Arhiv tekstova
Nestanak najmoćnijih obitelji u Hrvatskoj
Dekapitacija Zrinskih i Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine desetljećima ne silazi s ljestvice kontaverzi mađarske i hrvatske historiografije. Neki tvrde da je njihova politička djelatnost urota, neki tvrde da nema govora o uroti jer je njihova politička borba usmjerena prema inozemnim čimbenicima koji su ugrožavali Hrvatsku, a neki kažu da je to nepromišljen potez koji je Hrvatsku skupo stajao – nisu imali plan uzmaka ako njihova ideja ne uspije.
TKO SU ZRINSKI I FRANKOPANI: Knezovi krčki potomci su kneza Dujma, kojemu su Mlečani dodijelili kneževsku vlast na otoku Krku. Potkraj 12. stoljeća iskoristili su slabost hrvatskougarskih kraljeva i proširili se na Modrušku županiju i tada počinje njihov uspon na društvenoj ljestvici. Zaslužni su i za donošenje jednog od najstarijih europskih zakona, Vinodolskog zakonika. Prema uzoru na ostalo europsko plemstvo, koje je svoje korijene tražilo u rimskom patricijatu, krčki su se knezovi prozvali Frangipanima, kasnije Frankopanima.
Šubići (Bribirski knezovi) su hrvatsko rodovsko plemstvo, a potekli su s područja između Ostrovice i Bribira. Još za Trpimirovića bili su župani, a nakon provale Tatara počinje njihovo zlatno doba (1270. – 1320.). Šubići su proširili posjede, spustili se na more i stekli kneževsku vlast u dalmatinskim komunama. Arpadovići su im udijelili bansku čast u naslijeđe, a Pavao Šubić i njegov sin Mladen posredovali su početkom 14. stoljeća u dovođenju nove dinastije, Anžuvinaca na hrvatskougarsko prijestolje.
Odveć moćni Šubići postali su smetnja drugim hrvatskim velikašima. Međutim, kada je Karlo Anžuvinac primirio mađarsko plemstvo, obrušio se na hrvatske plemiće, koji su, kakva li obrata, podržali Šubiće i postavili ih na čelo otpora. Karlov sin Ludovik, kako bi slomio otpor hrvatskih plemića, sklopio je 1347. godine ugovor o zamjeni posjeda sa Šubićima – umjesto Bribira i Ostrovice Šubići su dobili posjede na gori Zrin, pa se otada nazivaju Zrinskima.
DOBA TURSKIH NEVOLJA: Vladavina Jagelovića (1490. – 1526.) označila je početak nesigurnosti u hrvatskim zemljama – provale osmanlijskih akindžija postale su svakodnevicom. Brojni su hrvatski intelektualci na Zapadu tražili pomoć u obrani Hrvatske, pa je tako i Bernardin Frankopan govorio papi: »U Hrvatskoj se, Sveti Oče, može gledati, mora vidjeti, gdje se djeca kolju pred očima roditelja, muževi pred očima njihovih žena, gdje se supruge obeščašćuju, djevice siluju, sveta mjesta i svećenici oskvrnjuju. Isto tako, Sveti Oče, Hrvatska je predziđe ili dveri kršćanstva, a naročito pograničnih zemalja Koruške, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije. Ako bi Hrvatska – što sačuvaj Bog! – bila zauzeta, onda one gore spomenute muke prijete i međašnjim zemljama i put će do njih biti Turcima sasvim otvoren…«, a na Saboru u Nürnbergu 1522. godine govor je završio riječima: »I o tebi se radi, kad susjedova kuća gori«.
Međutim, europske države u to doba nisu osjećale neposrednu opasnost od Osmanlija i nisu željele trošiti sredstva na obranu od njih. Godine 1521. osmanlijska je vojska pod sultanom Sulejmanom osvojila Beograd i nakon toga provalila u Srijem i Slavoniju i bez borbe zauzela Ilok i Erdut, te je kod Osijeka prešla Dravu. Kralj Ludovik nije želio čekati ni hrvatsku vojsku pod zapovjedništvom Krste Frankopana, ni erdeljsku pod Ivanom Zapoljom, već je želio sam sa svojom vojskom pobijediti Osmanlije i tako se proslaviti. Do odlučne je bitke došlo 29. kolovoza 1526. godine na Mohačkom polju.
