Arhiv tekstova

Kro­ničar (iz) Pa­kla i pa­kle­no žesto­ki »Ro­pe«

»Besmrtnost je glupa izmišljotina živih.«
C. Bukowski: Dnevnik

Charles Bukowski:
Dnevnik (1991. -1993.)

U zenitu svoje okašnjele spisateljske slave, negdje ranih 80-ih sada već minulog stoljeća, pokojnog su američkog pjesnika i prozaistu njemačkoga podrijetla Charlesa Bukowskog (1920. - 1994.) i mediji i vjerni fanovi držali »najboljim piscem među pijancima i najvećom ispičuturom od svih književnika«, i nisu bili daleko od istine. Premda je povijest književnosti, pogotovo one suvremene, znala za mnoštvo sjajnih pisaca koji su skupo platili svoju sklonost, često i tešku ovisnost o čašici (bolje rečeno hektolitrima ispijenih flaširanih maligana), od Edgara Alana Poea preko Jesenjina i Tenessee Williamsa do Jacka Londona i Jacka Kerouaca, Bukowski zasigurno stoji kao sasvim samosvojni lik poslijeratne američke književnosti koji je uspio doživjeti, za takav životni stil upravo metuzalemsku starost od puna 74 ljeta. Napisavši, usput, najmanje pet knjiga potresne snage i mračne ljepote na tragu post-beat pokreta i američkog neo-egzistencijalizma, ali posve osobene po-etike i nesvakidašnjeg svjetonazora kojem bi se po svojoj crnohumornoj i fatalističnoj vokaciji mogli približiti tek, katkad, pokojni francuski »mračnjak« Louis Ferdinand Celine (»Putovanje na kraj noći«) ili jednako pokojni mu zemljak rumunjskog podrijetla Cioran, koje je, inače, što eksplicitno što prešutno, Bukowski uvijek isticao kao svoje uzore. Bukowski je rođen u Njemačkoj (tada još Zapadnoj), ali je gotovo cio život proveo u Gradu Anđela-Los Angelesu (California, USA), u kojem je i preminuo, okružen revnosno ispražnjenim bocama svih oblika, rasa i vjeroispovijesti, buljukom mačaka i suprugom (tko zna kojom družbenicom po redu), Lindom Lee. Pored toga što je redovito posjećivao hipodrom i kladio se na konje i dalje je, sve do posljednjeg časa, oduševljen mogućnostima računala svake noći strpljivo pisao: »Na ovom svijetu mnogo je lakše živjeti bez pisanja no bez vodovodnih instalacija. Naravno, ja bih radije živio bez vodovodnih instalacija, ali ja sam bolestan.« Tako je nastala i ova knjiga, koju je lani objavio vrijedni beogradski nakladnik »Lom«. Knjiga je vrlo originalnoga naslova: »The Captain Is Out To Lunch And The Sailors Have Taken Over The Ship« (Kapetan je izašao ručati i mornari su preuzeli brod) i svojevrsni je dnevnik posljednjih godina piščeva života. Preveo ju je prvi čovjek »Loma«, provjereni znalac američke underground-scene i glasoviti »charlesolog« Flavio Rigonat. Ilustracije u njoj djelo su još jednog legendarnog američkog »bludnog sina« iz »ludih 60-ih«, kontroverznog crtača i ilustratora Roberta Crumba koji posljednje dvije decenije živi u nekoj zabiti u južnoj Francuskoj, s trećom ženom, dva psa, sedmero djece i najvećom na svijetu kolekcijom arhaičnih blues-snimaka iz 19. stoljeća. Beskompromisni i zaluđeni štovaoci lika i djela pokojnog »starog pokvarenjaka« (kako se Bukowski samokrstio još koncem 50-ih godina 20. vijeka), a koji su u nas iznimno brojni, i ovaj će njegov (odista posljednji) rukopis progutati s osobitom pozornošću i užitkom kao i kultna ranija djela (»Priče o običnoj ludosti«, »Zabilješke starog pokvarenjaka«, »Žene«, »Pošta«, »Bludni sin«) i uvjeriti se, po tko zna koji puta, da je pokojni Buck bio iznimno senzualna duša i nadasve obrazovan čovjek koji, doduše umije katkad s nametljivom strogošću i subjektivnošću procijeniti prave stvari u umjetnosti i životu a onim inima u lice pljunuti istinu: »Sjećam se dugog bijesnog pisma koje sam jednog dana dobio od čovjeka koji mi je rekao da nemam prava kazati da ne volim Shakespearea. Povjerovat će mi suviše mladih i neće se potruditi da ga uzmu u ruke. Nisam imao pravo da uzmem takovu slobodu. I tako dalje i tako bliže. Nisam mu odgovorio. Ali odgovorit ću sada: jebi se, druže! A ne volim ni Tolstoja!«
R. G. Tilly
 
Rope (Kutina): Rope, (naklada »Slušaj
najglasnije«, 1993.)

Premda neaktivni (diskografski) dulje od desetljeća momci iz rock-skupine »Rope« iz Kutine svoj su davni album »Rope« objavljen na kaseti u nakladi zagrebačke etikete »Slušaj najglasnije« Zdenka Franjića uradili svojski, u punokrvnom post-punk i grunge-rock maniru. Grupa na albumu često pravi otklon i pomak u noise stil, pod nedvojbenim utjecajem »Big Black« i kurentne industrial-buke inficirane metalom i grindcoreom, ali se jednako tako efektno trudi rabiti spomenute obrasce ne zatirući pri tome vlastite autorske (pr) osvećenosti i osviještenost.
D. J.