Arhiv tekstova

Knjiga za djecu i CD za sladokusce

Marija Lovrić:
Lukava koka
(autorsko izdanje/Graphic, 1998.)

Knjiga Marije Lovrić, hrvatske spisateljice koja živi u Novom Sadu, interesantna je iz najmanje dva razloga: to je, prvo, jedna od rijetkih knjiga koja je tiskana nekom kulturnom djelatniku - Hrvatu s ovih prostora u posljednjih nekoliko godina (a i onda - u vlastitoj, autoričinoj nakladi, što je, kako se kaže,  »najpouzdaniji nakladnik«), i pored toga, jedna od rijetkih-knjiga za djecu. I to dobra knjiga za djecu. Odlična, čak, s početkom koji veli: »Iza mnogo, mnogo brijegova u dolinici, najmanjoj za koju su ljudi znali, šćućurilo se selo, koje jedva da se moglo tako nazvati«, do konca: »Kad su obavili svoje poslove baka i njen novi poznanik krenuše kući«. Upravo tako. Niti shematizovana i tisuću puta raubovana poput onih klasičnih, mađarskih, primjerice, »Volt egyszer, hol nem volt, tul az Operencian…« (Bješe jednom, iza sedam gora i dolja, u Nedođiji…), ili nerazumljiva, »postmodernistična« poput početaka bajki u montipajtonovaca: »Once upon a time, or maybe twice…« (Bješe jedared, a možda i dvaput…), ova je knjiga najbolji nadomjestak klasičnih bajki koje ipak odišu osobenim i samosvojnim identitetom suvremenog znalca dječje duše, u maniru najboljeg nastavljača tradicije bajki, primjerice, nenadmašnog Hansa Christiana Andersena, kojemu je, apropos, prije dva dana obilježene obljetnica rođenja diljem svijeta. Ova je knjiga svojim duhom i nedostižnim šarmom ponajbolji hommage jednog sjajnog spisatelja za decu našega podrijetla, s ovih prostora velikom kolegi-pokojnom Andersenu. Knjiga je bogato ilustrirana maštovitim crtežima u boji koji neodoljivo asociraju na kasnog Chagalla, znamenitog ruskog slikara židovskog podrijetla, koje je minuciozno i onirično, upravo– bajkoliko, što je sasvim namjerno insisiranje na »nomen est omen« veliki likovni umjetnik iz Novog sada, Atilla Csernik, inače jedan od pionira vojvođanske alternativne i avangardne (vizualne) umjetnosti i jedan od osnivača već kultne multimedijalne skupine »Bosch & Bosch« (s pokojnim Slavkom Matkovićem i Balintom Szombathy). Tako je knjiga Marije Lovrić »Lukava koka« divan amalgam i čarobni mix tradicionalne književnosti za djecu, podstrek književnosti na jeziku nacionalne manjine, a i link s tekovinama suvremene umjetnosti u Vojvodini (preko ilustracija koje su imanentni dio ovog briljantnog i nadasve funkcionalno uzoritog izdanja). Apsolutno preporučam, čak i starijim čitateljima.

Razni izvođači:
festival Bunjevački
pisama
(naklada HKC »Bunjevačko kolo«, Subotica, 2001. i 2002.)

I upravo kada smo pomislili da je stari, dobri i, sva sreća, izgleda neuništivi i vitalni Zvonko Bogdan ostao kao posljednji Mohikanac izvornog melosa i kvalitetne autorske glazbe Hrvata-Bunjevaca na ovim prostorima, utemeljen je Festival Bunjevački pisama, s kog nam stiže, upravo ovog tjedna već treći CD s kompletnom audio-paletom ovih hvale vrijednih manifestacija. No, dok isti ne dobijem od prvog čovjeka i najzaslužnijeg za održavanje, nadajmo se tradicionalnog Festivala Bunjevački pisama, gospodina Vojislava Temunovića, da čujemo, ukratko što nam se nudi na dva već objavljena CD-a. Na prvom se nalazi 15, na drugom 17 skladbi. Vašem su se predlagaču nakon pomnog preslušavanja sve, ruku na srce, odreda sjajnih pjesama, ipak najviše svidjele »Pisma risara«, prelijepa skladba A. Kokića u nadmoćnoj i raskošnoj interpretaciji jednako prelijepe Antonije Piuković, s prvog, te Ankica, s drugog CD-a, autora D. Pavina i glasovitog američkog glazbenika hrvatskoga podrijetla, Jerry Grcevicha (inače iznimno dragog suradnika i spomenutog gospodina Bogdana), ponovno u interpretaciji Antonije Piuković. Uz nju, valjalo bi spomenuti nagrađene autore i izvođače. Evo ih, dakle: na prvom Festivalu to su skladbe »Daleko je Subotica« (V. Nađmićo, V. Temunović) koju pjeva Antun Letić Nune, »Opili me jorgovani« (M. Sente, B. Ivanković, V. Temunović) u izvedbi Josipa Franciškovića, te »Tavankut kraj Subotice« (S. Prćić, S. P. Baća) koju je interpretirao Nikola Sarić, te skladbe »Pisma« (E. Antunić) u izvedbi Emila Antunića, »Tamburica« (M. Rudić Vranić, B. Rudić) u izvedbi Marinka Rudić Vranića i »Ankica« (D. Pavin, J. Grchevich) koju pjeva spomenuta Antonija Piuković, s drugog Festivala (i CD-a). Te su pjesme nagrađene Prvom, odnosno Drugom i Trećom nagradom stručnoga žirija. Istaknuo bih još i perfektnu glazbenu pratnju Festivalskog orkestra HKC »Bunjevačko kolo« iz Subotice, vrsne aranžmane gotovo svih skladbi i, još jednom, Vojislava Temunovića, koji je bio i ravnatelj i potpisuje uređenje glazbenog diska. Snimatelj je bio Papp Janos, koji je uradio i post-produkciju, a oba CD-a objavio je subotički HKC »Bunjevačko kolo«, 2001. odnosno 2002. godine. U moru kojekakvih splačina koje se poturaju pučanstvu i nekritički nastrojenim konzumentima pod tiradom »etno-glazbe« ovi su diskovi hvale vrijedna iznimka koja (ne) potvrđuje pravilo. Kao što, i inače, to nijedna iznimka ne čini.