Arhiv tekstova
Istraživanje identiteta bačkih Hrvata – osobni i profesionalni izazov
Krešimir Bušić, rođeni je Vinkovčanin, u Zagrebu je završio Hrvatske studije smjer sociologija i croatologija. Diplomirao je na temi – Hrvatski ban Josip Šokčević 1859.-1867. Trenutno radi na Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Zagrebu, na projektu Multikulturni identitet Hrvata u okolnim zemljama koji vodi profesor dr. sc. Dragutin Pavli-čević. Uža tema na kojoj radi je – Povijest i kultura bačkih Hrvata – Bunjevaca. Upisao je poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – iz hrvatske povijesti, a tema magistarskog rada je: Kulturno, društveno i političko organiziranje bačkih Hrvata – Bunjevaca 1918-1941. s podnaslovom Uloga elita u nacionalnoj integraciji Hrvata – Bunjevaca.
HR: Što su to Hrvatski studiji?
Hrvatski studiji su nastali 1993. godine. U početku je bilo tri smjera – filozofija, croatologija i sociologija, a tijekom zadnjih desetak godina taj se studij razvijao, te su utemeljene nove studijske grupe. Prvo je utemeljen smjer povijesti, poslije toga smjer novinarstva i na kraju je uveden smjer psihologije. Također Fakultet Družbe Isusove svoja prava na Zagrebačkom sveučilištu ostvaruje preko Hrvatskih studija, tako da postoje dva smjera Religijska kultura i Filozofija Družbe Isusove. Hrvatski studiji su danas jedna respektabilna institucija s vrlo jakim kadrom i velikim brojem studenata, te spada u veće fakultete Zagrebačkog sveučilišta. Hrvatski studij je pratio moderna europska kretanja u znanosti, pa je među prvima uveo europske norme modernog visokog obrazovanja, izborne kolegije, bodovni sustav i drugo.
HR: Što Vas je navelo da povijest bačkih Hrvata uzmete za temu magistarskog rada?
Dva su odlučujuća momenta koji su me opredijelili za ovu temu. Prvi je osobni, što sam Slavonac, Vinkovčanin, te sam uvijek bio zainteresiran za povijesne teme moga šireg zavičaja. Drugi razlog proistječe iz prvoga, a radi se o profesionalnom izazovu, jer me je poslije završetka fakulteta prof. dr. Dragutin Pavličević, znajući za moje zanimanje za zavičajnu povijest, pozvao da dođem raditi u njegovom projektu koji se odvijao u okviru Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«. U okviru projekta istraživala se povijest starijeg hrvatskog iseljeništva, a uže rečeno projekt istražuje povijest i identitet Hrvata u okolnim zemljama: Rumunjskoj, Srbiji i Crnoj Gori, Mađarskoj, Slovačkoj, Austriji i Italiji. To je za mene bio veliki profesionalni izazov, te sam rado prihvatio profesorov poziv i od 2000. godine radim u okviru projekta na istraživanju povijesti bačkih Hrvata od 1918. do 1945.
HR: Koja su pitanja na koja se treba odgovoriti, kada se istražuje kulturni odnosno nacionalni identitet jednog naroda?
Uvjetno možemo reći kako se radi o tri temeljna identitetska pitanja. Prvo je pitanje – odakle ja dolazim? Odgovor na navedeno pitanje jest u istraživanju povijesnih migracija. Drugo je pitanje – tko sam ja u društvu i kako sebe doživljavam? To je pitanje samosvijesti, kako pojedinac ili grupa sebe vide prema drugome ili drugima. Treće, i možda najvažnije, identitetsko pitanje jest koje sam ja nacije, jer nacija nastaje tek kad se osoba svjesno identificira sa sebi sličnima.
HR: Kada su u pitanju bunjevački Hrvati, kakav je odgovor na prvo pitanje – odakle oni dolaze? Naime, veoma često se i danas govori o podrijetlu Bunjevaca, kao da još uvijek tu postoje neke nepoznanice?
Povijesna demografija nam pokušava dati odgovor na to pitanje. Već dugi niz godina povjesničari i demog-rafi istražuju migracijska kretanja hrvatskih populacija te su također istraživali i migracije bunjevačkog stanovništva. Na temelju tih istraživanja možemo generalno primijetiti kako to nije bila jedna jedinstvena migracija, nego je bilo više migracijskih valova u više pravaca, koje su bile potaknute raznim društvenim i političkim silnicama. Možemo reći da su za današnju prisutnost bunjevačkih Hrvata na ovom području najznačajnije migracije u vrijeme Osmanskog Carstva, odnosno nakon Velikog bečkog rata, kada oni dolaze s prostora Hercegovačkog sandžaka. O tim selidbama imamo dosta precizno sačuvane podatke u franjevačkom samostanu u Đenđešu, odnosno u bečkim vojnim arhivima.
