je to dobar trenutak da počnemo razmišljati na drugačiji način. Angažirala sam se i pokušala nagovoriti i suradnike da se angažiraju i u tom smislu stvarno je bio vrlo dobar odaziv i mislim da smo dosta učinili u proteklih godinu i pol dana od kada je ta tema aktualna. Za nju smo saznali prilikom proslave dana grada Novog Sada i usputnog posjeta hrvatskoj zajednici u Subotici. Mislim da smo dosta zanimljivih stvari napravili, a to je posjet djece Zagrebu i njihovo ljetovanje na moru, kad je prošle godine 150 djece bilo u posjetu matičnoj zemlji odnosno Zagrebu, i mi smo im pokazali Zagreb, Sljeme. Jedna grupa je boravila u Pionirskom gradu, bili su u posjetu zajedno sa mnom kod predsjednika republike Stjepana Mesića, bili su gosti Skupštine i bili su vrlo razdragani, djeci se to dopalo. Zatim smo im omogućili da u našim objektima i objektima Crvenog križa na moru provedu deset dana, gdje su imali programe za koje smo smatrali da djeca te dobi trebaju imati i mislim da su se dobro zabavili i da im je taj boravak koristio. Tamo sam ih i sama posjetila, bili su vrlo zadovoljni
HR: Hoće li će se i ove godine organizirati posjet ovdašnje djece matičnoj zemlji?
Ove godine djeca također idu, mada, moram priznati, kasno smo uopće saznali za želju da djeca žele ponovo doći u Hrvatsku. Saznali smo to tek 22. srpnja, kad je delegacija HNV-a bila kod mene u Zagrebu i uz dosta poteškoća smo uspjeli to dogovoriti i organizirati. Mislim da će oni krenuti 18. kolovoza, riječ je o grupi od 50 djece. Ovdje bih istakla, važno je dogovarati se o projektima, dobro ih organizirati i ukoliko je to zanimljivo za zajednicu Hrvata ovdje, onda bi to svakako trebalo unapređivati. Treba vidjeti koju to djecu želimo slati, odrediti kriterije, i treće, možda napraviti i razmjenu, možda i da djeca iz Zagreba dolaze u Tavankut, Suboticu i Palić, a djeca iz Tavankuta, Subotice, Palića da dolaze u Zagreb i da na taj način stvaramo prijateljstva.
HR: Surađujete li i s drugim udrugama i institucijama osim Hrvatskog nacionalnog vijeća?
Sad smo pokušali našu suradnju sistematizirati kroz Hrvatsko nacionalno vijeće, ali inače smo isto tako surađivali s Hrvatskim akademskim društvom. Pomogli smo osnivanje Fonda za stipendiranje studenata, ali sada očekujemo vidjeti razradu kriterija, na koji način se sredstva dijele i očekujemo u smislu partnerskih odnosa vidjeti na koji način će sami ljudi ovdje potpomoći svoj vlastiti fond. Mi jesmo za inicijativu, ali želimo da i naši partneri urade svoj dio. Spremni smo surađivati na svakoj temi, ali hoćemo je prvo utvrditi i želimo da to ima neku formu. Inače, osobno ću se rado angažirati ako se ovdje nađe neka civilna ženska organizacija, da pomognem. Pozovite me i ja ću dati sve od sebe, jer smatram da nedostaju kontakti između civilnih organizacija, a to jako pomaže da se neke ideje plasiraju.
HR: Koji su, po Vašem mišljenju, programi važni i gdje bi se mogla ostvariti suradnja?
Mislim da je važna edukacija u sferi medija. Znam iz osobnog iskustva, budući jednom novinar uvijek novinar, da vam svaki dan trebaju neka nova znanja. Prema tome, ako mi u nekim područjima možemo pružiti neka znanja, mislim da je u redu pružiti ih i omogućiti razmjenu, jer isto tako vjerujem da se i ovdje može nešto naučiti. Moje je životno iskustvo da, kad sam dolazila negdje dati svoje iskustvo i svoje znanje, uvijek sam se vraćala s nekim stvarima koje sam i sama naučila.
Ove godine smo još predložili, povezati mlade ljude koji su angažirani kroz Vijeće s civilnim sektorom u Zagrebu, jer primjećujemo da su mladih tu ima, ali su slabo angažirani. Možda im treba znanje nekih dodatnih tehnika, recimo, za djelovanje u političkom i javnom životu, i mi predlažemo otvaranje mogućnosti dolaska, razmjene znanja i iskustva. Vjerujem da to ne bi bilo teško. Uglavnom, mislim da su kontakti i susretanje važni, a civilne organizacije su vrlo dobar oblik za razmjenu iskustava i znanja i bilo bi dobro potaknuti taj proces.
HR: Koji programi i ideje su trenutno »na stolu«?
Prošle godine smo predložili da osiguramo prostor na Zagrebačkom velesajmu, koji je gradska, zagrebačka, tvrtka, da obrtnici i mali poduzetnici iz okolice Subotice dođu u Zagreb i predstave svoje proizvode, a možda i da zagrebački obrtnici dođu ovdje predstaviti se kod vas. Ponudili smo besplatan prostor na sajmu i ponudili smo besplatnu promociju njihovih programa, time da bi dio troška kojim oni dolaze do Zagreba morali snositi sami. Na žalost, ta ideja se nije realizirala i mi smo je tijekom ovog boravka ponovo aktualizirali i ponudili to ponovo, jer mislimo da bi bilo korisno.
HR: Kome je ponuđen ovakav vid suradnje?
Mi smo to ponudili gradu Subotici i prošle godine za vrijeme Dužijance doveli smo obrtnike o svom trošku. Doveli smo predsjednika Obrtničke komore, predstavnika Gospodarske komore grada Zagreba i direktora Turističke zajednice. Mislim da smo sve učinili kako bismo pokazali da smo stvarno spremni prihvatiti to i da tražimo partnere. Napomenuli smo na razgovorima u HNV-u kako smatramo da bi oni mogli okupiti ljude i biti partneri u tom projektu, ali nemamo ništa protiv da oni nađu još partnera. Očekujemo sad s ove strane feed-back, očekujemo neki povrat, što oni o tome misle i kako bi oni to realizirali, pa ćemo se dogovoriti. Ako i bude nekih neslaganja, u hodu ćemo ih rješavati. Predložili smo da oni dođu na jesenski ili proljetni zagrebački velesajam, ali ako oni hoće nešto drugo, mi ćemo se i tu prilagoditi.
HR: Uvijek je prisutna tema financiranja ovakvih projekata.
Osobno ne volim priču koja počinje novcem, stvarno mislim da ljudi prvo moraju iznijeti ideje, onda moraju valorizirati te svoje ideje, zatim se te ideje, ako su dobro valorizirane, pretvaraju u projekte, a onda tražite partnere. Ako sve skupa nađete u krajnjoj liniji, kad imate gotovu stvar i kad je prezentirate, onda možete razgovarati o tome hoćete li osigurati novac za to ili ne. Ali, samo govoriti o novcu, a zapravo nemati konkretne projekte mislim da je gubljenje vremena, mislim da je to priča koju trebamo zaboraviti i da jednostavno moramo postaviti suradnju na drugim osnovama. U to nastojim uvjeriti svoje sugovornike.
HR: Koji su prvi koraci kod iniciranja projekata i suradnje?
Mislim da je nužno otvarati sve mogućnosti, to pod navodnicima kažem »treba otvarati vrata i prozore«, a onda će se i pojaviti novi ljudi i dovesti će se i nove ideje i profiltrirati će se novi izazovi i mislim da smo to dužni za neke nove generacije koje dolaze. I isto tako mislim da treba omogućiti da se prelazi iz jednog sektora u drugi, primjerice između sektora politike i sektora nevladinih organizacija. Dobro je da se stječe osnovno znanje u nevladinim organizacijama i onda da se s tim iskustvom odlazi u politiku. Tada politika dobiva konkretni oblik, manje je uopćena i mislim da je to vrlo korisno.
HR: Koji je interes Zagreba u partnerstvu?
Zagreb je grad kojeg mi nastojimo držati otvorenim gradom. Te partnerske odnose vodimo i s drugim gradovima, recimo, najduže prijateljstvo imamo s gradom Majncom, zatim s dalekim Šangajem imamo također prijateljski odnos. Možda bi u nekoj perspektivi mogli i gradove Suboticu i Zagreb povezati na jedan formalniji način. Ali, naravno, vi otvarate vrata, otvarate mogućnosti suradnje, jer hoćete dokazati da je Zagreb otvoren grad. Na primjer, imamo vrlo dobru suradnju s gradom Omišem koji je u Hrvatskoj, ali trudimo se da ti odnosi budu jako dobri. To je ljetna manifestacija u kojoj poklanjamo gradu Omišu koncert kajkavskih pjesama svake godine. Znate, morate se dobro potruditi biti zanimljivi Omišanima koji kad se rode zapjevaju, s jednim melosom koji sigurno nije takav kakav je dalmatinski. Isto tako, ugošćujemo omiške dalmatinske klape u studenom u Zagrebu i to je vrlo posjećen koncert, dajemo mu veliki značaj i, eto, na taj način smatramo da treba ostvarivati i suradnju sa Suboticom.
HR: Što bi bilo interesantno iz Subotice za grad Zagreb?
Mi možemo raditi izložbe, predstaviti neke autore ili grupu autora u Zagrebu, a možemo i nešto zagrebačko tu prenijeti. Baš u vrijeme kad su nam u posjetu bili predstavnici HNV-a, u Skupštini Zagreba je bila izložba dječjih radova na temu Moj kvart u XXI. stoljeću. To je jedna vrlo slatka izložba koju smo vodili u Grac, a voditi ćemo je i u Lil, u Francusku, gdje su djeca po kvartovima crtala i pravila modele na koji način žele da njihov kvart izgleda. Mislim da se predstavnicima Vijeća to dopalo i rekli su da će razmisliti, i ako to oni budu željeli, mi ćemo to organizirati. Mogu biti predstave, mogu biti profesionalne ili amaterske, što god zažele mi ćemo se potruditi napraviti. Lane smo imali jednu muzičku priredbu, odnosno koncert klasične glazbe i, koliko sam vidjela, svima se dopalo.
HR: Kakvi su Vaši dojmovi s ovogodišnje Dužijance?
Sviđa mi se Dužijanca, to je jedan lijep običaj, ljeti kad se malo toga događa. Znam da nije bilo lako očuvati tu tradiciju. Inače, sedmi i osmi mjesec su mjeseci kad ljudi odlaze na godišnje odmore, to su mjeseci kad djeca nemaju obveze i naravno da obitelji nastoje to vrijeme iskoristiti da negdje zajedno provedu vrijeme i tu održati ovako veliku manifestaciju je teško, ali mi je jasno da je za ovaj kraj to važno. Jasno mi je da je poljodjelstvo, bavljenje konjima i žitom i obradom žita za ovaj kraj važno i vidi se da svi oni koji rade na tome, rade vrijedno i zbog toga i dolazim. g
