Arhiv tekstova
Čuđenje za opstojanje
Ovih dana se čudim. Čudim se jednoj akciji, a to je upis djece u prvi razred. Po sebi vrlo naravna i obična stvar. A ipak jako neobična. Trebamo okupljati roditelje, mi katolici katoličke, da ih uvjeravamo kako je potrebno kod izbornih predmeta za katoličko dijete izabrati kao izborni predmet vjersku nastavu, da bi ono uopće ostalo katolik. To će sigurno učiniti i pravoslavni i drugi u svojoj vjeri. Obično, a tako neobično. Zar treba roditelje podsjetiti da su kršćanski roditelji? Dijete ne može biti odgojeno u vjeri bez vjerskog odgoja. Zar to treba dokazivati? Kakovo čudo? Još više me čudi »akcija« da trebamo okupljati roditelje i poučavati ih tko su i kome pripadaju. Konkretno, da stvar upisa u prvi razred na materinskom jeziku nije pitanje tek odgoja nego odgovorne savjesti tko će biti to njihovo dijete?
Pitanje jezika i školovanja na materinskom jeziku nije pitanje samo govora i komunikacije nego iznad svega kulture koja čini jedan narod narodom. Zar je moguće i istinito da se treba svojski zauzimati da se nekom dokaže kako se zove i kome pripada? Dok tako razmišljam, bivam tjeskoban i čudim se. Da bi čuđenje ipak imalo ploda, posegnuo sam za meditacijom jednog mog prijatelja o humanosti. Ovo pitanje spada u sferu pitanja srca, savjesti i humanosti. Evo te meditacije:
KAD ČOVJEK IZGUBI SRCE: Nehumanost počinje tamo gdje je čovjek nevažan. Gdje se iza nečijega djela ne zapaža čovjek, gdje se iza umjetničkog djela ne pita za umjetnika, gdje se iza dječjeg crteža ne pita za vapaj djeteta za ljubavlju, nježnošću i povjerenjem – tamo nastaje nečovječnost.
Nehumanost nastaje kad čovjek izgubi srce. Srce je poput radijskoga odašiljača koji ižarava vibracije duše, a koji te vibracije prima od drugdje. Vjernik osluškuje i čuje vibracije Boga. Human čovjek čuje vapaj djeteta, starca, bolesnika, potrebitoga i prijatelja. Majka osluškuje »govor« djeteta još u svojoj utrobi, ona ga osjeti i čuje čim se ono začelo. Ona razumije dijete dok još ono ne zna govoriti, ona dijete nosi, povija, hrani i čini sve za njega dok ono ne može hodati i brinuti za sebe. Otac je spreman sve podnijeti da bi obitelj zbrinuo. Nije mu težak ni jedan žulj, ni jedna osama, ni rad u inozemstvu ili bilo gdje daleko, samo da bi djeca imala što jesti i da bi žena bila zadovoljna. Dok postoji osjećaj za drugoga, dok imamo srca za čovjeka, dotle smo humani. Kad se srce ugasi, kada se slome humane antene u nama, tada nastaje nehumanost i grijeh.
RUKA TOPLINE: Kad se slome naše duševne antene, tada iza umjetničke slike ne razumijemo onoga koji je to slikao, onda ne razumijemo dovoljno ni ono što ta slika pokazuje. Ima ljudi koje neće probuditi ni »Bijafra smjer« u umjetnosti, niti će se u njima pronaći samilost, jer će oni gledati tehniku tih slika i kipova. Oni će o tome razgovarati i politički pregovarati, ali neće vidjeti čovjeka koji treba djelić njihove nježnosti, sućuti i zauzimanja. Moguće je da se divimo likovima i slikama djeteta koje je ostalo bez roditelja, a da ne osjetimo samo dijete i da ne pružimo ruku topline srca, pa i novca, da bismo ga zbrinuli. Moguće je da se čovjek divi veličanstvenoj kompoziciji neke slike, da osjeti sav jad, mučninu i bol iskazanu na toj slici, a da mu srce ne progovori da bi trebalo potražiti umjetnika i pomoći mu da pronađe svjetlo ili zajedno s njime solidarno tražiti bolji svijet.
Svaki dan promatramo kako ljudi ubijaju muhe i komarce, kako kolju svinje, krave, telad, kako bez ikakva krzmanja trgaju cvijeće, povrće, kako gaze mrave ili zračnom puškom ubijaju ptice, kako zagađuju prirodu, šume i potoke starim automobilima, rabljenim štednjacima i odbačenim pokućstvom, kao da nikada ne primjećuju Stvoritelja koji poziva da odgovorno preuzmemo brigu za prirodu, za sebe i za njegov svijet. Zar je moguće promatrati rascvali grm, lijehu punu cvijeća i rascvjetalu trešnju, a ne osjetiti Stvoritelja i njegovo srce? Ili, zar je moguće promatrati križ, a ne osjetiti da je on krvav i užasan govor neba čovjeku?
ULOGA RODITELJA: Ateist se postaje kad se izgubi srce. Ili, ateist se postaje kad se povjeruje mraku, ubijanju, klanju i proždiranju. Ateist se postaje kad se prihvati priroda, a odbaci Stvoritelj, kad se uzme slika, a odbaci umjetnik, kad se uzme brak, a odbaci dijete, kad se uzme bogatstvo, a odbaci siromah.
Iz svega nam govori Bog, iz svega nas poziva Stvoritelj. Potrebno je otvoriti uši, dopustiti da čujemo kako nam on izravno govori, kako upravo tebi govori »ti«, kako je tu prisutan i kako je radostan da ga čuješ. No, najveća i neprocjenjiva radost i sreća počinje u nama onda kad možemo reći da smo razgovarali s Bogom jer nas od tada više nitko ne može učiniti robovima.
Osluškivati Boga, čuti ga i poslušati, to je put do novog svijeta. Izvući svoje antene, očistiti srce da bi ono bilo osjetljivo za Božji govor, rasteretiti duh i dušu, skinuti prašinu zla, nepotrebnih briga, grijeha i zloće, sebičnosti i sljepoće sa svoga duha i duše, jest način kako da čujemo što Bog govori i kako sve oko nas nosi njegov glas u sebi.
Potrebni smo jedni drugima, a svima nam je potreban Stvoritelj. Nismo sami sebe načinili i stavili u svijet. Svi smo mi od drugoga, od Nekoga. Mi ovisimo egzistencijalno o drugome i o drugima. Treba nam čovjek i pogibamo bez Boga. Od drugoga živimo i po drugima preživljavamo. Drugi su naša sigurnost i naš život. Oni su nam dali život i oni nam mogu oduzeti život. Roditelji su nas postavili u svijet, učitelji, braća, sestre i susjedi ohrabrivali i nosili u srcu. Drugi nas mogu liječiti, savjetovati, poučiti, osloboditi osame…
O, ti dragi naši roditelji! Što sam mogao nego se nakon čuđenja i meditiranja povući na molitvu. Drugo mi ne ostaje, a to je i najsnažnije.
