Arhiv tekstova
Zagrepčanin u životu, Janjevac u duši
Smiljan Čolak, inženjer elektrotehnike, rođen je 1955. godine u Letnici na Kosovu. Živi u Zagrebu, oženjen je, otac troje djece. Od ove godine predsjednik je zagrebačke udruge »Janjevo«.
HR: Kako ste i kada došli u Zagreb?
Rođen sam u siromašnoj obitelji kao deseto dijete. Poslije osnovne škole trebalo je dobro razmisliti o budućnosti.. Kako u rodnoj Letnici na Kosovu, nije bilo perspektive, a svi iz moje obitelji su već krenuli na školovanje put Hrvatske, nisam htio biti izuzetak. U Zagrebu sam upisao gimnaziju, a poslije i studij elektrotehnike. Već kao apsolvent uposlio sam se u »Gorenju« u Velenju. No, osjećaji su me odvukli natrag u Zagreb, tako da sam se kasnije uposlio u »Končaru«, gdje sam radio do 1991. godine, kad sam prešao u obrtnike.
HR: Kako ste uspostavili kontakte s Janjevcima?
Oni su kontaktirali mene. Osnivači udruge »Janjevo« saznali su da sam intelektualac podrijetlom iz Janjeva i pozvali me. Nisam dvojio, čovjeka uvijek privlači sve vezano uz zavičaj, uključio sam se u rad udruge jako aktivno, a najveće pryinanje mi je ovogodišnji izbor za predsjednika.
HR: Kojim aktivnostima se bavi udruga »Janjevo«?
Imamo svoj godišnjak »Zvono«, imamo monografiju Janjeva, koju je utemeljio profesor povijesti ikola Čolak, koji je živio u Padovi, a dovršio je akademik prof. Ivan Mašuran. Pokraj tiskanja, aktivni smo i u stipendiranju potrebnih kadrova, prvenstveno iz redova Janjevaca, a po potrebama i mogućnostima i drugih. Imali smo i jako aktivan pjevački zbor, koji se zbog ekonomskih razloga odcijepio od udruge.
HR: Koliko ste aktivni na polju kulture?
U posljednje vrijeme smo sve aktivniji. Izdali smo nekoliko zbirki pjesama, a i dalje se radi na stvaranju djela iz oblasti povijesti i kulture Janjevaca. Zabrinut sam najnovijom poviješću, alarmantan je podatak da je 1991. godine u Janjevu bilo preko četiri i pol tisuće Hrvata, a danas svega 350.
HR: Kakve su vam folklorne aktivnosti?
Skoro nikakve. Na tom polju nam najviše nedostaje tradicija. Poznato je da smo živjeli pod utjecajem multinacionalne sredine i to se moralo odraziti na folklor. Poprimili smo puno tuđega, tako da maltene i nemamo svoju folklornu tradiciju.
HR: Je li to slučaj i s narodnim nošnjama?
Nažalost, gotovo da i ne postoje autentične narodne nošnje Janjevaca. One za koje znamo, izvan uporabe su, jer se na njima zadržao utjecaj Turske. Po nekim starim, do danas sačuvanim spisima, imamo predodžbu kako bi trebala izgledati izvorna nošnja Janjevaca. Ne znam hoćemo li i kada ćemo je uspjeti rekonstruirati, pošto su za to potrebni i mukotrpan rad i znatna financijska sredstva.
HR: Kakva vam je suradnja s ostalim zavičajnim udrugama u Hrvatskoj?
Žalosno, ali jako slaba. Pokušavam animirati ljude oko sebe, no, teško to ide. Trudimo se uspostaviti kakve-takve kontakte, ima nas po cijeloj Hrvatskoj, no, moj je dojam da smo previše zatvoreni, da nam je teško povezati se. Sve je još u fazi preliminarnog kontaktiranja, no nadam se da ćemo brzo nadvladati slabosti i otvoriti se jedni prema drugima.
HR: Kontaktirate li s još nekim udrugama?
Za sada ne, ali bih želio i to promijeniti. Volio bih kad bismo uspostavili suradnju s vojvođanskim udrugama. Mislim da smo jako slični po temperamentu, da imamo puno dodirnih točaka. Ovih dana sam u Vodicama gledao i slušao »Šokadiju« iz Sonte. Oduševili su me, kako njegovanjem kulturne tradicije, tako i ponašanjem. Znam da su vojvođanski Hrvati u ovom ratu puno pretrpjeli, a vidim da su sačuvali svoje korijene, svoju kulturu, svoj govor. Zatekle su me riječi jednog od tih ljudi. na moj upit – kako je vama u dijaspori. Začuđeno me je pogledao i odgovorio: »Kakva dijaspora? Ja sam svoj na svojem, moji preci su u Sonti već osam stoljeća.« Takvi ljudi i takva razmišljanja mi vraćaju vjerovanje u boljitak.
HR: »Janjevo« je među starijim udrugama Janjevaca u Hrvatskoj. Jeste li spremni podijeliti iskustva s mlađima?
Već sam napomenuo da su kontakti među našim udrugama slabi. Njihovim poboljšanjem doći ćemo u poziciju da razmjenjujemo iskustva u radu, što nam je svima potrebno. Spremni smo prenijeti svoja iskustva drugima udrugama, a isto tako otvoreni smo i za stjecanje novih spoznaja.
HR: Djelujete li u svojim prostorijama?
Nažalost, vlastite prostorije nemamo. Teško da ćemo i doći do njih. Jako smo zahvalni gospodinu Josipu Ivkiću, zlataru, rodom iz Janjeva, koji nam je ustupio stotinjak četvornih metara prostora, kojeg smo prilagodili svojim potrebama. Tu se okupljamo, jako se trudimo sakupiti mlađe osobe. Za sad u svrhu druženja, a imamo ambicija da oformimo folklornu skupinu, te da krenemo s ozbiljnim radom. Nadam se da ćemo prikupiti potreban novac za tu namjenu.
HR: Surađujete li s nekom institucijom iz Janjeva?
Da, surađujemo sa župom Janjevo. U sklopu udruge formirali smo humanitarnu organizaciju koja materijalno pomaže župljane koji su ostali u Janjevu. Osim njih konstantno pomažemo i oko 250 obitelji u Zagrebu i okolici. Napominjem da ne pomažemo samo Janjevce već sve kojima je to potrebno.
HR: Kad bi Vam se pružila mogućnost – biste li se vratili u Janjevo?
Ne vjerujem. Dugo živim u Zagrebu, živim na način na koji u Janjevu ne bih mogao živjeti. Dolje nema ni većine mojih prijatelja, ovaj rat ih je razbacao po bijelom svijetu. Definitivno, Zagreb mi je ušao u sve pore, tako da bez njega ne bih mogao.
HR: Trpi li zbog funkcije predsjednika udruge Vaš osobni život?
Ja bih to drugačije formulirao. Ovo što radim, voli se ili se ne voli. Meni je izuzetno drago što sam dio udruge i s ponosom ću svoju funkciju obnašati dok sam u mogućnosti. Poticat ću i druge na suradnju sa svima koji tu suradnju prihvaćaju.
HR: Kakva je reakcija obitelji na Vaš angažman u udruzi?
Mogu vam reći da u obitelji imam punu potporu za sve što radim. Ova funkcija mi oduzima puno vremena, često sam odsutan iz obiteljskog života, no supruga i djeca to prihvaćaju s radošću, jer osjećaju da radim jednu lijepu stvar, da radim na dobrobit moje zavičajne udruge. Zaato mogu reći, da svu snagu potrebnu za ovaj rad crpim u svojoj obitelji.
