Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Od zla­ta i sre­bra do ne­mo­ći i bi­je­de

Ne možemo se ni sjetiti kada je posljednji put pisano o kosovskom bogatstvu rudama i prirodnim ljepotama. Kosovo je danas nadaleko poznato, ali po nečemu što je nasilno mijenjalo svakodnevne ljudske živote. Pokvarili su se međuljudski odnosi, ekonomija tek daje znake života, a poslovanje na crno ogromnim vilama izdvaja angažirane pojedince. Preveliko šarenilo moći i nemoći, siromaštva i bogatstva. U mnogim mjestima nema domaćina, ili bar ne starih, tamo rođenih. U takvom političkom i društvenom okruženju na nekih dvadesetak kilometara od Prištine već više od 700 godina žive i Hrvati.
    Povijest naselja je prebogata, a sadašnjost ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Janjevo i danas nije asfaltirano, tek je dio cesta popločan, nema vodovoda, kanalizacije…Za svaki telefonski razgovor treba otići iz sela. Samo u posljednjih desetak godina Janjevo je napustilo više od 4.500 stanovnika. Svakodnevica Janjevaca u znaku je preživljavanja i iščekivanja boljega sutra. A to bolje sutra žitelji čekaju već više stoljeća, jer im je samo početak, kad su naselili ove krajeve bio zlatan. Otvarali su se rudnici, trgovalo zlatom i srebrom…

RUDNICI STVORILI JANJEVO: Prije 700 godina datira posredni spomen Janjeva kao katoličke župe, a spominje se u pismu pape Bendikta XI. upućenom barskom nadbiskupu Marinu iz 1303. godine. Janjevo je nastalo i ranije. Imalo je svoju župnu crkvu za koju se ne zna ni kada je građena, niti tko su njezini graditelji. Ne zna se ni kome je bila posvećena. Njemački rudari Sasi otvorili su rudnike zlata i srebra u tim prostorima u prvoj polovici 13. stoljeća. Otvaranjem rudnika bili su privučeni u Janjevo i dubrovački trgovci, koji se tu naseljavaju i podižu svoja boravišta u kotlini opkoljenoj visokim brdima u koje se moglo doći jedino s južne strane uskim kamenitim putom. Baš zahvaljujući takvom zaklonu u Janjevo se nikad nije moglo ući nezapaženo. Rudnici su privukli i Albance, Srbe, Sase. Uživajući povlastice kao građani Dubrovačke Republike doseljeni Dubrovčani podižu u Janjevu crkvu posvećenu sv. Nikoli, zaštitniku putnika. Svojim građanima u Janjevu Malo vijeće Dubrovačke Republike postavljalo je svoje suce, pripadnike dubrovačke vlastele.

OSMANLIJE PROMIJENILE ŽIVOT: Uspostava osmanlijske vladavine 1455. godine provedena je u Janjevu bez većih potresa i razaranja od strane turske vojske. Vjerski su se obredi obavljali redovito, a zvonjava crkvenih zvona bila je zabranjena. Strahujući za crkvena zvona da ih Turci ne odnesu, potajno su skinuta i zakopana o čemu su znali samo upravitelji crkve. Podizanjem džamije pored pravoslavne i katoličke crkve uspostavljena je u Janjevu i treća vjerska zajednica. Trgovanje, kopanje ruda i njihova prerada ostalo je glavno zanimanje stanovnika Janjeva. Od uspostave osmanlijske vlasti, u posve drugačijim društvenim i političkim prilikama svijest o podrijetlu, katolička vjera, duhovna vezanost za Dubrovnik postaju uporišne točke opstanka i ostanka janjevačkih katolika na tome prostoru. To ih je održalo sve do danas kada je njihov broj spao na 350, a samo prije jednog desetljeća bilo ih je više od 4.500.

UVIJEK ISPOČETKA: Janjevo je u nekoliko navrata bilo na rubu nestajanja. Tako je 1623. godine epidemija kuge pokosila brojne obitelji i svećenike. Selo je bilo svedeno na nekoliko obitelji, a već 1634. godine u Janjevu ima 600 duša. Upravo se selo oporavilo prirodnim porastom i doseljavanjem, kad je ponovno zavladala kuga i prorijedila stanovništvo.
    Nakon poraza osmanlijske vojske pod Bečom 1683. godine i ulaskom vojske carske Austrije u Beograd 1688. godine, te njezina prodora prema jugu Srbije, doživjeli su katolici Janjeva početkom prosinca iste godine pravi progon. Poturčeni Albanci iz Gnjilana razorili su nadbiskupski dvor, teško oštetili Crkvu sv. Nikole i župni dvor, te uništili sve do čega su mogli doći. Svi Janjevci katoličke vjere, koji se nisu uspjeli spasiti po okolnim šumama i brdima, platili su životom. U ratnom vihoru uništena je Skopska nadbiskupija i cijela katolička organizacija na tom prostoru. Jedino su ostala dva svećenika, dok su ostali izgubili život ili pobjegli iz Srbije. Godine 1722. Janjevo ima 80 katolika u 10 kuća. Crkva sv. Nikole bila je toliko u trošnom stanju da je u njoj bilo opasno održavanje vjerskih obreda. Uz sve to, Turci su 1737. ponovno opustošili crkvu, a veći broj ljudi pretvorili u roblje, te četiri žene odveli u Istanbul. Da bi se zaštitili od nasilja, mnogi katolici tada prelaze u islam. Prema izvještajima iz 1760. godine broj Janjevaca raste, a novi nadbiskup Matej Mazarek drži propovijedi na hrvatskom jeziku, dok za one koji ne razumiju hrvatski, drži i na albanskom. Sve do smrti nadbiskupa broj žitelja se povećavao. Nakon više od stoljeća i pol prestalo je Janjevo biti sjedište Skopske nadbiskupije. To postaje Prizren.