HR: Zna li se točno s kojeg prostora Bunjevci dolaze?
Kako sam već naveo, Bunjevci dolaze iz takozvanog Hercegovačkog sandžaka. Taj sandžak nije samo obuhvaćao Hercegovinu, nego i dio sjeverno-zapadne Bosne, odnosno i veliki dio dalmatinskoga zaleđa, a taj prostor i danas je u većem dijelu naseljen hrvatskim stanovništvom. Kako upravo na tom prostoru trebamo tražiti prvobitni zavičaj bačkih bunjevačkih-Hrvata, zorno nam svjedoči povijesni primjer plemićka obitelj Sučić, kojoj je potvrđeno da potječe iz okolice Livna. Isto tako mnoge druge bačke bunjevačke plemićke obitelji dugo su u svijesti prenosile uspomenu kako im je staro mjesto podrijetla Poljica, odnosno, u širem smislu Bunjevci su nastanjivali veliki dio Dalmatinske zagore. Sami Bunjevci su do 19. stoljeća za sebe isticali da su ili Iliri ili Dalmatinci, a nitko osim Hrvata nije za sebe nikada isticao da su Iliri, a područje, koje su u Dalmaciji nastanjivali Bunjevci prije doseljenja u Bačku, već je u 9. stoljeću postalo centar srednjovjekovnoga hrvatskoga kraljevstva.
HR: Drugo značajno identitetsko pitanje je – kojim jezikom govoriš? Kakvim jezikom Bunjevci govore i što nam taj jezik govori o nacionalnom identitetu?
Bunjevci govore ikavicom nove akcentuacije i ta ikavica nastaje u petnaestom stoljeću upravo na području hrvatskih dinarida. Ta ikavica je govor kojim nitko od južnih Slavena ne govori osim Hrvata. Takvom ikavicom govore Hrvati u Bosni, Dalmaciji i Slavoniji i ta istraživanja su već odavno prezentirana javnosti.
HR: Treće identitetsko pitanje je – kojoj naciji pripadate? Jedan dio Bunjevaca se, međutim, i danas izjašnjava samo kao Bunjevci.
Kad govorimo o Bunjevcima, onda govorimo o Hrvatima, tu nema dileme. Drugo je ako netko govori o Bunjevcima na razini pučke kulture. To je stanje predmodernog doba, jer su modernizacijski i nacionalno integracijski procesi unutar tih zajednica već u 19. stoljeću oblikovali nacionalnu svijest. Zanimljivo je da su Bunjevci, koji danas žive u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, svjesni svojih bunjevačkih korijena, ali se isto tako osjećaju i integralnim Hrvatima. Na sjeveru Bačke, međutim, nije se dogodila široka nacionalna integracija jer su široki, pučki slojevi ostali na razini pučke kulture, te kada se uoče povijesni procesi, koji nam jasno prikazuju pritisak hegemonizma vladajućih elita na vođe bunjevačkih preporoda, onda je teško izvršiti do kraja nacionalnu integraciju. Ukoliko nema nacionalnih elita, koje su kadre da upravo u puku prošire obrasce prihvaćanja više standardizirane kulture, dolazi do plodnoga tla za brojne manipulacije. Nema nacionalnog identiteta bez izgradnje kulturnih institucija, bez standardiziranog jezika i standardizirane kulture, koja se napose ogleda u sustavu obrazovanja na narodnom jeziku.
HR: Često se još i danas prov-lače teze da su Bunjevci poseban narod ili da su katolički Srbi.
Te teze su odavno neodržive. To su još veliki preporoditelji biskup Budanović i Blaško Rajić, braća Kujundžići, ili na primjer Đeno Dulić, Zomborčević i mnogi drugi raščistili. Upravo su oni prepoznali u hrvatskom kulturnom, odnosno nacionalnom identitetu, svoj bunjevački identitet. Dio bunjevačkih elita je, međutim, uvijek bio u službi vlasti i upravo taj dio, koji se otrgao od svog narodnog korijena, uvijek je težio da dođe do identiteta susjednih jačih, odnosno vladajućih naroda.
HR: Druga teza koja je prisutna je, da su građanska svijest i nacionalna svijest suprotstavljene jedna drugoj?
Nema te suprotnosti, to je lažna suprotnost, jer upravo ako gledamo primjere iz povijesti, iz vremena stvaranja građanskoga društva u Europi, tj. nakon Francuske revolucije upravo je građanstvo stvorilo sve europske nacionalne države. Tako da ta tvrdnja, kako građanska svijest negira nacionalnost, samosvijest, nije jednostavno točna. Naciju treba razlikovati od nacionalizma, jer danas u modernom svijetu nitko ne negira isticanje vlastitih identitetskih kulturnih obilježja, vrednovanje baštine, nacionalnih simbola, vrijednosti, svjetonazora. Govoriti o građanskom društvu u kojem ne postoje nacije je jednostavno neodrživo, jer upravo je građansko društvo stvorilo naciju. Koliko god se danas pričalo o gubitku nacionalnoga identiteta, ako pogledamo europske države, one su sve nacionalne i čvrsto drže do svog identiteta.
HR: Govori se da postojanje nacija dovodi do sukoba te da će nacije izumrijeti globalizacijom?
To je apsolutno krivo, a najbolji dokaz za to je današnja Europa koja njeguje kulturne identitete različitih nacija a i manjinskih grupa. Uzroci sukoba su negdje drugdje, to su prije svega interesi u pitanju – politički, gospodarski i drugi. A teorija o globalizaciji danas ima jako puno i u znanstvenim krugovima se vode veliki dijalozi hoće li nacija izumrijeti kao takva. Bilo je postmodernih i sociologa i filozofa koji su rekli – kraj je povijesti, kraj je nacije, idemo u globalno društvo. Ali već sada postmodernistička kritika ističe kako nacija neće odumrijeti, nacija živi odnosno i dalje se razvija. Ona se razvija na svojim kulturnim obilježjima. Najbolji primjer je Europa, a upravo se u europskim zemljama danas posebice pazi na očuvanje kulturnih obilježja ne samo velikih naroda, već sve veći značaj pridaje se očuvanju kulture malih naroda. To nije više pitanje hrvatskog, ili srpskog, ili engleskog identiteta. Pitanje je to identiteta Europe. Svi identiteti – finski, španjolski, mađarski, svi su oni važni za Europsku uniju, odnosno zajednicu europskih naroda. To se najbolje vidi u temeljnim aktima Europe, zajednice u kojima se strogo pazi na manjinska prava etničkih zajednica i grupa. Možda je ponajbolji primjer, koji se inače i u literaturi često spominje, Baska u Španjolskoj. Pod Frankovim režimom, koji je bio ekstremni španjolski nacionalistički režim, pokušalo se asimilirati apsolutno sve Baske, tako da stara generacija Baska danas gotovo uopće ne zna baskijski jezik. Kad je Kraljevina Španjolska ušla u Europsku uniju, morala je prihvatili nove standarde, shvatili su da trebaju čuvati sve kulturne vrijednosti različitih etničkih zajednica i da samo uvažavanjem različitih kulturnih vrijednosti mogu prebroditi velika nerazumijevanja jednih prema drugima. Španjolska vlada prije par godina uvidjela je da Baskima mora pružiti bolje uvjete, veća autonomna prava u pogledu kulture, jezika, uprave itd. I što se događa? Danas mladi Baski znaju baskijski jezik i pišu baskijski, natpisi su na baskijskom, a sve je to u znatnoj mjeri dovelo do smanjenja tenzija i stalnoga nasilja u Baskiji. Slični procesi javljaju se i drugdje npr. Irskoj, jer narodi u cijelom svijetu žele slobodno izraziti identitete.
HR: Što će se po Vašem mišljenju događati u budućnosti kad je u pitanju nacionalni identitet bačkih Hrvata?
Kad me pitate za budućnost ovdje, ne bih se htio upustiti u nikakva nagađanja. Ipak, u stabilnim okolnostima, ako se dogodi da ta unutarnja samosvijest pojedinca, a onda i cijele zajednice, i dalje bude imala mogućnost nesmetanoga razvoja, hrvatski identitet će sve više dolaziti do izražaja. Stoga se nadam kako neće više postojati pitanje zadržavanja na jednom nivou pučke kulture, pučke razine promišljanja i izražavanja identiteta etničke zajednice, nego će normalno doći do završetka procesa nacionalne integracije.
