Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Posljednji kroničar transilvanskih Nijemaca

Čini se da se povijest duga osam stoljeća polako završava. Nijemci, točnije Saksonci (Siebenbürger Sachsen – kako oni sebe nazivaju) prisutni su u brdovitoj Transilvaniji još od početka 13. stoljeća, kada su se iz Rheinske oblasti počeli naseljavati i u službi ugarskih vladara stvarati živi bedem u obrani protiv Mongola i Turaka. Time su od početka izborili sebi samoupravu i, konfesionalno i jezično izolirani, na teritoriju današnje centralne Rumunjske stvorili su samosvojnu kulturu, čija su dostignuća oduvijek nadilazila regionalne okvire.
    Tijekom stoljeća nastajali su gradovi bogatog arhitektonskog naslijeđa i osobitog stila, vrijedni muzeji, knjižnice i crkve kao svjedočanstvo visoke kulturne razine ove zajednice, koja se isticala razvijenom kolektivnom sviješću i pregalaštvom u svim oblastima. Bez izravnog kontakta s maticom i usprkos udaljenosti, transilvanski su Nijemci uspjeli izboriti se za značajno mjesto u cjelokupnoj njemačkoj kulturi.
ZATOČENIŠTVO U ZATVORU SECURITATEA: Ipak, posljednjih desetljeća, upravo u vrijeme kada Transilvanija počinje potpuno gubiti njemačka obilježja, književnost transilvanskih autora njemačkog podrijetla izbija u središte pozornosti čitalačke javnosti u zemljama njemačkog govornog područja. Pokraj već od ranije poznatih pisaca, kao Richard Wagner i Herta Müller, posljednjih godina veliku su pozornost probudila djela Eginalda Schlattnera, jedinog autora koji i dalje živi u Transilvaniji. Ovaj 71-godišnji svećenik svoj prvi roman »Der geköpfte Hahn« (Obezglavljeni pijetao) objavio je tek 1998., – djelo kojim iz perspektive jednoga dana sažima višestoljetnu povijest Saksonaca i anticipira kraj ove zajednice – otuda i simbolički naslov romana. Doista, život za njemačku zajednicu u Transilvaniji nakon 21. kolovoza 1943., kada je Rumunjska prekinula pakt s Njemačkom i počela Saksonce promatrati kao suradnike nacista, ličio je na batrganje obezglavljenog pijetla, osuđenog na smrt, ali s još preostale snage. Tim se periodom bavi drugi roman ovoga autora, »Rote Handschuhe« (Crvene rukavice), objavljen 2001. godine. Riječ je o izuzetnom autobiografskom djelu, u kojemu Schlattner opisuje svoje šestogodišnje zatočeništvo u zatvoru Securitatea, ali i zatočeništvo na »slobodi« kao sudbinu ekskomuniciranog pripadnika »neprijateljske« manjine, kojeg zbog boravka u zatvoru promatraju s podozrenjem, a kojega zbog navodne suradnje sa Securitateom i sami pripadnici njegovog naroda, čak i obitelji, smatraju izdajnikom. Djelo je puno psihološkog naboja, vrlo uspjelih opisa ozračja nesigurnosti i sumnjičenja, te iako autobiografsko, može se promatrati i kao egzemplarni prikaz nasilja staljinističkih struktura prema pojedincu, ali i cijelom društvu.
ČUDA SE DEŠAVAJU: Eginald Schlattner tijekom 70-tih godina postaje svećenik, iako je prvobitno studirao hidrologiju, a danas pokraj toga što obilazi već prazne crkve u okolici Sibuia (Hermannstadta) redovito posjećuje rumunjske zatvore i razgovara s kažnjenicima. Iako su se posljednji Saksonci u Transilvaniji masovno iseljavali početkom 90-tih godina, njezin jedini preostali kroničar ne vjeruje da se povijest završila, naprotiv, on vjeruje u čuda. I ona se doista dešavaju. Kulturno naslijeđe Transilvanije, koje je inače u lošem stanju, sve je privlačnije za proučavanje, ali i za turiste. Tako se u njegovo očuvanje uključuju i brojne inozemne fondacije, a jednu od njih, koja se trudi očuvati negdašnja saksonska sela, predvodi sam britanski princ Charles. A kada se usred Transilvanije pojavi pravi princ, to i jest doista čudo, možda baš onakvo o kojem govori Eginald Schlattner.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika