Arhiv tekstova
Vrijeme za reći »hvala«
Grgo Kujundžić je rođen 1945. godine u Maloj Bosni. Ekonomist je po struci. Nakon što je završio Višu ekonomsku školu, odsjek vanjske trgovine u Novom Sadu, cijeli život je radio u vanjskoj trgovini i špediciji. Velika ljubav mu je etnografija i narodni običaji. Član je Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«, te pročelnik Etnografskog odijela. Jedna od važnih aktivnosti ovog odjela je sakupljanje etno zbirki, što se i pokazuje na izložbi prigodom svake Dužijance posljednjih godina, pod nazivom »S Božjom pomoći«. Tada se prikazuju narodne rukotvorine, svetnjače, krunice i slično, a za Božić se organizira izložba Božićnjaka u Gradskoj kući.
U Hrvatskom kulturnom centru »Bunjevačko kolo« izabran je u Upravni odbor 1992. godine, od kada aktivno radi u organizaciji i radu pripreme velikih priredbi bačkih Hrvata, kao što su Prelo i Dužijanca. Godine 1968., kada su se Hrvati, istina stidljivo, usudili napraviti Dužijancu i izvan Crkve, bio je prvi gradski bandaš. U mladosti je i stvarno, a ne samo na Dužijanci, radio kao kosac svake godine dva tjedna na obiteljskom imanju
HR: Što je Dužijanca?
Dužijanca se vezuje za oduženje, zahvalu za novi kruh, a uvriježen je izraz u Subotici, dok se u Somboru naziva Dužionica. Na kraju žetve trebalo se zahvaliti Bogu i gazdi, kao i žeteocima koji su kosili. Dužijanca je nastala u obiteljskim krugovima prije punog stoljeća. Kad je žetva završena, bandaš je okitio svoj šešir ili kosu ispletenim vijencem od žita, došao kući, skinuo ga i objesio pred ulazna vrata kuće, označavajući da je ris gotov. Tada je bila radost što je urađen posao i osiguran kruh za narednu godinu. Radost se dijelila s ukućanima i bližnjima dobrom užnom, igrom i pjesmom a ponegdje, gdje je bilo tamburica, znalo se i zasvirati. Iza svih nedaća, radost je bila potrebna da se širi pa je i Crkva prihvatila ovaj običaj i 1911. godine upriličila prvu Dužijancu u Subotici pod vođstvom župnika u Keru vlč. Blaška Rajića. Od tada skoro puno stoljeće bunjevački Hrvati održavaju Dužijancu pored onih u kući, još svečanije u svojim župama. U našem kraju Dužijance se održavaju u Bajmoku, Đurđinu, Starom Žedniku, Maloj Bosni, Tavankutu i Ljutovu, a centralna je svečanost u Subotici. U somborskom kraju za sada se održavaju u Lemešu (Svetozar Miletić) i u Somboru, a i oni dolaze na centralnu svečanost u Subotici. Centralna svečanost je nekada bila vezana uz datum Velike Gospojine 15. kolovoza, jer su do tada uvijek bile završene sve Dužijance u okolnim mjestima. Promjena ovog datuma je uslijedila kad je prije desetak godina došlo do spajanja gradske i crkvene Dužijance i zbog praktičnih obveza građana datum je prenijet na nedjelju prije Velike Gospojine, što ove godine pada 10. kolovoza.
HR: Jesu li se dužijance od 1911. godine kontinuirano održavale u svim mjestima?
Seoske dužijance nisu stalno održavane, što je ovisilo o političkim prilikama ili aktivnostima župljana, a najviše župnika. Na primjer, ove godine je Tavankut slavio 75 godina Dužijance u Župi Presvetog Srca Isusova, no to ne znači da je ona 75 puta održana, jer se nisu mogle održavati u ratnim godinama, a nisu bile održavane niti u devetoj dekadi prošlog stoljeća, mada možda i nije bilo pravih razloga za neodržavanje.
Na Đurđinu, na primjer, u poratnom vremenu nisu bile dozvoljene manifestacije sadašnjeg obujma, pa ipak, Dužijanca se održavala u Crkvi, gdje su bili samo mali bandaš i bandašica. I u subotičkoj katedrali je bilo često problema pri organiziranju Dužijanci, na primjer da »Prašijun«, odnosno procesija, nije smio prekoračiti dalje od crkvenog trotoara, jer ovakva manifestacija nije bila baš »pod nos« komunističkoj vlasti. Srećom da je došlo do bitnog popuštanja u društvenom životu i međusobnoj toleranciji i uspjelo se organizirati Dužijancu u sadašnjim okvirima.
HR: Dužijanca je pučki običaj bunjevačkih Hrvata kojeg veoma pažljivo njeguju, o tome pišu, snimaju filmove, izdaju knjige i arhiviraju građu, i ponose se njome. Zašto?
Zato što je to jedan kontinuitet događanja – vjerskih, etnografskih, kulturnih i društvenih. Vjerski, jer bez zahvale Bogu na Misi zahvalnici Dužijance nema, i normalno je da kad nešto primimo, kažemo hvala. Narodni ili običajni smisao Dužijance je zato jer je vezan baš za ovo podneblje, ovaj kraj i ovaj narod. Svi se raduju u svojim okruženjima novom kruhu, ali bunjevački Hrvati imaju način da to i pokažu. Društveni smisao Dužijance se ogleda u tome što je veliki broj sudionika aktivno uključen u rad i slavlje, bez obzira na imovni, politički ili bilo koji drugi status.
HR: U čemu vidite suštinu Dužijance?
Moram spomenuti ovdje mostarskog biskupa dr. Ratka Perića, koji je bio gost Dužijance u Subotici prije nekoliko godina i svoju propovijed je temeljio na sljedećem: da je Kain znao reći Bogu hvala, a ne zavidjeti Abelu, ne bi se dogodilo to što jest. Abel je rekao hvala za to što je dobio, dok Kain u svojoj oholosti to nije. Mislim da je i sada taj trenutak prožet u Dužijanci, da se kaže hvala, odnosno da se odužimo.
HR: Kako se Dužijanca odvijala nakon drugog svjetskog rata?
Čisto građanski, odnosno svjetovni, dio održavanja Dužijance, neovisno od Crkve, trajao je od 1968. do 1992. Grad Subotica je preko svojih organizacionih odbora i poduzeća organizirao Dužijancu u vidu običaja vezanih uz žetvene svečanosti, dakle sa svim elementima folklora, narodnih običaja i sporta, ali bez duha, odnosno bez riječi hvala. Tako je onda ustanovljena i manifestacija takmičenja risara, što je do danas održano. Čitavo to vrijeme od 1968. godine do danas, takmičenje risara se održava u raznim mjestima u okolici Subotice, gdje se na starinski način pokazuje vještina košenja žita. Uveden je u ovom periodu i sport, pa se tako konjičke trke održavaju pod nazivom Dužijance. Kvaliteta ovih trka je uvijek bila i ostala veoma visoka, jer su po rangu najjače utrke iza Derbija u Srbiji i Crnoj Gori. Te Dužijance su dakle imale sve odlike Dužijance, ali bez duha.
HR: Često se postavljalo i pitanje je li Dužijanca jednonacionalna, ili višenacionalna manifestacija?
Zašto se stalno pita je li Dužijanca jednonacionalna ili višenacionalna manifestacija? To jest običaj bunjevačkih Hrvata, ali su nam svi sugrađani, ali i oni izvan Subotice, dragi i kao suradnici i kao članovi tima i kao gosti. A isto tako se rado odazivamo na manifestacije koje drugi njeguju kao što su Berbanski dani, Dani Ludaje i slično. Jednostavno kazano, svi građani Subotice mogu slaviti i slave Dužijancu, ali to jest bio i ostao običaj bunjevačkih Hrvata koji u ovakvoj, multinacionalnoj sredini, čini jedan cvijet više u prekrasnom šarenom vrtu. Pri tome treba reći da se bunjevački Hrvati ne razlikuju po Dužijanci od drugih naroda u religijskom smislu, iz jednostavnog razloga što se svi naši susjedi, sugrađani, na isti ili sličan način zahvaljuju Bogu za primljene darove. Ono što čini specifičnom Dužijancu je narodni običaj pravljenja svih manifestacija tako kako se prave.
HR: Vi ste ove godine prvi put predsjednik Organizacionog odbora Dužijance?
Ove godine prvi put sam predsjednik Organizacionog odbora Dužijance, koji broji ukupno 23 člana. I do sada sam bio ili dopredsjednik ili glavni organizator pojedinih priredbi, kao što su »Veliko kolo« ili »Tamburaško veče« i slično.
HR: Jeste li nešto mijenjali u koncepciji Dužijance ove godine?
U koncepciji održavanja i slavljenja Dužijance ovogodišnji organizacioni odbor nije ništa mijenjao i prije svega želi se sačuvati dosadašnja razina. Mora se, ipak, uočiti da ove godine na centralnu proslavu dolaze i novi parovi bandaša i bandašice i iz Svetozara Miletića i iz Ljutova. U Ljutovu je više godina održavana Dužijanca, ali izdvojeno. Sada smo uspjeli da to ipak bude u okviru jednog programa Kulturnog ljeta Subotice, a da to ništa ne dira u običaje Ljutovčana, nego naprotiv, da se unaprijedi.
HR: Na koji je način Dužijanca dio kulturnog ljeta Subotice?
Općina Subotica vrlo rado prihvaća izraz Dužijance pod nazivom Kulturno ljeto Subotice. To je dobro, ali Dužijanca mora zadržati religiozni karakter i osnovni smisao zahvale. Zato je često teško objasniti je li moguće da ovako lijepa priredba nema svoju profitabilnost. Ali, ako bi radili za profit, Dužijanca bi izgubila, prema mom mišljenju, osnovni smisao religiozno-duhovnog karaktera koji je oplemenjen narodnim običajima i folklorom.
HR: Tko su sudionici i gosti Dužijance?
Glavni sudionici Dužijance su risari i mašinari, to jest oni koji kose i vršu žito, zatim parovi bandaša i bandašica, kako prigradskih tako i gradskih, i svi drugi sudionici, kao što su folklorne grupe, udruge konjara i lijepih zaprega, slikari, izrađivači predmeta i slika u tehnici slame, muzičari, sportisti. Pored njih su uvijek i mladi i mala djeca koji prate ova događanja i uče se kako nastaviti i njegovati ove običaje. Što se tiče predvoditelja, kako u crkvenom tako i u svjetovnom dijelu, to su svake godine visoki dostojanstvenici i dužnosnici. Obično svetu misu predvodi kardinal ili nadbiskup, a novi kruh od bandaša i bandašice uvijek prima gradonačelnik. Uz njih su nazočni gosti iz općinske samouprave, pokrajine, republike i savezne vlade, te gosti iz veleposlanstava i konzulata susjednih i drugih država, te osobe iz kulturnog, političkog i gospodarskog života, kako iz Subotice i Vojvodine, tako i iz inozemstva. Ove godine će euharistijsko slavlje predvoditi kardinal Mario Francesko Pompedda, kurijalni kardinal Vatikana, a s njim će sudjelovati vatikanski nuncij u Beogradu nadbiskup Sbarbaro, beogradski nadbiskup Hočevar i subotički biskup Penzeš.
HR: S obzirom na promijenjeni način života, ima li Dužijanca svoju budućnost?
Dužijanca, dakako, ima svoju budućnost iz više razloga: ona je u suštini duhovno-kulturna manifestacija, i zahvala za žetvu će se činiti uvijek, bez obzira na to što će se žito kositi super modernim kombajnima i strojevima, a nacionalna kultura će se razvijati sukladno razvoju kulture, znanosti i tehnologije. Naš cilj nije da se žito kosi ručno, nego naprotiv, da se moderniziramo radi lakšeg života. Ali, ne smijemo zaboraviti kako se radilo nekada. Drugo, nije cilj da se u svakidašnjem životu omladina oblači u narodne nošnje od prije pedeset ili sto godina, ali ne smijemo zaboraviti ljepote u tadašnjem oblačenju i vlastitu baštinu. I zabava ima svoj razvoj, i ona se mijenja. Mi se sada radujemo Dužijanci na jedan način, ali će se ona dakako razvijati i doživljavati promjene, ali ćemo na jedno jako paziti, a to je da ne izgubi svoj osnovni smisao koji je duhovno-kulturnog karaktera.
HR: Je li Dužijanca izraz neke vrsti poštivanja, čak kulta poštivanja žita i kruha?
Kult poštivanja kruha kod nas je iskazan tijekom čitave godine i to je najbolje prikazao Alojzije Stantić u knjizi Kruh naš svagdanji, i u filmu koji je ovih dana prikazan i rađen na osnovu te knjige. Tu je prikazan taj kult kruha od sjetve, gajenja, žetve, pa sve do najljepšeg oblika izrade božićnjaka, dakle, cijelu godinu. Tako da Dužijancu spominjemo i kada sijemo žito i kada na glavno mjesto za stolom stavimo božićnjak ispod božićne grane, i svi se zajedno radujemo.
HR: Koja je uloga Dužijance u održavanju nacionalnog identiteta bačkih Hrvata?
Da bi nacija imala svoje ime i prezime, da tako kažem, mora imati svoju kulturu, koja se njeguje kroz različite vidove – prvenstveno kroz školsku naobrazbu, znanstveno-istraživački rad, razvoj i rad kulturnih institucija, ali ne treba zaboraviti i treba njegovati i narodne običaje, gdje Dužijanca svakako ima istaknuto mjesto.
g