IZGRADNJA NOVE CRKVE: Duhovni su predstavnici Skopske nadbiskupije ishodili od sultana 1856. godine odobrenje gradnje nove Crkve sv. Nikole u Janjevu na temeljima stare. Započinjući njezinu izgradnju u temeljima nekadašnje crkve pronađena su zakopana zvona, od kojih je najmanje postavljeno na zvonik nove crkve. Podizanjem nove Crkve sv. Nikole i osnivanjem škole, u kojoj se nastava odvija na hrvatskom jeziku, otpočeo je vjerski, prosvjetni i kulturni preporod Janjeva. Od toga vremena ono jača sve do dolaska pod vlast Srbije 1912. godine i raspada Jugoslavije 1990. godine.

RASELJAVANJE PO HRVATSKOJ: Početak raspada Jugoslavije označio je novi početak muka Janjevaca. Masovno napuštaju domove, što zbog pritisaka, što zbog neimaštine. Preselili su se u najvećem broju u Republiku Hrvatsku.
    Mnogi su se preselili u Kistanje, mjesto pored Knina, gdje su dobili kuće, ali je problem što i dalje nemaju posla. Tek stotinjak doseljenih Janjevaca živi normalnim životom u sjedištu Bukovice. Otvorili su male trgovine u kojima je promet prilično slab, dok ostali žive od socijalne pomoći. Brojni Janjevci ne kriju da su u Kistanje došli zbog kuća koje su dobili.
    Samo u ovom naselju danas živi oko 1300 Hrvata pa nije čudo što janjevačka zajednica ovo mjesto naziva »Novo Janjevo«.
    Hrvati iz Janjeva s Kosova, koji su se prije nekoliko godina iselili u Hrvatsku, nisu uvijek naišli na srdačan doček, što više zagrebački grafiti su im poručivali, ne baš miroljubivo, da se vrate otkud su došli. Unatoč porukama mnogi su se u velikom gradu dobro snašli. Oni kojima je bliže pero pisali su o svojim jadima i povijesti zavičaja. »Janjevo– sedam stoljeća opstojnosti Hrvata na Kosovu« knjiga je Nikole Čolaka i dr. Ive Mažurana u kojoj je opisana povijest Janjeva, sabrani janjevački običaji, govor i usmena predaja.
    Najveći broj Janjevaca nije uspio prodati svoje kuće jer se tek manji broj Albanaca želio doseliti u mjesto s većinskim hrvatskim pučanstvom. Ipak, posljednjih godina, Albanci i Romi se doseljavaju i, bez kupovine kuća, polako popunjavaju ispražnjeno Janjevo. S druge strane, dio Janjevaca nije ni želio prodati kuću kako bi ih trajno privlačila da posjete zavičaj.

CRKVA KAO MATICA: Preostali janjevački Hrvati uglavnom se okupljaju oko župne crkve svetog Nikole, uz mladog župnika rođenog Janjevčanina don Mateja Palića, koji je postao simbol i motiv za ostajanje. Čovjek u kojega su upereni pogledi nade koji je i sam svjestan da bi svi preostali napustili Janjevo ukoliko bi Župa ostala bez župnika i obreda koji je okupljaju.
 Današnje Janjevo je najpreciznije rečeno pusto, tužno, i ponovno u borbi za egzistenciju. Po tko zna koji put, povijest se u ovom selu ponavlja. Ali izgleda, samo onaj ružniji dio nje. Kad padne noć, Janjevo postaje još više pusto. Jedinu živost predstavljaju predstavnici KFOR-a, vojni transporteri s predstavnicima mirovnih snaga. Ima ih svugdje. I više od toga. Od Jordanaca, Finaca, Talijana, Nijemaca…pa sve do pripadnika drugih rasa. I sam velečasni don Matej Palić kaže kako je za godinu i pol naučio engleski jezik. Toliko o tome koliko su oni postali sastavni dio tamošnje svakodnevice.

NEIMAŠTINA I NADA: Najtužnije u svemu je ekonomsko stanje toga kraja. Janjevci sami priznaju da žive od pomoći svojih rođaka iz Hrvatske. No unatoč tome, gledajući u vlastitu povijest, s nadom očekuju ponovno uskrsnuće ovoga mjesta. Jer kako kažu »to se uvijek iznova događalo«.
Tek će budućnost pokazati hoće li Janjevo poput feniksa izaći iz pepela, preživjeti nastalu krizu i ponovno se odmaknuti od ruba propasti i nestajanja. Ljudi još vjeruju u to. A vjera ih je i do sada održala.          g

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika