Arhiv tekstova
Grof Janko Drašković (1770. – 1856.)
Članovi obitelji grofova Draškovića spadaju u sam vrh kulturne, političke, crkvene i vojničke elite u hrvatskoj prošlosti. Od XVI. – XIX. stoljeća obnašali su visoke funkcije u raznim segmentima državne uprave – od velikih župana, banskih namjesnika, banova do vojskovođa i visokih crkvenih dostojanstvenika, ali i poslenika na polju kulture, pisaca i predvodnika novih liberalnih shvaćanja. Upravo u ovu posljednju skupinu ubrajamo i Janka Draškovića – nositelja novih europskih ideja prosvjećenosti, jednakosti među ljudima, borca protiv zastarjelih staleških predrasuda i vatrenog pobornika ideja ilirizma.
Rođen je u Zagrebu, gdje se i školovao, a pravo i filozofiju završio je u Beču. Vrlo je obrazovan, poliglot, u bliskim vezama s europskom kulturom, naročito s francuskom (u Parizu često i boravi). Istupivši iz vojne službe, posvetio se javnom radu – bio je carski i kraljevski komornik, kandidat za hrvatskog bana, odlikovan za rad u ugarskom saboru. U doba feudalizma on je politički predstavnik iliraca, jer kao plemić ima pravo učestvovanja u radu Sabora, dok pripadnici ilirskog pokreta, većinom iz građanskih slojeva, to pravo nemaju. Ideje ilirizma – narodnog preporoda prihvatio je kao zreo, mudar i iskusan čovjek i oko sebe okupljao mlade entuzijaste. U njegovom aristokratskom domu simbolično, na djelu, ostvarivale su se ideje narodnog preporoda – uzdizao zapostavljeni hrvatski jezik, njegovali narodni običaji. Na zabavama i posijelima, koja je priređivao, moralo se govoriti hrvatskim jezikom, morali su se plesati domaći plesovi i nositi narodna nošnja. I njegova poezija u duhu je preporodne lirike – slavi se domovina, sloga, upozorava se na zadaću mladog pokoljenja. Daleko značajniji od poezije je rad, u kojem je došao do izražaja njegov trezven i praktičan duh, obogaćen liberalnim idejama prve polovice XIX stoljeća i zanosom predvoditelja narodnog preporoda.
Njegovo najznačajnije djelo je knjižica »Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom…«, napisano kao uputstvo za daljnji rad hrvatskim izaslanicima koji su odlazili na ugarsko – hrvatski sabor u Požun. Iako je prigodnog karaktera, ima daleko veći značaj. To je širok hrvatski narodni program, u kome su obuvaćena najvažnija pitanja kulturnog, političkog, društvenog i gospodarskog života tadašnje Hrvatske. U borbi za jezik – kao osnovnog obilježja nacije, odlučno se zalaže za hrvatski jezik nasuprot latinskog i mađarskog jezika. Svoje djelo i piše hrvatskim jezikom, štokavskim dijalektom, unatoč, tada, snažno razvijene književnosti na kajkavskom dijalektu. Polazi od činjenice da je Hrvatska u prošlosti dobrovoljno sklopila savez s Ugarskom i traži potpunu ravnopravnost članica Kraljevstva, jačanje banskog dostojanstva. Traži sjedi-njenje razjedinjenog hrvatskog teritorija. U duhu ideja prosvjetiteljstva ističe potrebu kvalitetne naobrazbe i obrazovanost za šire slojeve. Bori se za vjersku snošljivost. Razmatra gospodarska pitanja – razvijanje domaće industrije, obrta, izvoza, poreza. Ovaj sustavan program iznesen u maloj knjižici, natopljen domoljubljem i ljubavlju prema materinjem jeziku, učinio ga je, uz Ljudevita Gaja, jednim od najistaknutijih Hrvata svoga vremena.