OBVEZE HABSBURGOVACA: Nakon poraza na Mohačkom polju raspala se Hrvatsko-Ugarska država i hrvatsko je plemstvo, tražeći oslonac u jakom vladaru, početkom sljedeće godine na saboru u Cetingradu za vladara izabralo Ferdinanda Habsburškog. Kraljevi su predstavnici plemstvu pismeno zajamčili da će kralj u Hrvatskoj držati i plaćati tisuću konjanika i dvije stotine pješaka, kao i osam stotina konjanika koji će biti dodijeljeni velikašima i plemićima, ovisno o njihovoj časti i položaju. Osim toga, Ferdinand će na granici Kranjske prema Hrvatskoj držati primjeren broj vojnika koji će se moći brzo uključiti u obranu zemlje od osmanlijskih napada, dati pregledati sve gradove i utvrde u Hrvatskoj i opskrbiti ih oružjem i streljivom. Kraljevi su predstavnici također pismeno obećali da će poštovati sve povlastice, prava, slobode i zakone Kraljevine Hrvatske, te je uvijek braniti i štititi. Hrvatsko plemstvo očekivalo je da će Habsburgovci poduzeti odlučujući rat protiv Osmanlija i vjerovalo da će opasnosti od njih uskoro nestati. Međutim, Habsburgovci će nastojati Hrvatsku pretvoriti u austrijsku nasljednu pokrajinu.
DESETLJEĆE RATA: Godine 1566. sultan Sulejman pošao je u novi pohod na Beč. Kako bi osigurao »lijevo krilo«, trebao je osvojiti Siget, utvrdu koju je branio Nikola Zrinski. Opsada je trajala punih pet tjedana. Veliki vezir Mehmed Sokolović poslao je Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman je poslao dokaz Zrinskomu da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja.
Unatoč obećanjima koja su stizala na njemačkome, mađarskome i hrvatskome jeziku da će ih poštedjeti, branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali već su uspješno odbijali mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke Sulejmanovoj vojsci. Kada su Osmanlije vatrenim strijelama i užarenim loptama zapalili grad, Zrinski i preživjeli branitelji provalili su iz grada i poginuli u izravnoj borbi s nadmoćnim suparnikom. Prije juriša Nikola Zrinski je rekao: »Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!«. Osmanlijska je vojska odustala od pohoda na Beč što je bio početak kraja osmanlijskih osvajanja.
STRAŠILO TURAKA: Osim u Hrvatskoj, Zrinski su ogromne posjede imali i u mađarskim ostacima ostataka te su u mađarskoj društvenoj strukturi 17. stoljeća zauzimali vodeće mjesto. Međutim, bečki je dvor nastojao centralizirati i germanizirati Habsburšku Monarhiju, uspostaviti apsolutizam i slomiti moć plemstva. Hrvatsko se plemstvo pozivalo na svoja prava i obveze Habs-burgovaca preuzete 1527. godine, međutim bez uspjeha.
Hrvatski intelektualci ozaljskog kruga, kao i još neki javni djelatnici, primjerice povjesničari Juraj Rattkay i Ivan Lučić svojim su djelima nastojali podići nacionalnu svijest hrvatskoga feudalnog plemstva. Kartu tiskanu u Amsterdamu 1666. godine, prilog knjizi »O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske«, Ivan Lučić posvetio je primjerice Petru Zrinskom, tadašnjem vođi hrvatskoga i mađarskog protuapsolutističkoga pokreta.
