Arhiv tekstova
Klonuti ne smijemo i nećemo nikada
Antun Karagić je imao svega dvadeset godina kada je napisao svoje prvo djelo »Zaručnici« (vesela igra u dva čina), koje će kasnije tiskati. Slijedila je »Zloba« (igrokaz iz narodnog života u dva čina). Garska je publika s velikim očekivanjem i oduševljenem prihvatila njegove prvijence. Igrokaz »Zaručnici« će izvesti i Katoličko divojačko društvo u Subotici, također za vrijeme održavanja Prela u zimskom ciklusu godine.
No, Karagić stalno ide dalje, ne želi biti vezan samo za jednočinke, a s druge strane želi razveseliti publiku ne samo u svom selu. Godine 1934. pokušava i s pisanjem dvočinke »Zaručnici«, koju preuzima i objavljuje Danica kalendar 1937. godine u Budimpešti. U istom godišnjaku tiska igrokaz »Gospođica Zorka« (1941.), te »Zlobu« (1942.).
OSNIVA DRUŠTVO, A I NOVINE: Veći dio Karagićevih djela ostao je u rukopisu.
»Gospođica Zorka« je šaljiva igra iz bunjevačkog života. Djelo je 26. prosinca 1939. godine izvedeno u Gari. Igrokaz donosi novine u modernom dramskom prikazivanju. Prije same izvedbe komada autor se publici obratio ovim riječima: »Mi ćemo se odsele nastojati, da ne samo svake godine priredimo svoje nacionalne priredbe, nego ćemo, ako bude moguće, što češće priređivati. Veliki je to posao, ali klonuti ne smijemo i nećemo nikada, nego sa svom mladenačkom snagom i oduševljenjem moramo naprijed. Ja sam prije deset godina osnovao ovo naše društvo, a sada radim na tome da osnujem bunjevačke novine… Bunjevci-Hrvati u ovome mome najsvetlijem snovu moraju biti svi na okupu. I ova naša pozorišna predstava je priređena u tu korist.« Nedvojbeno, Antun Karagić je znao da svoj narod treba prosvjećivati putem stalnih kazališnih priredaba te putem knjiga, stoga i tiska o svom trošku svoja djela. No, iz njegova pisma upućenog Matici iseljenika Hrvatske u Zagrebu (1966.) traži potporu za pokretanje književnog časopisa, koji bi, kako navodi Karagić: »izlazio na početku makar i dvomjesečno«.
Uz to, sa svrhom pružanja pomoći redateljima, u članku »Položaj diletanskog pozorišta u Mađarskoj« (Danica kalendar 1940.) daje upute o postavljanju igrokaza na scenu.
Antun Karagić korak po korak obogaćuje svoje stvaralaštvo. Naime, nakon dvočinke piše igrokaz u tri čina. Godine 1943. tiskana je njegova »Svijest« (gluma iz bunjevačkog narodnog života u tri čina), »Šepa« (šaljiva igra u jednom činu) i »Katica« (gluma u tri čina). Glavni akteri ovoga djela poznati su nam iz novele »Služavka«, odnosno iz istog igrokaza »Bogataševa sluškinja«, čiji je naslov autor vremenom promijenio i doradio, to jest Pavlenu zamijenio Katicom. Kazališne komade »Rastatkinja« (gluma u četiri čina), »Ženina ljubomornost« (šaljiva igra u jednom činu) i komad »Kasina« (šaljiva igra u jednom činu) tiska u istoj knjizi.
PRIKAZATI ŽIVOT ONAKVIM KAKAV JEST: Vrativši se igrokazu »Rastatkinja« Antun Karagić u predgovoru piše: »250-godišnjicu dolaska Bunjevaca u Bačku htio sam, da mi Bunjevci u Bajskom trokutu proslavimo na najvelebniji način. Ali taj moj mjesecima zasnovani plan, na najveću žalost, nije uspio onako, kako sam zamislio, a niti ga je u onakvim okolnostima bilo moguće u potpunosti ostvariti. Cijela proslava 250-godišnjice bila je priređena u okviru jedne kazališne predstave. Na rasporedu te kazališne predstave, koju sam organizirao sa svojim DBKD (Društvo bunjevačkih kazališnih dobrovoljaca) u Gari, bio je ovaj moj komad »Rastatkinja« kojega sam od ono doba nešto preradio; a štampanje je, nažalost, istom sada, nakon sedam godina, omugućeno.
Ponosan sam, što sam napisao za taj veliki jubilej našega naroda u Bajskom trokutu i uopće u Mađarskoj baš takav kazališni komad kao što je – »Rastatkinja«.
Zašto?
Htio sam biti iskren. Htio sam prikazati mome ovdašnjemu zapuštenom rodu njegov život onakvim, kakav doista i jeste. Samo sam to htio. Drugo ništa. S time je moja savjest čista. Jer mi je i onaj najprostiji gledalac, nakon ondašnje svečane predstave, potvrdio ‘da je to sve tako i u samome životu’. Ja sam uvijek na takva tzv. ‘prosta’ mnijenja i ocjene najviše polagao, a polagat ću i u budućnosti, makar me toliko napadali zlobni ‘ (psihološki) stručnjaci’, koji me zato napaduju, jer se (siroti) boje da ću narod time prosvijetliti, a njih (sirote) tada ne će nitko ni primijetiti.«
Nastavit će se
