Arhiv tekstova
Kriticizam i idealizam
August Cesarec rođen je 4. prosinca 1893. godine u Zagrebu. Nakon osnovne škole pohađa gimnaziju (1904. -1912.). Već u ranoj mladosti pristupa političkim strankama. Do Prvog svjetskog rata bio je član Socijaldemokratske stranke Hrvatske, a zatim Socijalističke partije Jugoslavije. Kao vojnik poslan je u Srbiju 1915. godine, a nakon sloma Austro-ugarske vraća se u Zagreb. Po povratku iz vojske bavi se publicističkim radom, a 1919. godine s Miroslavom Krležom osniva »Plamen«. Godine 1921., izdaje prvi ilegalni list »Komunista«, a sljedeće godine sudjeluje na IV. kongresu Kominterne i susreće se tom prigodom s Lenjinom.
Cesarec se bavio pjesničkim, proznim i dramskim književnim radom, a pisao je političke rasprave o bogumilskom pokretu i nacionalnim pitanjima, pratio je tada aktualna psihološka istraživanja i komentirao pravaše Antu Starčevića i Eugena Kvaternika. Pisao je i o odjecima oktobarske revolucije. Strijeljan je kolovoza 1941. godine u okolici Zagreba.
PSIHOLOŠKO OSLIKAVANJE SUDBINA LJUDI: Godine 1919., Cesarec objavljuje zbirku »Stihovi« u kojoj se osjeća glas intime i političke drame čovjeka iz kaosa ratnog vremena kada je Cesarec i bilježio svoje zebnje, snoviđenja i strahove. To su uglavnom ekspresionistički zapisi, a kada je 1923. godine osuđen na šest mjeseci zatvora, Cesarec napušta svoju ekspresionističku fazu. U pripovijesti »Sudite me!« (1925.), realistično opisuje ljude, prostor i događanja. Godine 1925., objavljuje roman »Careva kraljevina«, a 1928., objavljuje roman »Zlatni mladić i njegove žrtve«. »Nakon pripovijesti ‘Sudite me! ‘, Cesarec i u ostalim novelama zadržava ne samo inter-literarnu vezu s Dostojevskim, već su u tim zapisima o sudbinama malih ljudi čitani i književni utjecaji Zole, Turgenjeva, Prousta. Izuzetan osjećaj za psihološko oslikavanje sudbina nepoznatih ljudi iz gradskih i seoskih sredina omogućen je i time što su interesna polja Augusta Cesarca bila vrlo široka i disperzivna«, piše o djelu Cesarca književni teoretičar Helena Sablić, ističući kako se Cesarec nije zadržavao samo na prostoru politike i književnosti, već je njegova interesiranja bila usmjerena i prema psihologiji, filozofiji, ekonomiji i religiji. Od 1930., Cesarec u »Književniku« objavljuje napise o psihoanalizi i individualnoj psihologiji, piše i o Adleru i Freudu. Na jednostavan, a u isto vrijeme i suptilan način, Cesarec u novelama portretira vojnika (»Na posljednjim tračnicama«), prognanika (»Kći crne ruke«), rudara (»Zvijer planine«) ili kolportera (»Slučaj kolportera Ferića«).
Pod utjecajem Dostojevskog, Cesarec među prvima u našoj literaturi nalazi moderna rješenja za problem vremena. Tako je u pripovijesti »Sudite me!« sveo radnju na jednu noć, u »Carevoj kraljevini« na vremensko trajanje od jednog dana, a u prvo dijelu romana »Zlatni mladić i njegove žrtve« na vremenski tok od podneva do ponoći. »I nisu to samo neke formalne i tehničke ‘inovacije’ u strukturi romana: u dramatskim trenucima toga trenutnog vremena pisac je ‘izvukao’ na vidjelo sav unutarnji život svojih junaka, ‘odigrao’ je njihovu životnu sudbinu od početka do kraja«, bilježi među ostalim o pripovijetkama Cesarca književni teoretičar Vladimir Popović.
PANORAME STVARNOSTI: Novela »Tonkina jedina ljubav« (1931.), otvara vrata u hrvatskoj književnosti i onim temama koje u vlastitu tematsku jezgru ugrađuju trenutak iz života maloga čovjeka, iz često puta nesklone mu, malograđanske ili seoske sredine. »Na tragu jednoga od središnjih motiva novela Turgenjeva, a u našoj literaturi čitanih i u novelama Gjalskoga, Kozarca i Leskovara, i u Cesarčevoj ‘Tonkinoj ljubavi’ čitamo motiv nesretne, i naravno samim time i neostvarene ljubavi. Premda u ovome slučaju gotovo da i ne može govoriti o ljubavi, fabula pripovijesti ipak se plete oko susreta između bezvoljnoga, nemoralnoga i gruboga muškarca, naravno prikazanoga u vojničkoj odori, i žene željne ljubavi. Kako bi naglasio uvjete življenja i prostore unutar kojih bi se trebala dogoditi ljubav ili ono što se i dogodilo, Cesarec podliježe lirskim opisima prostora oko sajmišta, ceste, livade kao i samoga prostora življenja Tonke«, bilježi među ostalim o ovoj noveli Helena Sablić. Kod Cesarca krajolici nisu dekor, već se poetsko tkanje organski prožima sa sudbinom kreirane ličnosti. Svi likovi u ovoj noveli prikazani su, osim opisima izvanjskoga izgleda, i kroz situacije u kojima dolaze do izražaja njihove osnovne karakterne osobine kao što su pokondirenost, nemoralnost, sitničavost i malograđanština. Novela »Tonkina jedina ljubav« otovrila je novo poglavlje književnog interesa Cesarca, usmjerenog prema socijalnim temama iz života običnih, malih ljudi. Cesarec se kao dramski pisac predstavio čitateljima dramom »Sin domovine«, uz drame »Otkriće« i trilogijom »Smrt i život«. Dramski tekst »Sin domovine« u petnaest slika oslikava politički, društveni i psihološki lik Eugena Kvaternika. »Sin domovine« drama je koja u većem dijelu slijedi povijesnu istinu uoči Rakovičke bune 1887., i kao takva nalazi se pri vrhu ljestvice hrvatske povijesne drame. Od autobiografskih, političkih, ekonomskih, psiholoških, filozofskih i povijesnih komponenata August Cesarec je satkao nesagledivu panoramu stvarnosti s mnogobrojnim galerijama pozitivnih i negativnih ljudskih likova.