Sedamnaesto stoljeće bilo je razdoblje uspješnih ratova protiv Osmanlija, a posebice su se isticali ban Nikola Zrinski i njegov brat Petar. Međutim, dok ih je Europa slavila, car Leopold opominjao ih je da poštuju primirje s Osmanlijama. Godine 1660. Nikola Zrinski opkolio je utvrdu Kanižu, važno osmanlijsko uporište, ali mu je zapovjeđeno da se zaustavi i povuče. Razočaran, povukao se u Čakovec te je uskoro, bez dopuštenja bečkog dvora, na ušću Mure izgradio utvrdu Novi Zrin, novi simbol moći Zrinskih.
POVOD OTPORU: Godine 1663. odbio je navalu Osmanlija, a njegov ih je brat Petar pobijedio kod Rakovice i Otočca. Početkom 1664. godine Nikola Zrinski uništio je niz osmanlijskih uporišta i provalio do Osijeka, gdje je spalio Sulejmanov most, veliki graditeljski pothvat. Ta se vijest proširila Europom i Zrinski je za svoja djela dobio španjolsko i francusko odlikovanje. U protuudaru Osmanlije su spalile Novi Zrin, a s pristojne su udaljenosti palež gledali habsburški časnici. No tada je carska vojska kod Svetoga Gotharda razbila Osmanlije, a Leopold je bez razloga pod vrlo nepovoljnim uvjetima sklopio mir u Vašvaru (1664. godine). Prema tom ugovoru Osmanlijama su vraćena sva područja koja je hrvatsko i mađarsko plemstvo oslobodilo.
TIJEK: Razočarani odredbama Vašvarskoga mira plemići predvođeni Nikolom Zrinskim odlučili su se suprotstaviti bečkom dvoru. U otporu su sudjelovali i Fran Krsto Frankopan te moćni mađarski plemići, ostrogonski nadbiskup Lippay i ugarski palatin Franjo Wessélenyi. Za pomoć su se obratili Francuskoj, no Luj XIV. odbio im je pomoći, a jednako su završili i pregovori s poljskim kraljem. Nakon nikada razjašnjene pogibije Nikole Zrinskog u lovu 18. studenog 1664. vodstvo pokreta preuzeo je njegov mlađi brat Petar.
Kada u Europi nisu našli saveznika, obratili su se Osmanlijama. Vođa izas-lanstva bio je Franjo Bukovački. Osmanlije su predložili da se Hrvatska proširi na istok i postane osmanlijsko vazalno kraljevstvo, s kraljevima iz kuće Zrinskih. Zrinskoga su oslovili knezom Hrvatske, Ugarske, Erdelja, Moldavske i vrhovnim vojskovođom čitave osmanlijske vojske.
Međutim, već 1667. godine bečki je dvor saznao za planove velikaša i pozvao Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana 1670. godine u Beč. Iako im je car Leopold jamčio sigurnost, nakon dolaska su uhićeni i zatvoreni. Nakon istrage su osuđeni na smrt pod optužbom za veleizdaju zbog sklapanja saveza s Osmanlijama. Pogubljeni su u Bečkome Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine.
POSLJEDICE: Nakon njihova pogubljenja, imanja Zrinskog i Frankopana su zaplijenjena, a put prema uvođenju apsolutizma bio je otvoren. Nestale su dvije najmoćnije velikaške obitelji u Hrvatskoj. Nakon toga više nije postojala vojna ni politička snaga koja bi se mogla oduprijeti centralističkoj politici Habsburgovaca. Od tada su za hrvatske banove često postavljani ugarski velikaši koji su dosljedno provodili apsolutističku politiku bečkog Dvora. Osim toga, zaplijenjeni posjedi Zrinskih i Frankopana osigurali su Habsburgovcima znatne materijalne prihode. Prekinuta je i nesmetana trgovina između sjevernih i južnih krajeva Hrvatske, koja je do tada tekla preko posjeda Zrinskih i Frankopana
NA POSLJETKU…: Godine 1907. Braća hrvatskoga zmaja pronašli su kosti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Godine 1919. njihovi su ostaci preneseni u Hrvatsku i pokopani u zag-rebačkoj katedrali. Na njihovu grobu uklesana je izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: »Navik on živi ki zgine pošteno.«
