Arhiv tekstova
Frano Alfirević
Frano Alfirević, pjesnik, prozni pisac i prevoditelj rođen je u Zadru 11. rujna 1903. godine, a preminuo je u Zagrebu 2. veljače 1956. godine. Osnovnu školu polazio je u Kotoru, a gimnaziju u Kotoru i Dubrovniku. Godine 1926. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu slavistiku, francuski jezik i književnost. Radio je kao činovnik u Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu (1926.-1927.), bio je privremeni predmetni nastavnik na gimnaziji u Trebinju (1927.) i I realnoj gimnaziji u Sarajevu (1928.), gdje je doskora suplent, te profesor (1929.-1935.). U međuvremenu je sa stipendijom francuske vlade boravio u Montpellieru, Grenobleu, Parizu i Bretagni.
Godine 1941. i 1942. profesor je na Drugoj ženskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, a od 1942. do 1945. upravitelj je knjižnice pri Ministarstvu narodne prosvjete u Zagrebu. Od kraja 1945. do umirovljenja 1947. predaje na I muškoj gimnaziji u Zagrebu. Pjesme, novele, putopise, članke i rasprave objavljivao je u brojnim publikacijama. Objavio je sljedeća djela: »Pjesme« 1934., »More i daleki gradovi« 1941., »Putopisi i eseji« 1942., »Izabrane pjesme« 1952., »Proza, izabrani radovi« 1956. Pisao je o G. Ungarettiju, A. B. Šimiću, suvremenoj talijanskoj poeziji, I. Vojnoviću, a prevodio je radove P. Valeryja, G. Leopardija, L. Pirandella. Kritičari su ga nazvali pjesnikom primorskih motiva i nostalgične meditativnosti (N. Mihanović), te Matoševim đakom, kad u putopisnoj prozi govori o ‘krajoliku-duši’ (S. Vereš).
