Arhiv tekstova
Literarni glasnogovornik pravačkoga otpora
August Harambašić rođen je u Donjem Miholjcu 14. srpnja 1861. godine. Vrlo rano, već kao šestogodišnjak, ostaje bez majke i oca, tako da je dio rane mladosti proveo kod djeda u Novoj Gradiški, gdje završava njemačku pučku školu, a gimnaziju u Požegi i Osijeku. Pravo je studirao u Beču i Zagrebu. Diplomirao je 1884., a doktorirao 1892. godine. U međuvremenu djeluje kao slobodni književnik i urednik pravaških novina i časopisa. August Harambašić jedan je od onih pisaca kod kojih je gotovo nemoguće podcijeniti važnost biografskoga za razumijevanje cjelokupnog književnog djela. Harambašića su pogađala nepovoljna politička vremena i prilike, većim dijelom proživljena u Khuenovoj Hrvatskoj. Politički angažman za slobodu i boljitak domovine, Harambašić je osjećao kao svoju životnu misiju.
Od Šenoine smrti (1881.), August Harambašić je zahvaljujući svom velikom opusu, sve do Kranjčevićeve zrelosti, najveće pesničko ime, a zbog izrazite političke note njegova rada, neko vrijeme je smatran nacionalnim bardom. Harambašić je trinaest puta zbog svoje književne i političke djelatnosti bio zatvaran. Kako je proza bila pod strožim nadzorom vlasti, lirici je ostajalo više prostora za političke žalce i pozive na pobunu. Ipak, najvažniji događaji hrvatske književnosti tada, zbivaju se u proznim djelima Ante Kovačića, Ksavera Šandora Gjalskoga, Josipa Eugena Tomića, Vjenceslava Novaka i Josipa Kozarca, ali August Harambašić je uspjeh požnjeo već svojim prvim zbirkama, a od početnih »Ružmarinki« (1882.), redaju se zbirke pjesama koje pjesniku donose popularnost kod široke publike. Harambašić je bio posljednji izdanak pjesničke tradicije koja vodi još od ranoga preporodnog pjesništva i nastavlja se preko Trnskoga i Šenoe, sve do potkraj 19. stoljeća. Ta tradicija se u osnovi kreće u okvirima europskog romantizma, ali kako to bilježi Slaven Jurić: »njezini nositelji su redovito morali odrađivati i klasicizam i prosvjetiteljsko-didaktične zadaće, jačati političku svijest građanstva u nastajanju, rješavati jezična pitanja i, povrh svega, stvarati hrvatsko čitateljstvo«.
Uz svoj književni rad, August Harambašić radio je neko vrijeme u odvjetničkoj kancelariji Josipa Franka, kasnijeg vođe Stranke prava, a godine 1897. oženio se Maricom Folnegović, kćerkom Frana Folnegovića, poznatog pravaškog političara. August Harambašić tri puta je biran za narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru.
Harambašićeva poezija vezana je uz dvije opsesivne teme našeg romantičnog pjesništva – ljubavi prema ženi i domovini, dok se univerzalnijim temama Harambašić okrenuo tek u kasnijim pjesmama, kada u svojoj poeziji varijacije na temu nacionalne sudbine nadograđuje refleksijama o općeljudskim idealima i nadama. Pišući o Harambašićevoj poeziji, Slaven Jurić bilježi među ostalim da će »zaštitnim znakom njegova lirskog iskaza ipak ostati retorički patos ugrađen u prostoru lirskog subjekta koji je romantično zanesen dvjema vrijednosnim konstantama: nacionalnim oslobađanjem i ženom kao jamcem osobnoga mira«. Zbirka »Slobodarke« (1883.), učinile su u ono vrijeme Harambašića literarnim glasnogovornikom pravaškoga otpora germanskoj i mađarskoj dominaciji. Nasuprot različitim nagodbenjačkim viđenjima, pravaška vizija hrvatske budućnosti stječe sve širu popularnost. Pravaši će na temelju povijesnoga prava postaviti dotad najoštrije zahtjeve za državnom samostalnošću. Harambašićeva poezija sadrži pojmove slobode i ljubavi u duhu historicističkih romantičnih idealizacija, a glavni junak njegovih budnica je kolektivni subjekt koji reprezentira društveno i materijalno podređene. Kada je 1900., osnovano Društvo hrvatskih književnika, Harambašić je izabran za prvoga tajnika društva, a godine 1909. Harambašić prihvata službu tajnika Zemaljske vlade u Odjelu za bogoštovlje, da bi nakon dvije godine preminuo 16. srpnja 1911.
Misao
Ljudskom umu božica jedina,
Neumrla, prekrasna i bajna:
Danju jasna sunčana svjetlina,
Noću tiha mjesečina sjajna.
U nebeske diže se visine,
Zemljom lieće i raj na njoj stvara,
I u morske spušta se dubine,
Stiene lomi, grobove otvara.
Za nju nema zapreke, ni spone,
Ognjem lebdi, pučinom se šeće;
Što ju više sapinju i gone,
Svuda samo smjelije se kreće.
U davninu zaroni se davnu,
Pa je tad joj uspomena ime,
I budućnost kazuje nam slavnu,
Pa u nadu pretvori se time.
Divna čuvstva u srdcu nam budi,
Dižući nas s crne zemlje ove,
Tajnim miljem napunja nam grudi
Pa se tada sladkom željom zove.
A kad plačne orosi nam zjene,
S naših suza prometne se dugom,
Sjećajuć se sreće izgubljene,
Pa ju onda nazivljemo tugom.
I kad ipak ne može da prodre
U svu sućnost nadzemaljskih tajna,
Zanosi nas u visine modre
Kao vjera, silna i bezkrajna.
Tako ima stotinu imena
U svom čaru, svojoj veličini,
Al samo jedna božanstvena
Moć, što ljude ljudima tek čini.
Priredio: Z. Sarić
